Boris DžonsonFoto: EPA-EFE/SERGEY DOLZHENKO

Decenijama smo koristili dvostruku diplomatsku retoriku na temu NATO-a i Ukrajine i to je rezultiralo potpunom katastrofom, piše u autorskom tekstu za Vašington post bivši britanski premijer Boris Džonson.

Proveli smo godine govoreći Ukrajincima da imamo politiku „otvorenih vrata“ u NATO-u i da oni imaju pravo da „izaberu svoju sopstvenu sudbinu“ i da Rusija ne bi trebalo da može da nametne veto.

A sve to vreme smo otvoreno signalizirali Moskvi da se Ukrajina nikada neće pridružiti alijansi – zato što će mnoge članice NATO-a jednostavno same uložiti veto.

U principu, da; u praksi, ne. To je bila poruka.

A šta je rezultat svega toga? Šta smo postigli govoreći tiho na obe strane?

Rezultat je najgori rat u Evropi u poslednjih 80 godina, smatra Džonson.

Ruski predsednik Vladimir Putin je uništio bezbrojne živote, domove, nade i snove.

Takođe je uništio i najmanji razlog da se ima saosećanja prema njemu ili njegovo paranoji.

Usput, on je učinio da nestane slučaj protiv ukrajinskog članstva u NATO.

Smatralo se da je ukrajinsko stanovništvo previše podeljeno po pitanju članstva u NATO; a pre 2014. je to sigurno moglo da se tvrdi.

Ako sada pogledamo cifre, podrška članstvu u NATO-u u Ukrajini je otišla u stratosferu – iznosi 83 procenta, prema rezultatima jedne nedavne ankete.

Govorilo se da Ukrajina nije odgovarajuće vojno kompatibilna sa NATO-om.

Danas, Ukrajinci koriste vrtoglavo veliku količinu različite opreme iz NATO zemalja, sa najvećom veštinom i hrabrošću.

Ne postoji apsolutno ništa što bi NATO mogao da nauči Ukrajince o vođenju rata – zapravo, ima mnogo toga što bi oni mogli da nauče nas, navodi Džonson.

Iznad svega, tvrdilo se da je moguće ukrajinsko članstvo u NATO „provokativno“ za Putina i Rusiju.

Istina je da nikada nije trebalo da prihvatimo ovaj argument.

Trebalo je da insistiramo na realnosti – da Kremlj ne treba ničega da se plaši kada je u pitanju NATO zato što je to odbrambena alijansa.

Ali zemlje članice su prihvlatile ovu lažnu tačku gledišta; priznajem da sam je na neko vreme i sam prihvatao, piše Džonson.

Pogledajte šta se dogodilo kada smo se potrudili da ne isprovociramo Putina.

Umirili smo ga na samitu NATO u Bukureštu 2008.

Ukrajinci su želeli Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP).

Dobili su neke tople reči o eventualnom članstvu, ali ne i MAP.

Putin je prisustvovao tom samitu i izjavio da je zadovoljan rezultatom.

Šta je učinio sledeće?

Godine 2014. je izveo invaziju na Donbas i Krim, uz kombinaciju očiglednih laži i brutalnosti koja je njegov zaštitni znak.

Umesto da ga odgovarajuće kaznimo, mi smo odgovorili politikom kukavičkog umirivanja.

Daleko od toga da pomognemo Ukrajincima da ga izbace iz svoje zemlje, uspostavili smo tragikomični „Normandijski format“, po kojem su Rusija i Ukrajina tretirane kao da su podjednako krivci, kada je Rusija očigledno bila agresor a Ukrajina žrtva.

Još od tada, članstvo u NATO je teoretski bilo na dnevnom redu, ali svi su znali da se to neće dogoditi, bar ne tokom političkog životnog veka bilo koga za stolom.

Tako su Ukrajinci dobili ono najgore od oba sveta.

NATO je izbacio dovoljno finih fraza o članstvu Ukrajine da Putin može da ih upotrebi u svojoj propagandi i da tvrdi da Rusiji preti opkoljavanje.

A realnost je bila to da NATO nije učinio ništa da zaštiti Ukrajinu i ništa da unapredi cilj ukrajinskog članstva.

Istina, da ste me pre Putinove invazije pitali kada će se Ukrajina pridružiti NATO-u, rekao bih: „otprilike kada se pakao zamrzne, ili bar ne 10 godina najmanje“, navodi Džonson.

Ali da ste me tada pitali da li ćemo slati Čelendžer tenkove u Ukrajinu, ili Abrams tenkove, ili da li će Nemci slati Leoparde – pomislio bih da ste ludi.

Isto kao što bih pomislio da ste ludi da ste mi rekli da će Putin izvršiti invaziju.

Putin nije izvršio invaziju zato što je mislio da će se Ukrajina pridružiti NATO-u.

On je oduvek znao da je to malo verovatno.

Napao je Ukrajinu zato što je verovao – uz obilje dokaza – da nismo zaista ozbiljni u nameri da zaštitimo Ukrajinu.

Napao je zato što je želeo da ponovo izgradi staru sovjetsku imperiju i zato što je verovao – budalasto – da će pobediti.

Da je bio dovoljno hrabar i konzistentan da uvede Ukrajinu u NATO – da je zaista mislio to što kaže – onda bi ova krajnja katastrofa mogla da bude sprečena.

Znam da će, u nekim glavnim evropskim gradovima, ovakav ishod biti težak za prihvatiti. Ali logika ne može da se porekne.

Zarad stabilnosti i mira, Ukrajini je sada potrebna jasnoća o njenoj poziciji u evro-atlantskoj bezbednosnoj arhitekturi.

Naše izbegavanje i talasanje je završilo pokoljem.

Ukrajincima treba dati sve što im je potrebno da okončaju ovaj rat, što je pre moguće, i trebalo bi da pokrenemo proces pridruživanja Ukrajine NATO-u, i to odmah.

Ne bi bilo svrhe da se Moskva žali.

Jednom su imali priliku i saslušani su sa poštovanjem.

Njihova šansa je pretvorena u prah zbog Putinovih bombi i projektila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari