INTERVJU Božo Kovačević: Srbija krenula u rat protiv Zapada koji je završio otcepljenjem Kosova

U Hrvatskoj, dodaje on, takvi elementi su manje izraženi u samom vrhu vlasti.

Analizirajući rusku agresiju na Ukrajinu, Kovačević kaže da je Rusija izazvala posledice koje nije htjela.

„Umesto da se povuče, NATO se proširio za dve nove članice. I umesto da se proširi ruski uticaj u Evropi, ona je dobrovoljno pristala biti zavina o Sjedinjenim Američkim Državama“, ističe Kovačević.

Vaša knjiga „Izvanredno stanje“ govori o pandemiji koronavirusa, ruskoj invaziji na Ukrajinu i ratu između Hamasa i Izraela. Koja je tu poveznica?

Kovačević: Knjiga je sastavljena od tri velika eseja i jednog manjeg . Prvi je posvećen pandemiji i napisan je još u vrijeme kad nije bilo pronađeno cijepivo. Napravio sam kratak pregled utjecaja velikih epidemija na razvoj povijesti i osobit naglasak sam stavio na Justinijanovu kugu u šestom stoljeću. Prije Justinijana je najveću teritorijalnu ekspanziju napravio car Vespazijan, ali to je bilo sa zapada na istok, a Justinijan je krenuo od istoka prema zapadu i ta kuga je onemogućila ostvarivanje njegovih planova. Da se nije pojavila kuga, moguće je da bi ono što je danas poznato kao zapadna Evropa, tad bilo pod utjecajem Vizanta i tko zna kako bi Evropa danas izgledala. Zadržao sam se na kugi u vrijeme Bokača koji je u svom Dekameronu opisao kako su ljudi živjeli. A općenito teoretičari smatraju da je ta kuga pripomogla konačnom raspadu feudalizma i početcima uspostave kapitalizma u Evropi. Jer je naprosto porasla cijena radne snage, prestali su dotadašnji seljaci biti ovisni o zemlji, nego su išli tamo gdje su mogli dobiti novac za svoj rad.

Sljedeće poglavlje je napisano u povodu knjige Novi duh kapitalizma. Tu knjigu je objavila Trilateralna komisija, skupina stručnjaka iz cijelog svijeta koji prihvaćaju ideju da Amerika treba biti hegemon. Oni nedvojbeno zastupaju i kapitalizam i demokraciju. Ja sam poredio tu knjigu koja je objavljena u 2022. sa knjigom Trilateralne komisije koja je objavljena 1975. Tad se Zapad suočavao sa posljedicama naglog porasta cijene energenata, sa posljedicama američkog gubitka rata u Vjetnamu, sa društvenom i ekonomskom krizom. Prvo što je učinjeno bilo je da se reduciraju demokratska prava u zapadnim zemljama kako bi se mogla uspješnije organizirati vlast. I zapravo su otvorili put prema neoliberalnom kapitalizmu. A današnja Trilateralna komisija suočena sa razvodnim posljedicama neoliberalnog kapitalizma i sa pojavom populizma zauzima se za socijaldemokratski model odnosa države i vlada. Evo, iskoristio sam priliku da pokažem kako iz istih krugova, kad dođe do epohalnih promjena, navodno zastupajući iste vrijednosti, ipak predlažu međusobno suprotna rješenja.

Treći esej je zapravo o Juriju Križaniću i njegovim panslavističkim idejama. Juraj Križanić je svećenik katolički koji je bez ovlaštenja rimskog pape otišao u tadašnju Rusiju u 17. stoljeću. Htio je postati savjetnik ruskog cara i predložio mu je jednu ideju – da ruski car postane vladar svih slavena, uključujući i južne i zapadne slavene, ali uz jedan uvjet – da pređe na katoličanstvo. To je sebi Križanić postavio kao zadaću. Kasnije su se neki političari i povijesničari referirali na te panslavističke ideje. Jugoslavia nakon Prvog svjetskog rata je zapravo i stvorena zahvaljujući tome što su te ideje o ujedinjenju svih slavena, samo što u Jugoslaviji nisu svi slaveni bili ujedinjeni već samo južni. Prezentirao sam i one aspekte Križanićevih ideja koje su potpuno neprihvatljive, jer on nije moderni teoretičar politike i on kao da nije detektirao Makijavelija i renesansnu političku teoriju, nego zapravo afirmira antičku teoriju kroz prizmu zapadnog hršćanstva.

A četvrti esej nije bio namjenjen za objevljivanje u knjizi, ali jedan list židovske općine u Zagrebu zamolio me da u povodu 75. godišnjice napišem članak. Ja sam taj članak napisao otprilike mjesec dana prije Hamasovog terorističkog napada. Ali broj časopisa je trebao izaći poslije toga i uprava je odlučila da neće objaviti zato što sam ja kritizirao politiku Netanjahove vlade i zapravo konstatirao da je ta politika tako koncipirana kao da želi da izazove teroristički odgovor s druge strane. E pa, članak nije objavljen u listu židovske općine Novi Oman nego u mojoj knjizi.

Kroz istoriju se govorilo o ujedinjenju slovenskih naroda. S jedne strane, Križanićeva ideja od pre pet vekova i današnja ruska invazija na Ukrajinu. Da li je ovo pokušaj ujednjinja, i postoji li ujedinjenje ukoliko je neko priseljen?

Kovačević: Evo, dakle, 21. februara 2022. godine predsjednik Putin je održao jedan govor u kojem je zapravo najavio invaziju na Ukrajinu. U tom govoru se kaže da Ukrajinci nisu nacija. Nisu poseban narod. Da Ukrajina nikad nije trebala biti priznata kao država. I ja sam tad rekao da je taj govor primjer velikog ruskog, imperialnog, anti-ukrajinskog šovinizma. To mislim i danas. Pritom, ja ne mislim da je ta ruska intervencija, za koju ne vidim nikakvo opravdanje, potpuno ničim izazvana o čemu govore na Zapadu. Ona je izazvana ponajprije dubokom frustracijom ruskog rukovodstva. Frustracijom zbog činjenice da Zapad današnju Rusiju ne tretira onako kako je Zapad tretirao Sovjetski Savez u vrijeme Hladnog rata.

Putinovi verbalni pokušaj da isposluje jednak tretman kod današnjih zapadnih lidera, kakav je tretman Leonid Brežnjev imao u vrijeme Hladnog rata, je neuspješan. I umjesto da se prikloni diplomaciji, da svoju sigurnosnu i vanjsku politiku prilagodi novim okolnostima i da ekonomske, društvene i političke uspjehe svoje zemlje istakne kao razlog zbog kojeg bi Zapad mogao vidjeti da je pogriješio, Putin se priklonio apsolutno najnepriklatljivijem načinu rješavanja svoje frustracije. On je odlučio napasti Ukrajinu i to obrazlaže navodnim ugrožavanjem ruskog teritorijalnog integriteta od strane Zapada, jer se NATO proširuje na istok. To isto obrazlaže navodnom neraskidivom bratskom povezanošću Ukrajinaca kao naroda i Rusa kao naroda s tim da Ukrajincima odriče pravo da i oni kažu što misle o tom odnosu.

Rusija nije jedina koja pribjegava nasilju, u ostvarivanju svojih interesa. I zapravo, glavni argument ruskog rukovodstva, kad se svi drugi argumenti stave u zagradu, je to ako su Amerikanci u Vjetnamu, u Afganistanu, u Siriji i u Iraku mogli kršiti međunarodno pravo, zašto to ne bismo mogli i mi. Kad je riječ o proširenju NATO saveza na istok, Rusija zaboravlja da sve te zemlje – od baltičkih zemalja, pa preko Poljske, Češke, Slovaške, Mađarske, Rumunske i Bugarske, nije NATO vojno osvojio, nego su same željele ući, u vrijeme kad je rasformiran Varšavski pakt. Ruska strana to prikazuje kao da je NATO okupirao te zemlje. Ali neka osnova za rusko neraspoloženje postoji. Spominje se taj poznati sastanak Mihaila Gorbačova i američkog državnog tajnika Džejmsa Bekera, u kojim je Beker obećao, a Gorbačov je već prihvatio to ujedinjenje, da nakon ujedinjenja Njemačke snage NATO pakta se neće pomaknuti na istok ni za inč. To je značilo da NATO-ovih vojnika neće čak biti ni u Istočnoj Njemačkoj nakon ujedinjenja. Rusija sad to tretira kao lažno obećanje ili kao prekršeno obećanje, koje je osnova za današnje ujedinjenje.

