Hrvatska uljudbena svinjarija: Šovinistički ispad(i) dr Slavice Stojan nisu pojedinačni eksces

I u tomu ne bi bilo ničeg neobičnog i(li) čudnog, jer normalizacija ekstremističkog, šovinističkog, ustašoidnog diskursa toliko je uzela maha da se danas malo tko (izuzev rijetkih pojedinaca), posebice institucionalno uopće na to i osvrće.

Pristojnim je ljudima mučno to slušati i gledati; uostalom naučili su već da je (u)zaludno reagirati; znaju već iz iskustva kako to ostaje bez odjeka, a osim toga mogu samo i sami (p)ostati predmetom žestokih napada, kleveta i ostalih kojekakvih iživljavanja raspojasanih ustašoida, legionara „hrvatske uljudbe“, koji jedini smisao vlastitog postojanja vide u križarskom ratu protiv svih (posebice Srba kao arhetipskih neprijatelja i tlačitelja) koji u pitanje dovode „naš nacionalni identitet“

„Puzajuća fašizacija“

Ali, na takve stvari, ako smo ljudi, ma koliko se činilo uzaludno, pa i protkano raznim neugodama, treba reagirati, jer je ova sramotna izjava, zapravo svinjarija uvažene doktorice književnosti (doktorirala u Zadru 1991. iz područja renesansne književnosti i dubrovačkog kulturnog kruga) u biti zastrašujuća, budući da dolazi iz najviših akademskih, društveno-humanističkih sfera, odnosno kulturnih institucija i nedvojbeno su takve i slične izjave jasan signal i simptom posvemašnje, opasne duhovne i mentalne bolesti hrvatskog društva kojem je samoobrambeni imunitet zdravog razuma toliko (o)pao da je to zabrinjavajuće za stanje nacije.

Kada se na takve stvari ogugla, počne benevolentno odmahivati rukom i kada društvom zavlada opća ravnodušnost za sve, na putu smo „puzajuće fašizacije“, o kojoj je tako sugestivno pisa Umberto Eco.

Iziritirana upornim posezanjem srpskih kolega za dubrovačkom kulturološkom baštinom, prisvajanjem i nasilnim prenošenjem dubrovačke književnosti u srpski književni i kulturni korpus (u tom se pogledu općenito knjiga, prof. dr Zlate Bojović, članice SANU, Istorija dubrovačke književnosti uzima kao kanonsko djelo velikosrpskih pretenzija) „osviještena domoljupka“ dr Stojan je reagirala kako je reagirala: „Sjetila sam se nedavno jedne pojave u prirodi koja me je izluđivala. Riječ je o bubama koje u strahovitim najezdama uporno godinama nastoje preplaviti i kuću i dvorište… Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti bez obzira koju metodu koristili: gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom. Kad se tako nešto uvuče u kuću treba se ozbiljno boriti ili napustiti kuću! Ni govora da bi netko izašao iz svoje kuće. Treba se boriti s bubama, nikad ne dopustiti da kuću preplave, da mile po trpezi i postelji, nego ih strpljivo i trajno iskorjenjivati“.

Gromoglasna šutnja

A, kada se nakon ovog deratizacijskog intervjua, za nju neočekivano (to je narativ koji dominira u bliskim joj krugovima), ali ipak digla galama, naša vajna doktorica Stojan se počela ispričavati kako nije mislila na sve Srbe (imlicirajući time da je na neke ipak mislila), kako nije mislila to što je rekla, iako je rekla upravo ono što je mislila , ali je od ovog neuvjerljivog opravdanja daleko poraznija činjenica gromoglasna šutnja hrvatskih i to onih najuglednijih akademskih institucija (HAZU, Matica hrvatska, fakulteti) u kojima ona radi, ili s kojima aktivno surađuje.

Inače glasni, često neprimjereno nametljivi i nacionalistički razmetljivi, poslušno opslužujući kao intelektualni servis vladajuću politiku, sad su bez traga i glasa nestali/zašutjeli.

Naravno, u suštini su intelektualnog pristupa događanjima i činjenicama skepsa i oprez, ali ovdje se bez ikakve sumnje radi (i iz aviona vidi) o besprimjerenoj šovinističkoj izjavi, sramoćenju svekolike akademske, ali i šire društvene zajednice i utoliko je za iste ili slične misli daleko veći problem izostanak službenih reakcija; pojedinačni kritički istupi ne ublažavaju situaciju, upravo suprotno, samo svjedoče u kakvoj močvari zapravo živimo.

