Francuski vegani u ratu protiv „specizma“

Na njen izvorni oblik: „Reci mi šta jedeš, reći ću ti šta si“ vraćaju se samo eruditi kad citiraju njenog autora Žana Antelma Brija-Savarena, čija knjiga „Fiziologija ukusa“ (1825.) i dalje važi kao glavna istorijska referenca francuske gastronomije. Razmišljanje o značenjskoj nijansi između kolektivnog i uopštenog „Šta sam ja“ i individualizovanog i oličenog „Ko sam ja?“ je ovdje izazov koji ćemo ipak zaobići.

Iako su novi oblici kulture i ponašanja u ishrani u Francuskoj veoma raznoliki i ukršteni, moramo reći da se oni samo u manjoj mjeri odnose na najšire slojeve stanovništva za koje se, i u uslovima tzv. naprednog društva, kultura jedenja svodi na elementarno zadovoljenje potreba i običnu prehranu. Za taj ugao gledanja dovoljno je ukazati na spektakularan razvoj mreže hard discount ili low cost trgovinskih lanaca koji se – jer toliko simbolizuju uniformizaciju i osiromašenje ponude – mogu čak, na površan pogled, učiniti i kao negacija glavne teme ovog teksta.

Ali, istovremeno, svakodnevno vidimo kako i u tim popularnim marketima globalizacija malo po malo ustupa dio prostora – da li na ideološki ili pomodni pritisak – prostora na kom je dosad zakon globalizacije bio jedini zakon. Ovdje najprije upućujemo na organsku hranu, koja se u Francuskoj naziva bio hranom, i koja je postala posljednjih godina opsesivna tema u tolikoj mjeri da je danas nemoguće zamisliti prodavnice bez polica i proizvoda pod tim labelom. Skuplja, a ponekad i puno skuplja, organska hrana je postala biznis za sebe, baza jedne nove ekonomije i trgovine čiji nagli procvat prati rastuća doza nepovjerenja. U razgovorima o tome u običnom narodu se često mogu čuti i teške riječi „prevara“ ili „obmana“.

Zdrava hrana, međutim, je predmet arsenala vrlo strogih propisa i obaveza za proizvođače kroz koje zakonodavac pruža maksimalne garancije autentičnosti i uslova proizvodnje. Nabrajanje različitih etiketa za ekološki kompatibilnu hranu i njihovo precizno značenje na francuskom tržištu bi nam oduzelo isuviše prostora. Ostaje da, koliko god u nacionalnim okvirima kvalitet proizvoda i njihovo porijeklo ne podliježu sumnji, ima osnova za oprez na lokalnom nivou gdje je uslove proizvodnje uglavnom teško redovno kontrolisati. Francuska stoji na trećem mjestu među državama Unije u površinama posvećenim biološkoj poljoprivredi (uz površine koje su u tranziciji), ali je jako daleko, na 19. mjestu, po procentu tih površina u odnosu na ukupnu obradivu teritoriju.

Vegetarijanstvo i njegov radikalni vid vegetalijanstvo, danas popularnije pod imenom veganstvo, drugi je značajan oblik odnosa prema hrani koji je u Francuskoj ove godine dobio veliki publicitet. Navodi se da su pet odsto Francuza ili vegetarijanci ili vegani, ali i još jedan zanimljiv podatak: 30 odsto su tzv. fleksitarijanci, odnosno pojedinci koji nisu vegetarijanci u strogom smislu riječi jer ponekad, u određenim porodičnim ili službenim okolnostima, jedu meso i proizvode životinjskog porijekla. Njihova temeljna uvjerenja, međutim, ostaju solidarno vegetarijanska iz zdravstvenih, etičkih ili ekoloških motiva.

Vegetarijanci su se „proslavili“ u posljednjim mjesecima agresivnim kampanjama osude lošeg tretmana nad životinjama u klaonicama širom Francuske. Ne radi se više samo o tome da se afirmiše ideja neživotinjskog porijekla hrane za ljude. Poznata glumica Sofi Marso, u veoma medijatizovanoj kampanji, se pridružila protestu protiv uslova u kojima se drže u kavezima kokoške-nosilje. Provokativno se govori o „neljudskom odnosu“ prema životinjama. Na društvenim mrežama su pušteni tajno dobijeni video snimci na kojima se vidi okrutnost pojedinih zaposlenih. U oktobru su pale i prve sudske presude za zlostavljanje u klaonicama. Udruženje za zaštitu životinja L-214, najaktivnije u organizovanju demonstracija, poziva potrošače da „kad kupuju meso u supermarketu, zamisle patnju životinja“ u klaonicama. Proteklih nedelja je registrovano i nekoliko sabotaža na mesnicama i prodavnicama mesnih prerađevina.

U običan govor je, kroz akcije ovih udruženja, ušla i jedna nova riječ: specizam. Kao što je se unutar ljudskog roda trebalo stoljećima boriti protiv rasizma i seksizma, tako se, za zagovornike prava životinja, treba suprotstavljati i specizmu, obliku diskriminacije prema drugim vrstama koju čovjek zloupotrebljava samo u ime pripadanja ljudskoj vrsti. Prema veganima, na tu ideologiju se naslanjaju i kultura i sve religije.

Sve ovo, na kraju krajeva uglavnom marginalno ali ne i beznačajno, se može pročitati, bez uzročno-posljedične veze (osim kao konteksta), i u svjetlu hronične krize francuske poljoprivrede. Za opis te krize će trebati zaseban tekst: prosječan dohodak nedostojan za normalan život, metode proizvodnje neusklađene sa osnovnim ekološkim zahtjevima društva, ozbiljno poremećeno tržište u unutarevropskim i nacionalnim relacijama…

Novi slučajevi dece rođene bez jedne ruke

Kao zaključak, samo jedna ukratko rezimirana skorašnja informacija. Nakon što je prije nekoliko sedmica zvanično objavljen podatak da je u srezu En (L’Ain), u zaleđu Liona, za nekoliko godina na teritoriji od samo 17 km registrovano rođenje sedmoro djece bez jedne ruke, kao najzgodnije objašnjenje za malformaciju se daje hipoteza da je to posljedica upotrebe hemikalija na površinama pod kukuruzom i suncokretom koji se gaje u tom kraju. Sredinom ove nedelje, sa zakašnjenjem koje zasad nema objašnjenja, statistika je „dopunjena“ sa još jedanaest slučajeva što znači osamnaestoro djece sa istom malformacijom u periodu od 15 godina. Možete zamisliti sa kakvim se nestrpljenjem očekuju zvanični rezultati temeljne analize ovog fenomena.