Ali u međuvremenu se Sovjetski savjez raspao, ali to nije bila posljedica rata, nego se dogovora političkih lidera. A jedini relevantni povijesni događaj, koji ima trajne posljedice, je pobjeda ili poraz u ratu. Takav događaj je drugi svjetski rat. Sovjetski savjez je pobjedio u drugom svjetskom ratu. Današnja Rusija je nasljednica Sovjetskog savjeza. I prema tome današnja ruska vlast očekuje da ima onakav utjecaj u Evropi kakav je Sovjetski savjez imao poslje Drugog svjetskog rata. To je logika koja, ako želi biti primjenjena u stvarnosti, podrazumijeva teritorijalno osvajanje i nepriznavanje postojećeg stanja međunarodnih odnosa.

Ukrajinu je Ruska federacija priznala kao samostalnu državu u njezinim međunarodno priznatim granicama. Što znači i sa Krimom kao dijelom Ukrajine. I ne samo to, nego u vrijeme Hladnog rata Ukrajina i Bjelorusija su bile priznate kao članice Ujedinjenih nacija. Današnja ruska politika prema Ukrajini je negiranje svih tih poznatih činjenica. Postoje razlozi za nezadovoljstvo kod ruske strane, kod ruske vlasti, ali meni se čini da je odluka o invaziji na Ukrajinu najpogrešnija moguća odluka. Najveću cijenu toga plaća Ukrajina, ali dugoročno će tu cijenu platiti i Rusija.

Šta se postiglo agresijom?

Kovačević: Rusija je izazvala posljedice koje nije htjela. Umjesto da se povuče – NATO se proširio za dvije nove članice, i drugo, umjesto da se proširi ruski utjecaj u Evropi, Evropa je dobrovoljno pristala biti ovisna o Americi i povećana je ovisnost Evrope o sigurnostnim jamstvima Amerike, pa i u ekonomskom pogledu je povećana ovisnost Evrope. Sve su to posljedice te agresije i sve je to suprotno onom što je Putin htio ostvariti.

Devedesetih godina Rusija i Zapad bili su saveznici. Rusija je čak uvela sankcije SR Jugoslaviji. Odakle odjednom toliko neprijateljstvo između bivših saveznika?

Kovačević: Devedeste godine obilježene su intezivnom suradnjom SAD i Ruske Federacije, nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Savjeza i nakon pristajanja Ujedinjenih nacija da Rusija zauzme mjesto Sovjetskog savjeza u Vijeću sigurnosti. Najvidljivija suradnja je bila na području bivše Jugoslavije. Dakle, kad su odnosi između Sjedinjenih Država i SR Jugoslavije, zbog zbivanja u Bosni i na Kosovu, bili izrazito poremećeni, tad ruski diplomati se pojavljuju u ulozi posrednika između Sjedinjenih Država i predsjednika Miloševića. Isto tako, ruski diplomati su pokrovitelji Dejtonskog sporazuma, kojim je riješeno pitanje rata u Bosni, ali i pitanje mirne reintegracije istočnih dijelova Hrvatske. Ali isto tako treba reći da nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma dolazi do naznaka razlaza.

Kako?

Kovačević: Boris Jeljcin i tadašnji ameriški predsjednik Bil Klinton su dogovorili da će ruski premijer i američki potpredsjednik redovito svakih šest mjeseci raspravljati o bilateralnim i međunarodnim problemima. U martu 1999. godine trebao se održati sastanak Al Gora, američkog potpredsednika, i Jevgenija Primakova, ruskog premijera u Vašingtonu. Glavna tema na dnevnom redu bilo je Kosovo. Rusija je očekivala da će prije poduzimanja bilo kakvih akcija biti provedene konzultacije s ruskom stranom, jer je Rusija dotad aktivno sudjelovala u rješavanju jugoslavijskog problema. Međutim, dok je on letio iznad Atlantika, Al Gora ga je pozvao i rekao ‘Jevgenije, mi smo odlučili bombardirati SR Jugoslaviju zbog Kosova’. I Primakovi je naredio avionu da se vrati i nakon toga tih sastanaka više nije bilo.

Treba u vezi s tim reći da se i danas u javnim nastupima predstavnika ruske vlasti situacija sa bivšom SR Jugoslavije, odnosno bombardiranje SR Jugoslavije, spominje kao jedan od razloga ruskog nezadovoljstva politikom Zapada. Spominje se, najčešće u istupima predstavnika njihovog ministarstva vanskih poslova. No, ni te države nema, kao što nema Sovjetskog Savjeza, čijem predsjedniku je Beker obećao da se NATO neće širiti na istok. Tu je došlo do razlaza između Rusije i Zapada.