Slavica Stojan je prava slika „stanja hrvatskog duha“, po kojoj povijest počinje od stoljeća sedmog, da bi se potom selektivo, po potrebama politike/vladajućeg nacionalističkog i ideološkog obrasca širila i(li) sužavala, s tim što su recimo prostor i vrijeme Jugoslavije naprosto izgurani iz novodobne hrvatske memorije; ponašamo se kao da nas se to uopće ne (do)tiče i koliko god, s većim ili manjim pravom Srbima prigovaramo da nem žele uzeti Gundulića, Držića i Rugjera Boškovića, sami se odričemo dobrog dijela onoga što nas stvarno pred svijetom i na koncu nama samima afirmira, našeg antifašizma, samo stog što nosi i oznaku made in Yu-socijalizma.

A, to pravom, košer Hrvatu, ma što to značilo, ne pristoji. Kad god nacionalisti graknu nešto braniti i u ime samozaštite prisvajati tuđe, u pristojna čovjeka to odmah budi oprez, jer su u principu na loš način koristi stari latinski recept do ut des / ja tebi, ti meni, a tom se nakaradnom logikom uvijek, bez izuzetka, radi u korist vlastite štete.

Zapravo, ne zna se što je gore: nacionalističko trtljanje o „srpskom Dubrovniku“, ili poziv dr Stojan na obrambenu mobilizaciju, čitaj: deratizaciju Srba, po uzoru na povijesno provjerene i efikasne metode iz zlatnih vremena NDH.

Avers i revers

Naravno, malo je tko u Srbiji mogao ostati ravnodušan na njezinu izjavu, ali u stvari to je bila i idealno nabačena lopta za uzvratni, velikosrpski volej, pri čemu se (o)lako zaboravilo kako je sličnih, šovenskih izjava proteklih godina i u Beogradu bilo sijaset, tako da se na umerene reakcije, poput one, predsjednika Matice srpske, dr Dragana Stanića/Ivana Negrišorca možemo samo gorko nasmijati.

On je u svojoj „mudroj besedi“ očitao Hrvatima lekciju: „Hrvatska naučna zajednica u nauku često upliće i politiku… dok Srbi u nauci, pa ni u politici nikoga ne prisiljavaju ni na šta, nego dozvoljavaju da svako izjašnjavnje bude utemeljeno na naučno provjerljivim argumentima i svakome dopuštaju stav da se izjasni onako kako se oseća.

Dubrovačka se specifičnost mora poštovati, miroljubiv stav da pripada i jednoj i drugoj tradiciji; sami Dubrovčani nisu imali nacionalno opredeljnje, isticali su svoj slovenski identitet… a krajem 19. i početkom 20. veka izjašnjavali su se kao Srbi, jer je nacionalna pripadnost definisana na osnovu jezika, a oni su govorili srpskim jezikom.

Mi to poštujemo, a Hrvati hoće da ih kroatiziju na silu. Razvoj istorijskih događaja je učinio da Dubrovnik bude u potpunosti uključen u hrvatski državni i kulturni prostor, to je činjenica, sadašnjost je takva, ali se porošlost ne može menjati“.

Ali, očevidno, to valjda nije sporno, izuzev ako se i dalje želimo lagati, itekako se sadašnjost pokušala nasilno, topovima mijenjati; velikosrpska opsada i pokušaj osvajanja Dubrovnika uz posvemašnju devastaciju grada i ljudske žrtve tijekom obrane u ne tako davno vrijeme Slobodana Miloševića, jasno govore čemu je vodio, „dokazano miroljubiv, srpski stav“ po ovim pitanjima. Stanićeva beseda slika je prevladavajuće srpskog, akademskog licemjerja; i hrvatski kulturni djelatnici i srpski akademski radenici, samo su avers i revers jednog te istog nacionalističkog mentalnog sklopa.

Srpska formalizacija stava (Zakon o kulturnom nasleđu iz 2021), kako su dubrovačka književnost, odnosno njena bibliotečna građa (zaključno s 1867) dio i srpskog kulturnog nasljeđa i nacionalnog korpusa, nije ništa drugo do neprikriveno svojatanje nečega što im ni po kojem standardu ne pripada na takav način.

A, uz to ima i jasne političke i teritorijalne konotacije; međutim, u biti ne bi bio nikakav problem što Srbi svojataju dio dubrovačke baštine, ali kad u to upletu i politiku (što po riječima Stanića, nikad ne rade) onda moraju biti svijesni posljedica i odgovornositi s čime se očevidno ne znaju, niti žele, na pravi način nositi.

Zar smo zaboravili na Šešeljeve lamentacije o Hrvatima; Paroškog i njegove priče o tarabama, uz koje treba „poput kera pobiti i saraniti Hrvate“ i last but not the least, sloganu nož, žica, Srebrenica, zlokobnu prijetnju da će „pasti sto muslimanskih glava, za jednu srpsku“; to nije ništa drugo do korištenje rječnika iz arsenala Slavice Stojan. Samo drugog nacionalističkog predznaka.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.