Hrvatska i Srbija se iscrpljuju prepirkama

Što političke stranke jačaju više nacionalističku retoriku, zaštitu ‘svoga’ i demonizaciju ‘drugoga’ to se čini da imaju više uspjeha na izborima. A realnost je da su i njihovi i drugi, ovi protiv kojih se bore, da smo svi u istom loncu – siromašimo, gubimo utrku s razvijenim svijetom, obrazovani, mladi ljudi kao i cijele obitelji odlaze, korupcija izjeda društvo, natalitet pada, stanovništvo stari, ocenjuje u razgovoru za Danas Senada Šelo Šabić, viša naučna saradnica na Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.

* Kako vidite proces tranzicije nakon prve smene vlasti u Crnoj Gori?

– Demokratski proces podrazumijeva smjene vlasti. Ako je to učinjeno bez nasilja, smatra se da je država postigla određenu zrelost demokracije. Crna Gora je to pokazala. No, ono što je bitno nije promjena vlasti radi promjene vlasti. Novoizabrana vlada treba donijeti i novu kvalitetu i sadržaj u politički i ekonomski život zemlje. Ukoliko nastavite po starom, zadržite stare obrasce ponašanja, ne pokažete odlučnost u borbi protiv korupcije, ne napravite odmak od klijentelizma, pogodovanja, zloupotrebe položaja, nepotizma, nego nastavite po starom, ali sada samo s novim licima na funkcijama, to ne predstavlja suštinsku promjenu. U teoriji, to se zove elektoralizam. Izbori, bez drugih instrumenata koji su potrebni za izgradnju snažnih demokracija, često nisu dovoljni za suštinske promjene.

* Koji su, po vašem mišljenju, glavni problemi Srbije na putu ka istinskoj demokratizaciji? Nedavni izveštaj Fridom hausa pokazao je da je Srbija nazadovala tokom 2020. u pogledu političkih prava i građanskih sloboda.

– U našem dijelu svijeta postoji određena simpatija prema vođama, uglavnom muškarcima percipiranim kao snažnima, odlučnima, moćnima. Vođe rješavaju probleme naroda, a oni im se uglavnom dobrovoljno predaju. Da nije tako, bio bi upitan legitimitet koji te vođe dobiju na izborima, bez obzira na sve manipulacije i pritiske kojima smo svjedoci prilikom malverzacija oko izbora. No, ostaje jednostavna istina da dovoljno velik broj građana daje svoj glas tim vođama i njihovim politikama u vjeri da će im s njima biti bolje, da će riješiti njihove probleme, da će život postati bolji, a da se oni ne moraju previše oko toga sami pomučiti. No, to tako ne ide. Demokracija podrazumijeva građansku odgovornost, odgovornost svakog pojedinca za stanje u njezinoj ili njegovoj državi. Ona podrazumijeva demokratsku pismenost da znate da vas, kao građanina, štite jake demokratske institucije, a ne pojedinci, ma kako moćni bili. Ta vrsta odgovornosti podrazumijeva i samokritički pogled na vlastito društvo. Ja na vaša pitanja odgovaram iz Hrvatske, nije mi cilj docirati Srbiji niti bilo kome drugom. Mislim da svatko od nas treba najprije urediti vlastitu kuću, a ne vrijeme trošiti kritizirajući susjede i komšije. Ali iz pozicije susjeda i komšije, mislim da će trenutak promjene nastupiti i kada Srbija smogne snage kritički sagledati vlastitu prošlost, sve ono što je učinila u posljednjih nekoliko desetljeća. Ja u Hrvatskoj želim da je Srbija snažna, uspješna, bogata, slobodna demokratska zemlja jer je onda kao takva i bolji susjed. Mi u Hrvatskoj i vi u Srbiji samo se iscrpljujemo međusobnim prepirkama, a to potpirivanje strasti samo služi kao alat političarima da ostanu na vlasti.

* Izbor Džozefa Bajdena za predsednika SAD izazvao je oduševljenje u Sarajevu, olakšanje u Zagrebu i razočarenje u Banjaluci i Beogradu. Šta BiH može da očekuje od nove administracije u Vašingtonu?