Kad je u pitanju Kosovo, ruski vojni establišment je očekivao da će Kosovo biti podijeljeno na okupacijske zone, kao što je Njemačka bila podijeljena poslije drugog svjetskog rata, ali politički predstavnici Rusije suglasili su se sa zapadnim sugovornicima da neće biti takve podijele, nego da će ruske oružene snage djelovati u okviru NATO snaga, s tim da će jedan general biti zadužen za komunikaciju sa Rusima, ali da neće biti ruske okupacijske zone. Ruske snage su, unatoč tome što je postajao plan ulaska tih intervencijskih snaga na Kosovo, upale na Kosovo, okupirale prištinski aerodrom, i da je bila otvorena mogućnost sukoba između NATO snaga i snaga Ruske Federacije. Dakle, tu rusku intervenciju koja je bila suprotna onom što je prethodno dogovoreno, izrežirali su pripadnici vojnog establišmenta Rusije, nezadovoljni Jeljcinovom politikom. Oni su bili nezadovoljni zbog toga što sporazum o suradnji između NATO Saveza i Ruske Federacije koji je potpisan 1997. godine, se nije ostvarivao onako kako su oni željeli. Očekivali su da će Rusija imati utjecaj u procesu donošenja odluka u NATO Savezu. I na koncu, to je ishodište svega, današnja ruska elita postavlja pitanje koje nije sasvim neopravdano.

Koje je to pitanje?

Kovačević: NATO je osnovan da bi odvratio Sovjetski Savez od vojnog napada na Zapadnu Evropu. Sovjetskog Saveza nema. Varšavskog pakta nema. Koja je danas svrha postojanja NATO. I današnje ruske političke elite misle da je jedini razlog postojanja NATO zapravo neprijateljstvo NATO prema Rusiji. Odnosno da NATO ima agresivne namjere prema Ruskoj Federaciji. I ja mogu prihvatiti da je Rusija zabrinuta približavanjem NATO vojnih potencijala svojim granicama. Ali Rusija nije zaratila sa NATO. Rusija tvrdi da ona ratuje protiv Amerike u Ukrajini, ali jedino što mi vidimo je da je Rusija napala Ukrajinu, želeći onemogućiti ukrajinsku političku vlast da donese odluku o pristupanju NATO. Dakle, ja razumijem da Rusija širenje NATO-saveza doživljava kao ugrožavanje svoje nacionalne sigurnosti.

Spomenuli ste i nove dve članice NATO-a, Finsku i Švedsku. Da li se opet „spušta“ gvozdena zavesa?

Kovačević: Mislim da američki politički establišment, svjestan činjenice da ne mogu održati globalnu hegemoniju, pokušava napraviti novu podilu svijeta na dva dijela i onda bi unutar zapadne demokratske polovice tog svijeta Amerika mogla biti hegemonijom. Glavna linija razdvajanja je zapravo prema Kini, a događaje u Evropi su sa stajališta američkih interesa sekundarni. Putin je Amerikancima pomogao da bez trošenja pretjerano mnogo resursa uvjere Evropu da mora pristati na to da bude u sigurnostnom pogledu ovisna o Americi. Ali zapravo Amerika želi NATO resurse angažirati protiv Kine. Rusija je Americi pomogla u izgradnji, ajde recimo tako, crno-bijele slike svijeta. Pomogla je ostvarivanju američkih interesa u Evropi, a odlukom da prekine odnose sa Zapadom je zapravo potvrdila svoju spremnost na neku novu hladno-ratovsku stvarnost. Današnje savezništvo Rusije i Kine je upravo inverzija onog što je bilo u vrijeme hladnog rata. Sovjetski savjez je bio glavni neprijatelj i Amerika je uspostavila odnose s Kinom da bi onemogućila bliže povezivanje Rusije i Kine. Današnja Amerika Kinu naprosto tjera da surađuje sa Rusijom, ali Rusija je sekundarna u tom odnosu. Pitanje je koliko će dugo Putin trpjeti da bude sekundaran.

