Četiri godine nade za Ovaliju

Naši čitaoci, ako ih to interesuje, već će prije podne u subotu znati ko je pobjednik u velikom finalu između reprezentacija Engleske i Južne Afrike.

Finalisti su zaslužili taj obračun, nakon petonedeljnog takmičenja, iako su poklonici ovog sporta priželjkivali u finalu Englesku i Novi Zeland.

Raspored grupa u kvalifikacijama je odlučio da se Englezi susretnu sa Neo-Zelanđanima u polufinalu, koje je tako unaprijed odigrano kao neformalno finale, toliko su se te dvije reprezentacije tokom takmičenja nametnule kao glavni favoriti.

Englezi su spektakularno potukli All Blacks-e, ime za selekciju Novog Zelanda pred kojom se odavno poklanja cijeli ragbistički svijet. Anegdota kaže da su dobili to ime jer, oduvijek i unaprijed, nose crne dresove u znak žalosti za protivnike koje će pregaziti.

NJihova ritualna numera poznata pod imenom haka, koju izvode prije početka svake utakmice od 1905. godine, je transpozicija plesa naroda Maori sa ostrva južnog Pacifika. Ta koreografija sadrži elemente protesta, izazova i prijetnje upućenih protivniku i uvijek se očekuje kao svojevrstan spektakl.

Podmlađena francuska reprezentacija je ove godine stigla do plasmana na kom su je kvalifikovani posmatrači i očekivali, s obzirom na nivo sadašnje generacije igrača i odnosa snaga u svijetu ragbi sporta. XV Francuske, jer tako se zove ekipa, je igrala u četvrtfinalu tešku utakmicu protiv Velsa, izgubljenu sa samo jednim poenom razlike.

Broj XV upućuje da se radi o sportu sa petnaest igrača, za razliku od ragbija VII i ragbija XIII, koji se manje praktikuju. Vodeće evropske ekipe nose imena svojih amblema: XV ruže za Englesku (možda bi za razumijevanje trebalo reći: Petnaestorka ruže), XV praziluka za Vels, XV djeteline za Irsku, XV čička za Škotsku.

Pored All Blaksa, „svjetske sile“ su Australija (čije sportsko ime je Valabi, kako se tamo zove jedna vrsta malog kengura) i Južna Afrika (poznata kao Springboksi, sa svojim simbolom antilope).

U Evropi, posljednjih godina nešto znači i selekcija Italije, koja je kooptirana u bivši Turnir 5 nacija, koji je tako postao Turnir 6 nacija, kao najviši rang takmičenja u sjevernoj hemisferi. Zanimljivo je da je među ostalim evropskim zemljama ragbi popularan i u Rumuniji i Gruziji.

U Južnoj Americi, Argentinci su dostigli svjetski nivo i bili su blizu kvalifikacije u četvrtfinale ovog svjetskog prvenstva.

Na Pacifiku, pored Japana koji je organizovao Mondial sa puno entuzijazma, ragbi je nacionalni sport na ostrvima Samoa, Tonga i Fiđi.

Često je postavljeno pitanje: otkud Francuska u ragbiju na visokom nivou u toj anglosaksonskoj sferi i specifičnoj sportskoj kulturi? Jasan odgovor niko nije dao, pogotovo što se rasprostranjenost tog sporta (koji je za Francuze drugi po popularnosti ekipni sport, poslije fudbala) odnosi približno samo na jednu četvrtinu zemlje, takozvani Jugozapad (Sud-Ouest). Ovo ime u Francuskoj nije samo geografska odrednica, nego označava i zasebnu kulturu i svojstven način života.

Štaviše, oblast sjeverno od Pirineja, preko Tuluza, Bordoa, i mediteranskog pojasa od Monpeljea do Perpinjana, pa sve do prilaza Limožu, popularno je poznata i pod imenom Ovalija. Sigurno je da i zanimljivost ovog sporta počiva i na činjenici što lopta nije okrugla.

Izgleda da je se ragbi sa svojim komplikovanim pravilima i svojim porijeklom iz povlaštenih slojeva engleskog društva, lako uskladio sa aristokratskim naslijeđem koje puno znači u tom dijelu Francuske.

Ragbi je sport koji je najduže odolijevao pred talasom profesionalizma. Decenijama se smatrao kao „seoski sport“ i idealan okvir da se mladi suoče sa vrijednostima i protivrječnostima društvenog života. Za puno francuskih varoši bi se u nacionalnim okvirima danas manje znalo, da njihovi timovi nisu povremeno igrali i u prvoj ligi državnog prvenstva.

Sam sport, kroz svoje osnovno pravilo da se teren osvaja dodavanjem lopte rukama unazad, osim kad se šutira, podrazumijeva važnu životnu poruku da put do uspjeha nije prava linija. Kolektiv je puno važniji od pojedinačnih zasluga. Igra počiva na vještini izbjegavanja, ali istovremeno i prihvatanja kontakta i sudara, kao i na frontalnom sučeljavanju dviju gomila mišića i žila.

Zabilježeno je da je ove godine pack Francuske (naziv za osam igrača koji sačinjavaju formaciju u frontalnom sudaru koji se zove scrum) težio 929 kilograma, odnosno preko 116 kg prosječno po igraču.

Svi ljubitelji ragbija misle da je njegova brutalnost samo privid, jer su izrazi snage i želje za pobjedom uokvireni tako strogim pravilima da taj sport važi kao jedan od najotmenijih. Sudijine odluke su suverene, nakon što su redovno objašnjene. Izuzetni su slučajevi protesta i osporavanja.

Publika nema ništa zajedničkog sa fudbalskom i njeno ponašanje je u skladu sa filosofijom sporta. Utakmice se odigravaju u prazničnoj atmosferi, a lijepa igra i pobjeda protivničke ekipe se pozdravlja spontano i iskreno. Nema rasističkih, homofobnih ili nacionalističkih ispada, ali ima puno manifestacija regionalnog folklora.

Ovalija već počinje da sanja o prvoj pobjedi Francuske na svjetskom prvenstvu 2023. poslije tri izgubljena finala 1987, 1999, i 2011. Francuska će biti domaćin narednog Mundijala.

Verzija Ragbi VII je ušla u olimpijski program 2016. godine i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Pobjednici su Fiđi i Australija. Ženski ragbi je sve popularniji u Francuskoj posljednjih godina.