– Smjena vlasti u SAD-u i dolazak na vlast novog predsjednika Bajdena dočekana je s olakšanjem i optimizmom u zemljama liberalne demokracije, od Kanade – kao američkog susjeda – koja sa Donaldom Trampom nije imala sreće preko većine zemalja Evropske unije do Japana i Australije. No, ja u pravilu nikada ne zagovaram visoka očekivanja jer su ona recept za razočaranje. U tom smislu, optimistična očekivanja u Sarajevu da će dolazak Bajdena riješiti probleme s kojima se suočava BiH su, po meni, ne samo naivna nego i neodgovorna. BiH ne može opstati kao zemlja uređena po pravilima Dejtona. To je sasvim jasno. Ali odgovornost za sudbinu BiH moraju pokazati domaći političari. Reći ćete – kako oni, ne mogu se ni oko čega dogovoriti? Da, to je istina. Oni se mogu dogovoriti samo po pitanjima koja njima osiguravaju ostanak na vlasti. Taj ostanak na vlasti je omogućen najvećim dijelom zbog činjenice da je BiH, dominantno, uređena kao zemlja tri naroda, a prostor za građanske, individualne slobode, koje su temelj modernih demokratskih država, su iznimno ograničene. Ne mogu kolektivna prava uzurpirati individualna prava pojedinca. Branitelji kolektivnih prava to čine samo iz jednog razloga – jer im ona daju gotovo neograničenu moć unutar njihovog etničkog korpusa. Dakle, za proces promjena na političku scenu moraju izaći novi politički igrači koji će ponuditi drugačiju viziju BiH od ove Dejtonske. BiH mora pronaći snagu da unutar sebe započne proces ustavnih promjena, a međunarodna zajednica tu može i treba biti od pomoći, ali ona ne može voditi taj proces. Nemam nikakve iluzije da je to lako. No, države se ne stvaraju preko noći čarobnim štapićem niti je odgovornost bilo koga drugog da ih gradi osim državljana tih zemalja.

* Da li će najavljena smena u kancelariji visokog predstavnika oživeti tu međunarodnu funkciju?

– Proces imenovanja novog visokog predstavnika u BiH nije gotov, pa ne znamo s kojim programom će novi visoki predstavnik doći. Ono što je jasno jeste da sa sadašnjim ili nekim budućim visokim predstavnikom u BiH, međunarodna zajednica ima instrumente pomoću kojih može značajno upravljati političkim procesima u zemlji. To ne znači da preuzima odgovornost za BiH, ali ono što mogu napraviti jeste uspostaviti drugačija pravila igre. Sadašnja pravila – malverzacije na izborima, zapaljiva politička retorika, politizacija pravosuđa, nepoštivanje sudskih odluka – pogoduje sadašnjim političkim strukturama. Ako se promijene pravila igre da u nju mogu ući i neki drugi igrači, onda ćemo vidjeti hoće li sadašnji političari pobjeđivati ili ne. To je sva uloga međunarodne zajednice – osigurati fer plej i jačati one vrijednosti i norme za koje se nominalno zalažu. Oni ne trebaju odlučivati za građane BiH, ali ne smiju nasjedati na igru onih čiji je jedini interes održavanje postojeće disfunkcionalnosti.

* Kako vidite politiku Zagreba i Beograda prema BiH?

– Često čujemo tezu kako su Beograd i Zagreb jamci dejtonske BiH, da oni imaju pravo da se miješaju u unutrašnja pitanja u BiH temeljem činjenice da su supotpisali mirovni sporazum. Po tom tumačenju ispada da su Srbija i Hrvatska bile benevolentni susjedi koje su, eto, pozvane na potpisivanje mirovnog sporazuma u BiH kako bi svojom dobronamjernošću pozitivno utjecale na implementaciju mira. No, istina je da su obje zemlje, uz BiH, bile pozvane da supotpišu mirovni sporazum kao strane u sukobu. Time se odbacuje teza da se u BiH vodio isključivo građanski rat, jer se temeljem mirovnog sporazuma vidi da se radilo o međudržavnom sukobu. Ako je Srbiji i Hrvatskoj uistinu cilj stabilna BiH, prvi korak bio bi odmak od miješanja u njezina unutrašnja pitanja.