
Dok se zapadna Evropa pomera ka krajnjoj desnici, novi vetar nade pomalja se na istoku.
Od centralne i istočne Evrope do Balkana, ljudi su se podigli, uzimajući stvari u svoje ruke. Međutim, dok su protesti koji su nedavno izbili u Slovačkoj i aktuleni otpor protiv vlade u Gruziji usredsređeni na pro-EU stav i jasno protivljenje Rusiji – pri čemu Slovaci strahuju od implikacija prokremljske politike Roberta Fica a Gruzijci nastoje da izbegne uvlačenje u rusku orbitu, posebno pošto je rat u Ukrajini postavio opasan presedan – kontekst u Srbiji je drugačiji, piše Gresa Hasa, glavna urednica albanskog feminističkog magazina „Shota“ u analizi za Savetodavnu grupu za politiku Balkana u EvropiT (BiEPAG).
Masovni protesti u Srbiji, koji traju više od dva meseca nakon urušavanja renovirane nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu, u kojoj je poginulo 15 građana i izazvalo sumnju u korupciju, usmereni su na traženje odgovornosti od režima, naglašavajući demokratiju, vladavinu prava i borbu protiv korupcije.
Protesti, koje predvode studenti, kojima su se pridružili profesori, srednjoškolci i njihovi nastavnici, roditelji, bake i deke, advokati, lekari, zaustavili su celu zemlju. Postoji veliki institucionalni bojkot koji traje već dva meseca: prestanak svih predavanja, ispita i drugih obaveza na univerzitetima širom zemlje.
Procenjuje se da se 22. decembra 2024. godine na Trgu Slavija u Beogradu okupilo oko 100.000 ljudi, što je premašilo veličinu protesta iz oktobra 2000. godine koji su srušili bivšeg jugoslovenskog autoritarnog lidera Slobodana Miloševića.
Građani Srbije su 31. decembra, pod sloganom „Nove godine nema, za staru ste nam dužni“, doček Nove godine pretvorili su u masovni protest. Događaj je obeležen 15 minuta ćutanja u 11:52 – u vreme urušavanja nadstrešnice koja je odnela nevine živote.
Generalni štrajk je bio 24. januara na kojem su se pojavile hiljade ljudi širom zemlje. Dok se svakog drugog dana održavaju protesti u različitim gradovima u Srbiji, 27. januara oglasio se poziv na 24-časovnu blokadu Autokomanda, jedne od ključnih deonica beogradske putne mreže koja povezuje autoput E75 sa užim gradskim putevima i ostatkom Srbije, rezultiralo je masovnim odzivom.
Prizori bude nadu, inspirativni su i pozivaju na solidarnost: poljoprivrednici su se pridružili studentima, videlo se kako se kuvaju obroci za sve, učenici koji se igraju, drugi pevaju, plešu ili samo pomažu jedni drugima, čuvajući visok duh i osećaj kolektiviteta u sistemu koji nastoji da učini da se ljudi osećaju usamljeno, uplašeno i stoga podložni ugnjetavanju.
Ovi protesti su radikalni, a studenti su uradili domaći zadatak: nema izjava koje izazivaju podele, nema nacionalističkih simbola ili zastava, i ne dozvoljavaju opozicionarima da otmu njihovu borbu za političku korist.
Ovo je nova generacija, ona koja nije doživela Jugoslaviju kako se ona do danas često romantizuje, ili čudovište koje je postala pod Miloševićem.
Ovo je generacija TikToka i Instagrama, međusobno povezanih na globalnom nivou, prateći svoje međunarodne kolege i njihovu borbu u demokratskim zemljama, tražeći istu jednakost, pravdu, slobodu i dostojanstvo života.
Sa njima nema kompromisa. Oni shvataju da će šta god da se desi sada biti njihova odgovornost i posledice sa kojima će se suočiti u budućnosti.
Stoga odbijaju da se sastanu sa vladom, i umesto toga insistiraju da se njihovi zahtevi čvrsto ispune. To uključuje: 1) transparentnost sve dokumentacije u vezi sa rekonstrukcijom Železničke stanice Novi Sad; 2) identifikovanje i pokretanje krivičnog postupka protiv lica koja su umešana u fizički napad na studente demonstrante; 3) odbacivanje krivične prijave protiv studenata demonstranata; 4) povećanje budžeta za obrazovanje za 20 odsto.
