Hronična bolest vlasti

… bar za jedan mandat, stvarno suzbijena hronična bolest vlasti poznata pod imenom zloupotreba vlasti. Ali, dovoljan je bio samo jedan događaj da se sve to prevrne i da se opet vrati u običan govor jedna otrcana fraza koja se ovdje često ponavlja za šankom uz jutarnju kafu: „Svi su oni isti“.

Aleksandar Benala, star 26 godina, „savjetnik predsjedništva“ učestvovao je 1. maja, u svojstvu „posmatrača“, u akcijama policijskih snaga za suzbijanje nereda koji tradicionalno prate veliki defile koji sindikati organizuju za Praznik rada. Ove godine su ti neredi bili izuzetno spektakularni, uz žestoke sukobe policije sa oko 1 200 članova neformalne razbijačke grupacije Black bloc. Sukobi su se, poslije zvaničnih demonstracija, proširili i na dijelove grada izvan zone pod kontrolom, naročito na Latinski kvart.

Već iste večeri, prvi telefonski video snimci policijskih „obračuna“ sa tim „demonstrantima“ su prepravili društvene mreže. Jedna od tih sekvenci, snimljena na trgu Kontreskarp, je posebno uočena zbog brutalnosti policijske intervencije, najprije nad jednim mladićem, a zatim i jednom djevojkom. Saznalo se puno kasnije da je sekvencu snimio Taha Buafs, mladi aktivista „Nepokorene Francuske“ Žan-Lik Melanšona. Nakon što je „afera“ u julu izišla na vidjelo, on će izjaviti: „Kad bih samo ispričao šta sam sve vidio, niko mi ne bi vjerovao. Zato sam snimao“.

I sve bi ostalo na tome da se jedna od vodećih novinarki Le Monda, Arijana Šemen, nije posvetila temeljitijoj analizi tog snimka. Zapitala je se da li su među policajcima koji su intervenisali na tom mjestu svi ljudi pod šlemovima istinski policajci, toliko je brutalno ponašanje jednog ili dva pojedinca odudaralo od propisanog načina ponašanja snaga reda u slučajevima kad je već fizički neutralisan prestupnik na trotoaru.

Novinarka je uz pomoć svjedoka ili posrednika uspjela identifikovati protagoniste – svjedoka ili posrednika koji su zaštićeni što se tiče novinarke jer nju niko ne može prinuditi da otkrije svoje izvore – ali se otvoreno misli da je do imena Aleksandra Benale došla zahvaljujući rivalstvu između službi koje se ovdje naziva „ratom između policija“.

Le Mond je, dakle, 18. jula objelodanio da je glavni akter u sceni Aleksandar Benala, „posmatrač“ iz Jelisejske palate, inače pomoćnik za organizaciju šefa kabineta Predsjedništva. On je uz predsjednika Makrona već bio tjelohranitelj tokom predsjedničke kampanje. Drugi protagonista inkriminisane scene, Vensan Kras, je zaposlenik Makronove partije gdje obavlja funkciju čuvara zgrade partije.

Potpuno brojčano nemoćna i iscjepkana u Skupštini, opozicija je od događaja za jedan dan uspjela napraviti državnu aferu. Prekinuta je diskusija o ustavnoj reformi, pokrenute su dvije komisije, u Skupštini i u Senatu, istovremeno sa sudskim postupkom koji je iniciralo samo državno tužilaštvo, a ne po nečijoj prijavi, što je samo po sebi rijetkost.

Pokrenuta su mnoga pitanja i izgovorene teške optužbe i riječi. „Paralelna policija“, kažu mnogi u opoziciji, podsjećajući na De Golovo i Miteranovo doba .“Nisam poznavao Benalu“, tvrdi pod zakletvom ministar unutrašnjih poslova, inače glavni politički akter u Makronovoj predsjedničkoj kampanji. „Bio sam jako iznenađen i začuđen“, govori prefekt policije u Parizu, opisujući trenutak kad je vidio gospodina Benalu na sastanku vrhovne komande, uz prisustvo ministra unutrašnjih poslova, na debrifingu sutradan poslije prvomajske demonstracije. „Nezdrava kolegijalnost“, komentariše isti prefekt prestup trojice nadležnih službenika prefekture koji su proslijedili Benali snimke kamera uličnog video nadzora kako bi mogao provjeriti šta se na njima vidi. A na njima je jasno uočljivo da Benala ima policijski šlem, policijsku traku na rukavu i radio aparat. To znači: uzurpacija funkcije i bespravno nošenje policijskih obilježja.

Francuska je više od deset dana bila potpuno zaokupljena „aferom“. Saznalo se da je Benalina plata 6.000 evra neto, da ima službeni automobil opremljen kao policijsko vozilo, da mu se priprema stan u zgradi rezervisanoj za visoke službenike Predsjedništva republike i da ima dozvolu za nošenje oružja, iako je prvi zahtjev za tu dozvolu odbilo ministarstvo unutrašnjih poslova. Poslije njegovog saslušanja, u statusu pritvora, pri pretresu njegovog stana, nije nađeno oružje. Uz veoma konfuzno objašnjenje, on je lično sudskim istražiteljima naknadno predao oružje koje je posjedovao, tri različita tipa.

Najgore u svemu je da je Jelisejska palata već 2. maja znala za Benalin prestup jer je on već interno priznao „budalaštinu“. Predsjednik, u posjeti Australiji, vjerovatno obaviješten, je odobrio sankciju direktora kabineta: petnaest dana suspenzije, bez plate. U Jelisejskoj palati se mislilo da će sve ostati na tome. Tako bi možda i bilo, bez članka u Le Mondu. Na najvišem nivou nije učinjeno ono na šta je svaki građanin obavezan po članu 40 Krivičnog zakonika: ko god zna za neki krivični prekršaj ili zločin je dužan to prijaviti. Benala je u međuvremenu pod pritiskom javnosti zvanično otpušten, dok je njegov advokat „državnu aferu“ nazvao „ljetnom aferom“ ciljajući medije kojima trebaju afere i opoziciju kojoj sve odgovara za napad na predsjednika.

Makron je izdržao nekoliko dana, ali je pod pritiskom morao javno reagovati, doduše u poluprivatnoj situaciji, pred skupštinskim poslanicima svoje partije: „Ja sam jedini odgovoran i, čik, nek dođu po mene“. Zamjeren mu je i kontekst, i sarkazam, i sam izbor riječi. Svi znaju da je predsjednik republike pravno nedodirljiv tokom mandata.

U međuvremenu nisu prošla dva glasanja u Skupštini o povjerenju vladi pokrenuta zasebno, sa ljevice i sa desnice. Objavljeni su i novi video snimci na kojima se Aleksandar Benala jasno vidi u intervenciji na drugom mjestu tokom demonstracija, dok maltretira neku drugu osobu koja je snimala incidente.