Zar nije za Evropu skuplje to što je zavisna od Amerike? Pogotovu kada uzmem u obzir da je Amerika izuzetno zadužena prema Kini i da Kina sa Rusijom ima dogovor o tome da u nacionalnoj valuti obračunavaju spoljno-trgovinsku razmenu da bi smanjili udeo dolara kao univerzalnog sredstva plaćanja?

Kovačević: Kad se to sve sagleda u postupcima, to je nedovoljno da bi ugrozilo položaj Amerike kao dominantne financijske sile. A što se tiče Evrope, ja mislim da je Evropa u novije vrijeme propustila barem dvije prilike da se uspostavi kao relevantan subjekt međunarodnih odnosa, da uspostavi stratešku autonomiju, o čemu se u Europi često govori, ali ništa nije napravljeno da se to ostvari. I to baš u vezi sa Ukrajinom. Sjetite se, u veljači 2014. uz posredovanje trojice ministara vanjskih poslova zemalja članica EU, Poljske, Njemačke i Francuske, potpisan je sporazum između tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Borisa Janukovića i opozicije koja je prosvjedovala na Majdanu. Ali Amerika je tad rekla ‘ne, mi taj sporazum ne prihvaćamo’, podržavala je radikalne elemente koji su izveli državni udar. Evropa je to odšutjela, kao da sama nije bila jamac sporazuma.

I 2015. kad je već započela ruska agresija na Ukrajinu, na prijedlog tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Porošenka, njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Fransoa Oland i britanski primjer Dejvid Kameron su posredovali kod Putina i isposlovali potpisivanje mirovnog sporazuma iz Minska 2. Taj sporazum je postao rezolucija Vijeća sigurnosti 2202, a Amerika je nakon toga podržala Ukrajinu u namjeri da ne provede taj sporazum.

I te dvije situacije su s jedne strane predsjedniku Putinu argument da javno govori, ‘pa što mi imamo više pregovarati sa evropskim liderima kad se njima ne može vjerovati. Potpišu jedno, a naprave drugo’. I ta je primjedba na račun EU opravdana i takvo ponašanje EU zapravo je na prilično dugo razdoblje eliminiralo Uniju kao kredibilnog sudjelnika međunarodnih odnosa. I Rusija zato želi zapravo samo sa Amerikom pregovarati.

Izjave Emanuela Makrona o ratu u Ukrajini jedni posmatraju kao podršku Ukrajini, drugi kao podršku Putinu. Kako ih vidite? U poslednje vreme Francuska se više ističe kada je reč o ratu u Ukrajini nego Nemačka.

Kovačević: Da, ali Njemačka puno više novca i opreme šalje u Ukrajinu nego Francuska. Predsjednik Makron se želi profilirati kao lider EU i s druge strane mislim da on razmišlja o nekoj široj perspektivi, i vjerojatno pomišlja na situaciju s kraja 30-ih godina 20. stoljeća kad su francuski premijer Eduard Daladie i engleski premijer Nevil Čambrlen sa Musolinijem i Hitlerom potpisali Minhenski sporazum i suglasili su se da Njemačka okupira dio dotad suverene zemlje Čehoslovačke. Isto tako su odšutili pripojenje Austrije, koje je bilo nasilno provedeno. Ja predpostavljam da Makron ima i to u vidu kad govori, ‘ako želimo da Ukrajina pobjedi’, a da Ukrajina pobjedi to znači da ne bude okupirana, ‘onda ćemo je morati i aktivnije pomagati’.

S druge strane, dominantna predodžba na Zapadu je da se i raspoloženje javnog mijenja i raspoloženje političkih elita mijenja i da nakon što ukrajinska ofenziva prošle godine nije bila uspješna, da slabi odlučnost za pomoć Ukrajini. Pretpostavljam da je Makron na taj način pokušao promijeniti tu defetističku atmosferu na Zapadu.

Verujete li da se Putinov apetit ne bi zaustavio samo na Ukrajini?

Kovačević: Pa meni se čini da je opravdano pretpostaviti da on tu ne bi stao. On ovaj rat interpretira kao rat između Zapada i Rusije. Jedna velika pobjeda bi vjerojatno bila protumačena kao znak da je moguće ostvariti još veće pobjede. To je jedno. Drugo, ovo shvaćanje da trajne međunarodne posljedice imaju samo rezultati ratova, odnosno da pobjednici imaju pravo ostvarivati svoje vanjsko političke ciljeve i ambicije daje naslutiti da bi on u interesu ostvarivanja eventualnih novih ambicija bio spreman i na nove teritorijalne zahtjeve i osvajanja. I treće, premda Putin na početku svog mandata, u prva dva svoja mandata nije pokazivao da je on u ideološkom pogledu antizapadni, on je pokušavao surađivati sa Zapadom. Njegovi ministri u ekonomskom sektoru su svi redom bili liberali, zagovarali su tržišnu ekonomiju. Rusija je isposlovala ulazak u Svjetsku trgovinjsku organizaciju.

