Problemi sportista sa autizmom 1Foto: Shutterstock/dwphotos

Nedostaje sistemska podrška države i lokalnih samouprava sportistima sa autizmom, pa je sve na njihovim roditeljima, rekla je FoNetu Dragana Mirović, majka devetnaestogodišnjeg atletičara sa autizmom Pavla Mirovića.

Ona je u serijalu razgovora Stigma objasnila da, zbog nedostatka podrške sportistima sa autizmom, ali i mnogim drugim kategorijama invaliditeta, celokupan teret i treninga i finansija pada na leđa roditelja.

Iako je Pavle Mirović jedini atletičar sa autizmom u Srbiji i verovatno jedini Evropi i ovom delu sveta, koji u regularnoj konkurenciji učestvuje na trkama polumaratona, njegova majka ukazuje da on ne može da konkuriše za nacionalnu stipendiju.

Pavle je prošle godine primao gradsku stipendiju na predlog Sportskog saveza osoba sa invaliditetom Beograda (SOSIB), ali je ta stipendija bila oročena na godinu dana.

Da bi dobio nacionalnu stipendiju, kako je Dragana Mirović objasnila, potrebno je da bude šest ili sedam takmičara u okviru jedne kategorije da bi se organizovala posebna trka i da bi pobednik te trke dobio pravo na nacionalnu stipendiju.

“Nažalost, u njegovoj kategoriji nema dovoljno trkača, tako da Pavle ne može da dobije nacionalnu stipendiju”, naglasila je njegova majka.

Kako je predočila, u njegovoj kategoriji T20 intelektualnih oštećenja ima vrlo malo sportista, tako da Pavle faktički nema konkurenciju.

Kada nastupa na takmičenjima u okviru Paralimpijskog saveza, vrlo teško može da se organizuje konkurencija u njegovoj kategoriji.

“Drugi oblici invaliditeta imaju više takmičara koji učestvuju na tim trkama, a u njegovoj kategoriji to je malo teže, ne samo u Srbiji, nego i u svetu i u regionu”, ispričala je Pavlova majka.

Kako bi se to nadomestilo, na takmičenjima često moraju da se mešaju kategorije, pri čemu je pobednik onaj ko je pobedio u opštem plasmanu, bez obzira u kojoj je kategoriji.

Za Pavla je to problem, smatra njegova majka, jer u toj konstalaciji on ne može da osvoji prvo mesto zato što, na primer, slabovidi ljudi drugačije posmatraju kontekst takmičenja i shvataju koncept takmičenja, dok Pavle ima poteškoća da to shvati.

Mladi atletičar koji trči u okviru atletskog kluba “Pogledi”, do sada je osvojio mnoštvo medalja, pehara i plaketa, među kojima su srebrna medalja na Apatinskom dunavskom polumaratonu u kategoriji do 19 godina, kao i prvo mesto na državnom paraolimpijskom prvenstvu u Kruševcu u trci na 5.000 metara.

Uprkos sportskim uspesima, sistem nije našao način na finansijski podrži Pavla Mirovića, ocenjuje njegova majka i napominje da mu je atletski klub u kojem trenira više pokrovitelj, dok roditelji individualno organizuju treninge.

Kada su ona i suprug početkom pandemije virusa korona primetili Pavlovo interesovanje, ali i talenat za trčanje, odlučili su da mu obezbede privatne trenere.

“Pavle je počeo ozbiljno da se bavi sportom u vreme kada je izbila korona. U tom momentu je bila ograničena mogućnost kretanja, pa je njegov otac, a moj suprug, počeo sa njim da trči na Košutnjaku”, ispričala je Dragana Mirović.

Kako je istakla, zajedno su stalno trčali trasu od oko pet kilometara, da bi vrlo brzo, iako je njegov otac sportski vrlo aktivan, došlo do toga da više ne može da prati Pavla.

“To je bio trenutak kad smo shvatili da mu treba profesionalna podrška u bavljenju sportom”, rekla je Dragana Mirović.

Pavle je neverbalan, ima određen fond reči, ali nema potrebu za komunikacijom.

Reč je o srednjem do visokom stepenu autizma i potreban mu je dvadesetčetvoročasovni nadzor, iako roditelji stalno rade na tome da se Pavle što više osamostaljuje i bude sposoban za samostalan život.

Mladi atletičar trenutno pohađa drugi razred srednje zanatske škole na smeru za cvećarstvo, ali ni njegov proces obrazovanja ne prolazi bez poteškoća.

“Znate da trenutno ne postoje specijalne škole. To je ukinuto kada je uvedena inkluzija, što je za decu sa posebnim potrebama veliki hendikep, tako da moramo da se snalazimo i da tražimo pravne praznine kako bi Pavle ponovo pohađao isti razred”, kaže Pavlova majka.

Prema njenim rečima, za decu sa posebnim potrebama je neophodno organizovati školovanje koje duže traje, jer ona sporije usvajaju znanja.

“Trenutno je opet upisan u drugi razred srednje zanatske škole, pa ćemo videti koliko ćemo dugo to moći da održavamo”, rekla je Dragana Mirović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari