Francuzi podržavaju suđenja u Iraku

Svi francuski mediji su posvetili puno prostora ovom slučaju.

Melina Bugedir je uhapšena u Mosulu, sjedištu tzv. Kalifata, u ljeto 2017. Smatra se da je njen muž Maksimilijen Tibo, Francuz iz okoline Pariza, preobraćenik na islam, poginuo, prilikom iračke ofanzive, u odbrani tog grada.

„Prikupljeni dokazi su dovoljni da se prestupnica osudi na doživotnu kaznu“, kaže se u presudi. Iračko sudstvo je uvjereno da je ta mlada žena došla u Irak potpuno svjesna gdje i zašto ide.

Nije to, međutim, bio prvi put da je ona izvedena na suđenje. U februaru ove godine, glavni sud u Bagdadu je dao nalog da se ona pusti iz zatvora i da se protjera iz Iraka. Bilo je presuđeno da je njen prestup bio samo u tome što je ilegalno ušla na iračku teritoriju, tako da je bila osuđena na samo sedam mjeseci zatvora koliko je već odležala otkako je uhapšena.

Međutim, kasacioni sud je naredio novi proces, na osnovu antiterorističkog zakona.

Na tom kratkotrajnom, ponovnom suđenju, izjavila je da je bila žrtva obmane supruga. „Nevina sam“, viknula je na francuskom. „Muž me je u prvo vrijeme zavarao, a zatim počeo da prijeti da će otići sam i povesti djecu. Osuđujem sve što je uradio moj muž.“ Na kraju je rekla da je jednog dana, u Mosulu, otišao po vodu i više se nije vratio.

Ona je pred sudom tvrdila da je u Mosulu bila samo „domaćica“, ali irački izvori, koje je citirao Asošijeted pres, tvrde da je bila aktivna u redovima „ženske brigade policije Islamske države koja je bila zadužena za nadzor morala“ (Divan al-Hisba).

Iako su uslovi u kojima se odvijao taj proces, kao i u mnogim drugim slučajevima, za mnoge sporni – praktično bez konzularne pomoći i bez prava optuženice na direktan kontakt sa svojim francuskim advokatima, u procesu koji je završen za 25 minuta – zvanična Francuska je potvrdila da će poštovati „suverenitet iračkog sudstva“. Iz podataka datih direktno iz francuskog ministarstva unutrašnjih poslova proizilazi da je mužu već bilo suđeno u Francuskoj za islamistički radikalizam i da je bio registrovan u tzv. dosijeu S (dosijeu Službe bezbjednosti, koji zaslužuje da mu uskoro posvetimo poseban prilog). Maksimilijan Tibo je prije odlaska u Siriju i Irak bio aktivni član islamističke grupacije pod imenom Forsan Aliza („Jahači ponosa“), koja je zabranjena 2012. godine.

Posvetili smo prostor ovom slučaju jer je veoma ilustrativan za novu situaciju pred kojom se Francuska našla poslije raspada Islamske države. Važeće zakonodavstvo kaže da se Francuzima za zločine počinjene u inostranstvu može suditi u Francuskoj ili u zemlji u kojoj su počinjeni zločini. Ovu drugu mogućnost su odmah istakli kao poželjnu i predsjednik Makron i naravno, ukorak s njime, ministrica pravde. I javno mnjenje je većinski na toj strani u ogromnoj proporciji jer je neprihvatljivo da se ti eventualni džihadisti-povratnici, koji su uglavnom nespremni na pokajanje, rasporede po zatvorima širom Francuske gdje bi mogli nastaviti propagiranje džihada i islamističkog radikalizma.

Situacija ipak nije tako jednostavna kao što izgleda jer, iako je Irak, za koji Francuska ubuduće smatra da je organizovana država sa solidnim institucijama, već osudio na smrt ili doživotnu robiju oko 600 džihadista-stranaca (među njima oko sto žena), pitanje ostaje otvoreno za bivše borce Islamske države zarobljene u Siriji (čiji režim Francuska ne priznaje već šest godina) ili na teritoriji pod kontrolom Kurda koji nemaju državu i institucije prava dostojne tog imena.

Prije nekoliko dana, Fransoa Molens, francuski državni tužilac zadužen za pitanja terorizma, izjavio je da se tamo na terenu, u zatvorima, u ilegali ili u islamističkim enklavama, nalazi između 600 i 700 Francuza. Sad se pokušavaju prikupiti i obraditi podaci o broju i imenima poginulih u toj cifri.

Rijetki su javno izrečeni zahtjevi da se traži izručenje džihadista-Francuza kako bi im se sudilo ovdje (što je za one koji su zarobljeni u Siriji zasad isključeno). Argumenti u tim zahtjevima su etičke ali ponekad i praktične prirode u cilju da na taj način, „obradom“ tih zatvorenika nadležne službe dobiju maksimum korisnih informacija.

Najosjetljiviji aspekt u brojnim debatama na tu temu posljednjih dana je sudbina žena i djece, pogotovo poslije presude Melini Bugedir. Od njenih četvoro djece samo je najmlađe u zatvoru s njom. Troje starijih je vraćeno u Francusku i smješteno u tzv. „prihvatne porodice“. Šestog juna je objavljeno da je već oko pedesetoro djece stiglo u Francusku, u odgovarajući centar kraj aerodroma Roasi-Šarl-de-Gol. Aktivna je i asocijacija roditelja džihadista-Francuza, bilo da se radi o nestalim, poginulim ili zarobljenicima, koja se zalaže da im se prepusti na starateljstvo njihova unučad.

Kad je riječ o ženama koje su se borile za Islamsku državu, na nekoliko mjesta je podvučena i jedna vrsta olakšavajuće okolnosti. Ponekad, u ime podređenog odnosa obavezne poslušnosti u kom se žene u islamu nalaze u odnosu na njihove muževe. A zatim, zahvaljujući svjedočenju stručnih poznavaoca samog ustrojstva Islamske države: svaki borac-muškarac je imao svog emira kome se zakleo, doživotno, na vjernost i poslušnost. Žene nisu bile podložne takvoj obavezi.