Sada je suočen sa nespremnošću Zapada da ga tretira kao ravnopravnog sogovornika i priklonio se ideologiji Euroazije. Najjednostavnije rečeno, ideološki koncept koji kaže da Rusija nije samo država, nego da je to jedna zasebna civilizacija koja nije ni zapadna, ni azijska, nego civilizacija obilježena pravoslavljem, ruskim pravoslavljem kao integrativnim faktorom, i multinacionalnim sastavom stanovništva, a da pritom nisu unaprijed određene granice te države. Znamo da su teoretičari Euroazije govorili da Sovjetski savez sa komunističkom vlašću je samo jedna od epizoda u povijesti, te ruske civilizacije. Da je komunizam kao oblik političke vlasti prolazan, a to rusko imperijalno nasljeđe ostaje trajno. A mi znamo da je Sovjetski savez obuhvaćao i mnoge države koje su danas međunarodno priznate. I zbog priklanjanja toj ideologiji, koja je zapravo povezana i utemeljena u ruskoj imperijalnoj prošlosti, može se pretpostaviti da bi Putin, ako bi uspio u ratu u Ukrajini, bio spreman nastaviti sa takvim osvajanjima.

Jedna crtica to potvrđuje. Prije ruske agresije na Ukrajinu dogodili su se neredi u Kazahstanu. U okviru one organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti, koje, što je kao, istočni NATO recimo, i ruske snage su bile kraće vrijeme raspoređene u Kazahstanu. U nekim ruskim publikacijama bliskih vladi tad je bilo napisano da Rusija Kazahstanu nudi problem denacifikacije, demilitarizacije, eliminacije stranih utjecaja, što je možda bila pogreška. Sve što su imali već spremno za Ukrajinu su eto u tom slučaju pripremili za Kazahstan. Srećom kazahstanski predsjednik se zahvalio ruskim intervencijskim snagama i taj program nije ostvaren, ali sama činjenica da ljudi bliski vlasti čak i javno objavljuju takve koncepcije upućuje na zaključak da barem neki ljudi u vlasti bi bili spremni poduzemati takve avanturističke stvari.

Zar nismo sličnu situaciju sa takvim programom imali i u Gruziji pred izbore prošle godine?

Kovačević: Da, ali Gruzija ipak već ima političke elite, neovisno o njihovim različitim političkim koncepcijama, koje nisu zaboravile iskustvo 2008. godine, a koje se zapravo povezuje sa iskustvima s početka ’90. Znamo da je na početku ’90. godina da su radikalni gruzijski nacionalisti preuzeli vlast i provodili politiku netolerancije prema manjinama, pa je tad u okviru te zajednice neovisnih država su intervenirale oružane snage radi zaštite manjina. Sve su te snage pretvorile u ruske okupacijske snage i to je definitivno potvrđeno u augustu 2008. I sad Gruzija, neovisno o tome je li na vlasti ova ili ona stranka, mislim da ima jasnu predodžbu opasnosti od ruskih teritorijalnih aspiracija. I na koncu i Moldavija pokazuje da trajno prisutstvo ruske oružane sile je vrlo često moguće povezati s teritorijalnim aspiracijama.

SAD očekuju izbori u novembru. Donald Tramp i Džo Bajden su kandidati. Postoje li šanse da Tramp pobedi?

Kovačević: Pa kako sad stvari stoje, čini se da postoje ozbiljne šanse da Tramp pobjedi. I to gotovo da nema veze sa uspjesima ili neuspjesima Bajdenove vlade. Tramp je uspio učvrstiti svoje birače u uvjerenju da je on na prethodnim izborima prevaren, prem da je Bajden osvojio osam miliona glasova više nego Tramp. A Tramp na prethodnim izborima je osvojio tri miliona glasova manje nego Hilari Klinton pa je postao predsjednik. Neovisno o tome Tramp je uspio uvjeriti svoje birače da je on u pravu i da on treba biti predsjednik. Čini se, neovisno o svim ekscesima koje je napravio, da ima izglede pobjediti.

Ako pobedi, kakve će geopolitičke promene izazvati?

Kovačević: Dobar dio posla u Europi je za njega obavio Putin. Zbog ruske agresije na Ukrajinu, Europa doživljava Rusiju kao glavnog neprijatelja i spremna je priznati Ameriku kao jamca svoje zaštite. To u Trampovoj interpretaciji znači da Europa Americi mora plaćati zaštitu. Ja mislim da stanje u Europi je baš onakva kako bi Tramp želio da bude.

A što se tiče drugih što se tiče odnosa prema Rusiji, znamo da Tramp ima neki osobiti respekt prema autoritarnim liderima. On nije krio svoje simpatije prema Putinu. Na samitu u Helsinkiju Tramp je na zajedničkoj konferenciji za novinare sa Putinom izjavio da ne vjeruje američkim obavještajnim službama nego da vjeruje Putinu. Što bi se na temelju toga moglo značiti sljedeće – da bi on sa Putinom dogovorio neko rješenje za Ukrajinu, a da prethodno ne bi pitao ni Ukrajince ni Evropljane slažu li se s tim, nego bi nakon što sklopi sporazum sa Putinom, insistirao da ga ovi provedu. Kakav bi taj sporazum mogao biti ne znam, ali sasvim sigurno ne bi bio povoljen za Ukrajinu.

Kako vidite odnos Amerike i Evrope prema Izraelu, a kako prema Palestini?

Kovačević: Pa ono čemu svjedočimo u Gazi je velika sramota za Izrael i za cijeli zapadni svijet, osobito za SAD koji podržavaju Izrael. Treba podsjetiti da je ta intervencija uslijedila nakon groznog terorističkog napada 7. oktobra koji je izveo Hamas. Taj se napad ničim ne može opravdati, ali način na koji je Izrael uzvratio pokazuje da pravi cilj Izraela nije ono što izraelske vlasti tvrde – uništenje Hamasa. Glavni cilj je ubijanje što je većeg broja Palestinaca i uništenje kompletne infrastrukture u Gazi. Prave prototerorističke operacije se vode tako da se prethodnim pažljivim obavještajnim radom točno detektiraju mete i da se provode akcije koje su usmjerene samo na eliminiranje tih terorista. Izrael to ne radi. Izrael sustavno uništava Gazu i zbog toga je to sramota za Izrael i sramota za Zapad, osobito za SAD. A to je za SAD ujedno i politički problem. Premijer Netanjahu se očito uključio u američku izbornu kampanju i otvoreno ignorira stajališta Bajdenove administracije očekujući valjda da će Tramp ako pobjedi na izborima prema njemu biti blagonaklon.

Da li ste saglasni sa tezom da postoje elementi genocida u postupcima koje čini Izrael?

Kovačević: Pa ja mislim da je to vidljivo. Ne bih se zalijetao sa kvalifikacijama. Prepustio bih to međunarodnim sudovima da donesu tu presudu, ali neselektivno bombardiranje i očito ciljano ubijanje civila, recimo skupina civila koji čekaju humanitarnu pomoć, može biti podvedeno u tu kvalifikaciju. Ali ako kažemo da je to zločin, da je to masovno kršenje ljudskih prava, da je to masakr i teror, i to su sasvim odgovarajuće kvalifikacije.

Imali smo ratove ovde ’90-ih i veliko učešće zapadnih sila, kada je reč o Dejtonu, ratu na Kosovu. Imamo osudu Rusije i pomaganje Ukrajine u ratu. I imamo ćutanje na ovo što se dešava Palestincima. Da li nam to govori o dvostrukim standardima Zapada i ide li to u prilog Putinu?

Kovačević: Da, govori nam o dvostrukim standardima. Putinu ide u prilog svaki primjer primjene dvostrukih standarda, jer onda on to može uzeti kao opravdanje za svoje politike koje su inače sa stanovišta međunarodnog prava neprihvatljive. Ali zato sam vam na početku razgovora o Palestini i Izraelu rekao da ono lemu svjedočimo u Gazi, da je to velika sramota za Izrael, jer će buduće generacije Izraelaca biti podsjećane na to što je današnja izraelska vlast napravila, velika sramota za Zapad, i osobito za Sjedinje Američke Države, koje su donedavno onemogućavale donošenje bilo kakve rezolucije u Izraelu. Sad se odjednom pojavljuju kao glavni predlagatelj te rezolucije, naglašavajući da to nije obvezujuća rezolucija. Koji je onda smisao donošenja rezolucije? Istodobno i dalje bezrezervno, financijski i vojno pomažu Izrael. Ne treba biti, bog zna kako, upućen analitičar pa da se vidi da tu nešto nije u redu.

