Francuska policija na ivici nervnog sloma

Međutim, upravo ta reforma je jedna od najznačajnijih nakon Drugog svjetskog rata, među reformama koje su stigle posljednjih decenija na dnevni red parlamenta i javnosti.

Protekla nedelja je označena samo jednom dominantnom temom: atentat ili teroristički akt ili sumanuto zločinačko djelo službenika pariske policijske prefekture Mikaela Arpona koji je 3. oktobra za sedam minuta nožem ubio zaredom četvoro svojih kolega, tri muškarca i jednu ženu.

Za razumijevanje, neophodno je precizirati šta znači policijska prefektura u Parizu: ona je, sa svojih 46 000 zaposlenih, vrhovna institucija nadležna za unutrašnju bezbjednost Pariza i tri okruga koji sačinjavaju, oko francuskog glavnog grada, obruč od više desetina predgrađa.

Mikael Arpon, star 45 godina, je porijeklom sa francuskih Kariba. Bio je, sa hendikepom umanjenog sluha, zaposlen već skoro dvadeset godina u informatičkoj sekciji obavještajnog odjela prefekture, bez dozvole da nosi oružje, ali logično, po radnom mjestu, u kategoriji službenika koji su imali pristup informacijama iz domena „tajno u interesu odbrane države“.

Prešao je na islam prije 18 mjeseci. Sama ta činjenica, koja je u njegovom sektoru bila poznata, nije povukla nikakve posebne mjere, bez obzira na osjetljivost njegovog radnog mjesta.

Nije čak bilo ni odgovarajućeg administrativnog postupka poslije atentata na Šali-Ebdo kad je Mikael Arpon dvojici kolega navodno rekao da su, parafraziramo, novinari satirične revije zaslužili ono što ih je zadesilo. Tada su se ta dva službenika policije javili za razgovor sa nadređenim, ali su odustali od pismene prijave.

Poslije zločina u „srcu pariske policijske uprave“, najizloženiji se, logično, po službenoj dužnosti, našao ministar unutrašnjih poslova Kristof Kastaner, iako je njemu, objektivno (jer je sve puno starije od doba njegovog dolaska) teško pripisati odgovornost za ono što se dogodilo.

U kontekstu u kom je pokret žutih prsluka značajno preokrenuo u negativno raspoloženje odnos većine Francuza prema instituciji policije, nepopularni ministar je tako postao za opoziciju idealna nova prilika za uobičajeni sterilni obračun.

Vjerovatno bez direktne veze između dva događaja – ali vrlo indikativno za opštu atmosferu koja se opisuje kao nervna kriza u čitavoj instituciji – atentat u prefekturi se dogodio dan poslije nezapamćenih demonstracija policajaca u Parizu.

Između 22 000 i 29 000 njih je izišlo na ulicu, protestujući protiv uslova rada, neplaćenog prekoračenja radnog vremena i odnosa hijerarhije prema čuvarima reda. Posebno je podvučen rekordni podatak da su 52 policajca izvršila samoubistvo od početka godine. Dosad taj broj za cijelu jednu godinu nikad nije prevazišao 40 samoubistava.

Predsjednik Makron i premijer Filip su potvrdili ministru svoje povjerenje, ali mu to nije pomoglo da izbjegne saslušanja pred komisijama skupštine i senata.

Posebno mu se zamjera preuranjena izjava sa lica mjesta prema kojoj „Mikael Arpon nije nikad pokazao teškoća u ponašanju (…) niti najmanji znak za uzbunu“. Ali, istog dana, na osnovu preciznijeg profila teroriste koji mu je dat tokom popodneva, ministar je bez oklijevanja priznao poremećaje i propuste u funkcionisanju policijske institucije.

U raspravama koje se još nisu utišale, pozivi na ostavku ministra unutrašnjih poslova su stvarno sporedni, kao trenuci uhodane političke igre, u odnosu na sva druga pitanja koja su ponovo otvorena sa ovom tragedijom.

Radikalizacija, na primjer, kao pojava, se u svim debatama definitivno i isključivo veže za ponašanje izvjesnog broja muslimana-vjernika, iako je fenomen jasno uočljiv i na ekstremnoj desnici, kod identitaraca, i kod zadista, i među blak-blokovima, i u krugovima tzv. antispecista, u animalističkom pokretu.

Izraz opšteg uznemirenja je sadržan u pitanju: kako je moguće da zaposlenik u policijskoj upravi, u najosjetljivijoj službi, koji je promijenio vjeru i koji je za obrede, prigodno obučen, redovno išao u džamiju u sjevernom predgrađu Gones (većina džamija u Francuskoj nisu džamije u pravom smislu riječi nego se uglavnom radi o banalnim privatnim prostorijama sa tom funkcijom) – nije praćen, niti bar pozvan na informativni razgovor?

Pitanje stoji pogotovo što se – o tome se sada svjedoči – znalo da je na radnom mjestu prestao da se, u znak pozdravljanja, rukuje sa ženskim osobljem, ponašanje karakteristično za radikalizaciju u salafističkom smislu. Još nije saopšteno šta sadrži od povjerljivih informacija USB-ključ nađen na njegovom radnom mjestu i kome je on i šta mogao dati od materijala koji mu je bio dostupan.

Propusti u bezbjednosnom smislu su ovdje nazvani: rupe u reketu. Izraz već postoji u običnom jeziku i označava neki promašaj, grešku ili ozbiljan problem. Upotrijebio ga je ovih dana i Erik Dijar, poslanik u skupštini iz redova republikanaca. On je autor izvještaja koji je skupštini podnio u junu o radikalizaciji u javnim službama, koji je sa ovom tragedijom dobio ogroman publicitet.

Poslanik Dijar prije neki dan izjavljuje: „Na oko 150 000 osoba, generalni direktor državne policije kaže da se za radikalizaciju prati petnaestak zaposlenih. Ja mislim da ih ima tridesetak“. Iz vladinog izvora je stigao podatak da je desetak zaposlenih u pariskom gradskom prevozu dosad otpušteno sa tim motivom. Ali, zna se i za slučajeve sudskih poništenja revokacije i vraćanja na pređašnje radno mjesto, čak i jedan primjer u samoj policijskoj prefekturi. Aerodromsko osoblje je pod posebnom prismotrom.

Pod uslovom da je moguće utvrditi da se, kroz ponašanje, oblačenje, postupke ili govor, radikalizovala neka osoba sa radnim mjestom u javnoj službi, pitanje je kako otpustiti tu osobu ili je premjestiti, uz striktno poštovanje principa pravne države. Ovdje se stalno ponavlja načelo da se ne može nikome suditi, niti se iko može sankcionisati, samo na osnovu pretpostavke da je u stanju počiniti krivično djelo. Tu su i granica i domet francuske demokratije.