Režim izgleda slab, dezorijentisan, nesposoban da obuzda masivni talas. Predsednik Vučić i Srpska napredna stranka (SNS) čak su organizovali miting u Jagodini, gradu u centralnoj Srbiji, 23. januara, u, čini se, očajničkom pokušaju da potvrde sebi legitimitet.
To nije nagnalo studente demonstrante i ostale građane da odstupe. Ni pretnje, zastrašivanje, kampanje klevetanja, ponude mita, optužbe za izdaju, fizičko nasilje ili prikazivanje protesta da su orkestrirani spolja.
U stvari, oni su samo ojačali otpor – protesti su postali veći, privlačeći čak i one koji su u početku bili sumnjičavi u njihov uticaj, a sada više podsećaju na ono što bi, možda, moglo da postane ustanak.
Premijer Srbije Miloš Vučević (SNS) i gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić (SNS) su 28. januara, nakon 24-časovne blokade čvora Autokomande, podneli ostavke zbog protesta koji su u toku.
Važno je naglasiti da EU niti izražava podršku studentima niti protestima. To podriva njen kredibilitet i dovodi u pitanje njenu normativnu ulogu.
Promena u pristupu EU Vučićevoj vladi u datom kontekstu – iskazivanjem diplomatske i finansijske podrške demonstrantima, sankcionisanjem zvaničnika koji nisu uspeli da se pozabave nasiljem nad studentskim demonstrantima i podsticanjem regionalnih i međunarodnih aktera da vrše pritisak na Vladu Srbije – moglo bi da ubrza uslove za moguću promenu režima.
Međutim, to bi zahtevalo od EU da se udalji od svog stabilitokratskog pristupa u regionu koji je zasnovan na dogovorima, što se posebno vidi u slučaju litijumskog sporazuma između EU i Srbije.
Postoje tri moguća scenarija oko izazova sa kojim se Vučićev režim suočava:
1) Miran pad aktuelne vlasti i promena režima, što bi moglo dovesti do veće demokratizacije. Zaokret u spoljnoj politici Srbije, njeno odvajanje od uticaja Rusije i istinsko prihvatanje evropskog puta, uz opredeljenje za vladavinu prava, slobodu govora, slobodne i fer izbore i novi pristup odnosima sa susednim zemljama, posebno Kosovom i Bosnom i Hercegovinom.
Dakle, udaljavajući se od Vučićevog ratnohuškačkog, destabilizirajućeg i ultranacionalističkog kursa u regionu.
Međutim, da bi se to ostvarilo, ključno je identifikovati ko može preuzeti odgovornost i vođstvo, dok se formuliše dugoročni plan koji se proteže dalje od trenutnih protesta. U suprotnom, mogućnost vakuuma moći bi rizikovala stvaranje dalje nestabilnosti, i još gore, potencijala da druge regresivne sile popune taj vakuum.
2) Protesti na kraju nestaju, a autoritarnost se produbljuje. Vlada odgovara oštrijim suzbijanjem demokratskih glasova i prostora, još više pooštravajući kontrolu nad institucijama, gušeći neslaganje i dalje narušavajući građanske slobode.
Shodno tome, ovo bi moglo da dovede do izolacije Srbije od demokratskog sveta, ostavljajući je podložnom većem uticaju spoljnih regresivnih aktera poput Rusije i Kine, posebno imajući u vidu neuspelo uslovljavanje EU i spoljnu politiku u regionu.
To bi imalo štetne posledice ne samo u Srbiji, već bi uticalo i na regionalni mir i stabilnost.
3) U trećem scenariju, Vučićev režim se drži, ali njegov autoritarni pad se dešava postepeno. U početku, režim bi mogao izgledati mekši i spremniji na kompromise, nudeći ustupke i nagrade. Međutim, krajnji ishod bi i dalje bio pojačano ugnjetavanje i recept za buduću destabilizaciju.
Da li će protesti uspeti da prerastu u opštu pobunu i dovedu do promene režima, ostaje da se vidi.
Međutim, jedno je sigurno: režim Aleksandra Vučića se nikada nije suočio sa ovakvim nivoom osporavanja i nesigurnosti.
Štaviše, narod je masovno shvatio da se režimu ne može verovati i kada se zbog njega izgubi život i dostojanstvo, onda više nema šta da se gubi, samo dobija. Iz ovog i više razloga, demonstranti zaslužuju punu solidarnost i podršku, zaključuje se u analizi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.