Kako komentarišete situaciju na Balkanu, posebno odnos između Hrvatske i Srbije?

Kovačević: Ti odnosi nisu ni izdaleka onakvi kakvi vi trebali biti. Postoje neka otvorena pitanja koja se, po mom mišljenju, namjerno drže otvorenima i nerešjenima, zbog toga što, čini mi se, u vijećoj mjeri pripadnici političkih elita u Srbiji ta nerešjena pitanja koriste kao neke argumente i opravdanja za svoju politiku. U Hrvatskoj su takvi elementi, čini mi se manje izraženi u samom vrhu vlasti.

Što se tiče općeg stanja na Balkanu, kazao sam da je Rusija nezadovoljna načinom na koji globalni Zapad tretira predstavnike ruske vlasti, je zapravo odlučila ometati proces evroatlantskih integracija gde god može. Balkan je upravo idealno područje za realizaciju takvih destruktivnih politika. To je vidljivo u BiH i u Srbiji. Da budemo jasni, mislim da svaka suverena država može samostalno donositi vanjsko-politčke odluke. Neupitno pravo Republike Srbije da njezina legitimno izabrana vlast donese odluke kakve hoće. Sad je svima jasno da se Srbija treba odrediti hoće li biti za EU ili će u vijećoj mjeri biti privržena Rusiji.

Trenutni odnos između kolektivnog Zapada i Rusije su vrlo zategnuti. To je stanje hibridnog rata koji ima elemente i faktičnog rata u Ukrajini. Jasno je da u tim okolnostima država koja kaže javno da želi biti deo EU mora i svoju vanjsku politiku prilagoditi EU. Ponovno želim naglasiti da u idealnim okolnostima nijedna država ne bi trebala čini ono što druge države očekuju, nego voljom svojih građana i legitimnih predstavnika definira svoju politiku. Moje osobno mišljenje je da bi za Srbiju, s obzirom na ekonomske i kulturne veze sa Zapadom, bilo dobro da se oprijedeli za EU. To ne znači da Srbija mora biti neprijateljska prema Rusiji. Ni sve zemlje EU nisu neprijateljsko prema Rusija.

Takvo neodređeno stanje Srbije prema EU je jedan od problema. Problem Kosova je za Srbiju je vjerovatno glavni problem i glavni argument. Treba reći da je Srbija krenula u rat protiv Zapada koji je završio bombardiranje SRJ i faktičnim otcjepljenjem Kosova. Ono što je prethodilo toj intervenciji bio je masovni teror na Kosovu protiv Albanaca. Tada je Srbija svjesnom odlukom prihvatila rizik vojne intervencije. Čini mi se da, kao što je nerealno očekivati da se novi politički i sigurnosni aranžmani u Istočnoj Evropi vrate stanje prije kraja Hladnog rata i prije ’97. što bi Rusija htjela, čini mi se isto tako da je u pogledu Srbije i Kosova odnosi vrate u stanje prije ’99. Ponavljam, svaka državna vlast autonomsno donosi odluke i snosi posledice.

Da li su ostvarive teze o mogućnosti Rusije da izazove sukobe na Balkanu?

Kovačević: Ne treba u potpunosti isključiti takvu mogućnost. Sjetimo se da je u Crnoj Gori pokušana izvedba državnog udara uz aktivno sudjelovanje ruskih službi. Sjetimo se svojedobnih nereda u Makedoniji, koji su isto tako trebali onemogućiti članstvo Severne Makedonije u NATO savezu. I na koncu, ne mogu da ne spomenem ove najave održavanja velikog svesrpskog sastanka na kome bi Srbija, RS i SPC doneli neke dugoročne političke smjernice za sve Srbe neovisno o tome gdje oni živje. Mene to podseća na slogane da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi. To je bilo ostvareno u Jugoslaviji, ali režim koji se poziva na to je pokušao uliniti da napravi od Jugoslavije Veliku Srbiju.