mariupolj ukrajina ruski vojniciFoto: EPA-EFE/SERGEI ILNITSKY

Halina, dvadesetosmogodišnjakinja iz južnog ukrajinskog grada Mariupolja, preživela je tri nedelje ruskog granatiranja sa svojim suprugom, dvoje male dece i psom.

Ona se trenutno nalazi negde drugde u Evropi, a Al Džazira ne želi da otkrije njeno prezime i druge detalje jer su njeni rođaci i dalje u gradu pod ruskom okupacijom.

Ovo je njena priča, onako kako ju je ispričala.

„Probudili smo se jer su eksplozije bile jake. Popucali su prozori i odmah smo shvatili da je rat počeo. Prvog dana granatiranje je bilo daleko od nas, sa druge strane grada, ali je svakim danom sve bliže. Onda je došlo do nas. Šrapneli su leteli okolo, nismo smeli da napustimo svoje sklonište. Bili smo u šoku. Ruke i noge su mi se tresle. Rekao sam sebi ‘Možda to nije istina’, ali onda smo uključili TV i shvatili da je to zaista istina i da je počeo rat.

„Deca su, naravno, uplašena od prvog dana. Plašili su se bombardovanja. Ali kada se pogoršalo, bili su histerični i pitali: „Da li boli kada umreš?“

„Tela u dvorištu“

„Moja ćerka ima osam, a sin šest godina. Pas ima osam godina i odvratio je decu od svega. Mnogo je pomogao.“

„Kupili smo neke namirnice. Bilo je hrane u frižideru, mesa, raviola. To je bio jedini put da smo išli po namirnice tokom rata.“

„Kasnije, kada nije bilo struje i hrane, mi odrasli smo gladovali. Deca su jela jednom dnevno i zajedno pila po jednu čašu vode. Nismo imali normalnu vodu. Njen muž je otišao do reke da je podvuče pod metke.“

„Isključili su nam centralno grejanje. Napolju je bilo minus deset stepeni. Jednog dana, naš prozor je uništen u granatiranju i počela je noćna mora. Bez njega smo imali jednu diplomu u stanu. Voda se smrzla. Bilo je nemoguće otići bilo gde, posetiti porodicu.“

„Nastavili smo da idemo u prihvatilište, do poslednjeg dana, kada smo otišli. Ako nije bilo prostora u podrumu, ostajali smo u prostoru između stanova na našem spratu. Stavili smo ćebad na pod, palili sveće i tako spavali danima.“

„Moj muž je učinio sve što je mogao da moja deca i ja ne umremo. Rizikovao je svoj život da bi nam doneo vodu.“

„Zgrada je imala devet spratova i bila je podložna napadima. Svi okolni objekti su ili spaljeni ili uništeni. Okolo su bile gomile tela.“

„Naša lokacija je bila u zoni aktivnih borbi, stalno pod vatrom. Naša zgrada je pogođena sa četiri granate dok smo bili tamo. Jedna bomba uništila je dva sprata. Ubijeno je troje dece i dvoje odraslih“.

„Uzeo sam jedan geler u ruke. Mali, ali težak komad, sa veoma oštrim ivicama, veoma zastrašujući. Čini se da je ubijanje ljudi veoma lako.“

„Oko 7. marta stradale su naše komšije. Njihova tela su bila u dvorištu, pored kontejnera“.

„Rat spaja komšije“
„Kada je počelo masovno granatiranje, deca su uvenula. Malo su pričali, sedeli po ceo dan. Razgovarali smo sa psihologom. Rekla nam je da deca mogu da izađu iz rata, ali da je rat u njima.“

„Ne možete to objasniti rečima. Čujete zvuk aviona, a kako se približava, možete samo sedeti i moliti se da bomba ne padne na vas. Ovo su trenuci očaja. Smrzli smo se i gladni. Otišao sam u stan i legao u krevet. U trenucima kada sam zaspao, video sam svetla. Muž je viknuo: „Bacaju nešto na PVO, hajde da bežimo“. Onda je sve palo na susednu kuću i naša je počela da se trese. Bio je to avion koji je bacio četiri bombe.“

„Jedne noći izbrojali smo 37 vazdušnih udara u našoj blizini.

„Komšije su se međusobno pomagale. Starcima su donosili vodu, kuvali je u loncima. Rat je ujedinio komšije, čak i one koji nisu bili prijateljski raspoloženi jedni prema drugima.“

„I tada se dogodio možda najstrašniji trenutak rata. Sedeli smo u prostoru između stanova u tom stanju, u stanju pre smrti. Činilo mi se da će sada sve biti gotovo. Naš komšija je ranjen u lice. Tuča se dogodila pored naše zgrade i geler ju je pogodio pravo u lice. Sva u krvi, vrisnula je.“

„Svi su se sakrili, gde su mogli, neko u kući, neko u podrum. Komšije su molile za pomoć, ali niko nije mogao da dođe jer je bilo strašno pokušati da izađem.

„Kada se malo smirilo, došli su ukrajinski vojnici. Neki su odvedeni. Komšija ih je molila da odvedu ranjenog komšiju, koji je ležao u stanu. Izgubila je pola lica, oštećena joj je lobanja. Moj muž i još jedan čovek su je odveli dole, a vojnici su je odveli u bolnicu.“

„Bio sam u kontaktu sa njom. „Pošto ranije nije mogla da dobije medicinsku pomoć, izgubila je vid na jedno oko.

Uništeni grad i raznesena tela
„Ujutro smo prokuvali vodu na vatri. Kada se probudite na hladnoći, potrebna vam je topla voda. Ko je prvi ustao založio je vatru. Drugi je usledio između četiri i pet popodne.“

„Prava glad počela je 3. marta. Deca su tražila hranu, uvek su bila gladna, a mi odrasli skoro da nismo jeli. Video sam svojim očima da ljudi kradu iz prodavnica. Iako smo bili glavni, naša savest nam nije dozvoljavala da to počnemo.

„Na kraju smo ostali sa nekoliko komšija, u očaju. Došle su komšije i rekle: ’Ajmo, bilo gde. Šta god da je, neka bude.“

„Za 15 minuta uskočili smo u automobile i pobegli bez ijedne stvari. Moj otac je pre rata kupio nekoliko kanistera benzina. Naš auto je ostao neoštećen samo zato što je bio u garaži, što je spasilo njega i naše živote.“

„Otišli ​​smo. Kada smo videli grad, izgledao je kao noćna mora.“

„Deca su prvi put izašla napolje. Kada su meci leteli oko nas, rekao sam im da zatvore oči da im oči ne budu povređene.

Ostatak pročitajte na Al Jazeera Balkans.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari