Ivo Goldštajn: Nije bilo opravdanja da Srbi uzmu oružje u ruke

U međuvremenu je u Hrvatskoj vladala „hrvatska šutnja“, a Franjo Tuđman, koji je tada u široj hrvatskoj javnosti bio praktički nepoznat, imao je zabranu javnog djelovanja sve do februara 1989. godine – kaže u razgovoru za Danas istoričar Ivo Goldštajn, povodom početka rata u Hrvatskoj, odnosno prvog ozbiljnijeg sukoba na Plitvicama, koji se dogodio na današnji dan, 31. marta, pre tačno 30 godina. Sagovornik Danasa je profesor na predmetu Hrvatska istorija u 20. veku, na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

* Jednom prilikom ste izjavili da Hrvatska tada nije imala izbora, odnosno da nije Hrvatska odlučivala o tome ide li se u rat ili ne, već Srbija i JNA. Kako biste ovdašnjem javnom mnjenju objasnili takav sled i ishod početka rata?

– Dakle, nesumnjivo agresivna Miloševićeva politika od 1987. do 1989. godine umnogome je pridonijela radikalizaciji hrvatske političke scene. Evo Vam nekoliko podataka: u junu 1989. u Zagrebu je održano Evropsko prvenstvo u košarci. Pod vodstvom Dražena Petrovića, uz asistenciju Divca, Paspalja, Rađe, Kukoča i drugih, jugoslavenska je reprezentacija uz veliku podršku publike sve utakmice uvjerljivo pobijedila. Slavlje nakon pobjede bilo je na zagrebačkom Trgu Republike. Krunoslav Kićo Slabinac vodio je šou, a kad su na scenu stupili košarkaši trgom se zaorilo iz grla 60.000 prisutnih „Jugoslavija! Jugoslavija!“ Zabava se nastavila do jutarnjih sati. Da su međunacionalni odnosi u Hrvatskoj i potkraj 1989. i dalje bili relativno stabilni, potvrđuju i provedena istraživanja. Tada je velika većina i Hrvata (65,8 odsto) i Srba (72,1 odsto) smatrala međunacionalne odnose uglavnom dobrima ili veoma dobrima, dok je samo 8,7 odsto Hrvata i 4,5 odsto Srba te odnose smatralo uglavnom lošima ili veoma lošima. Jesu li to realni rezultati ili je na djelu bilo svojevrsno samozavaravanje ili pak strah da se iskreno iskažu stavovi?

Točno godinu dana kasnije, u junu 1990, u Zagrebu je odigrana prijateljska nogometna utakmica između Jugoslavije i Nizozemske. Jugoslavenski reprezentativci praktički su tu utakmicu igrali sami za sebe, jer nitko za njih nije navijao. Za vrijeme izvođenja himne većina gledalaca okrenula je leđa terenu i zviždala. Stadion je bio preplavljen nizozemskim bojama i zastavama. Većina jugoslavenskih reprezentativaca i selektor Ivica Osim bili su izvrijeđani.

* Iz Srbije i od predstavnika režima Miloševića je dolazila retorika zastrašivanja Srba o tome da im sledi novi Jasenovac, ukoliko se ne pobune i ne uzmu oružje u ruke. Iza toga je stajala politika takozvane velike Srbije. Koliki je, s druge strane, bio procenat ekstremnih Hrvata koji su priželjkivali da Hrvatska dobije odlike nekadašnje NDH, odnosno kako biste opisali intenzitet takve retorike koji je dolazio od hrvatskih predstavnika – da li je bilo realnog razloga za brigu takve vrste?

– Bilo je 1990/1991. godine mnogo neprimjerenih, ružnih, čak i gnjusnih ispada s hrvatske strane, osobito iz redova vladajuće stranke, ali nikad takvih razmjera koji bi bili opravdanje za pobunu i tako krvavi rat. Takvi antisrpski ispadi trebali su srpskim političarima u Hrvatskoj biti razlozi za zabrinutost, za istupe u parlamentu, pa i za masovne proteste i demonstracije, ali dok sva sredstva nisu bila iscrpljena – a nisu bila čak primjereno pokušana – nije bilo nikakva opravdanja za uzimanje oružja u ruke.

* Kojim rečima biste opisali Slobodana Miloševića, a kojim Franju Tuđmana? U ovdašnjoj javnosti postoji tendencija njihovog izjednačavanja po zlu, čak i u onom delu koji je svestan ratno zločinačke prirode diktature Miloševića. Postoje brojna svedočenja koja govore o njihovom privatnom „prijateljstvu“ i tajnoj saradnji, nasuprot javnim ratnim retorikama zaraćenih strana.

– Milošević i Tuđman bili su herostrati koji su smatrali da realizacija njihovih ideja donosi definitivna rješenja za budućnost svojih država. Smatrali su da će na taj način nastupiti svojevrsni „završetak povijesti“. A zapravo su uveli svoje narode u koloplet tragedija iz kojih se ne vidi izlaz ni četvrt stoljeća nakon završetka ratova.

* Kao vrhunac tog „prijateljstva“ predstavlja se krvavi raspad Bosne, a 1992. godine, list Vašington post dogovor Miloševića i Tuđmana o podeli BiH poredi sa paktom Hitlera i Staljina o podeli Poljske.

– U tom je poslu Franjo Tuđman bio „mlađi partner“, jer je rat počeo opsadom Sarajeva i masakrom u Bijeljini. Pa ipak, Tuđmanova je odgovornost golema, on je promovirao ideju koja se može sažeti u rečenici: ‘Ako netko dovede, a doveo je, u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, i mi ćemo tražiti svoj dio’. A trebao reći: ‘Ako netko dovede, a doveo je, u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine mi ćemo ga dosljedno braniti’.

* Miloševićeva JNA i paravojne jedinice počinili su tokom rata u Hrvatskoj brojne ratne zločine nad civilnim stanovništvom, zbog čega su pojedini osuđeni u Haškom tribunalu. U ovdašnjem javnom mnjenju preovladava stav da je taj sud bio blagonaklon prema odgovornima za zločine prema Srbima. Kako to komentarišete?

– Brojem i sadržajem optužnica te službenim funkcijama optuženih, Tribunal je pred pravdom, a dijelom i pred poviješću, jasno de?nirao tko je bio glavni krivac za sve ratove kojima se Tribunal bavio te koja je strana odgovorna za najviše počinjenih zločina. Podrazumijeva se da je istovremeno Tribunal utvrdio i objektivnu istinu da su i od strane napadnutih počinjeni ratni zločini. U pojedinim je slučajevima u optužnicama i presudama bilo i promašaja, ali to ne mijenja ono što sam rekao u prethodnim rečenicama.

* Kako vidite društveno političku situaciju u Srbiji danas, odnosno aktuelnu Vučićevu vlast?

– Ne pratim detaljno politički život u Srbiji, ali onoliko koliko vidim, očito se sa mnogim stvarima ne bih složio. To me žalosti na mnoge načine, između ostaloga i kao hrvatskog građanina, jer je svakoj zemlji u interesu da ima prosperitetne i modernizatorski nastrojene susjede.

* Kada biste tu situaciju poredili sa trenutnom koja preovladava u Hrvatskoj, šta biste izdvojili kao osnovnu sličnost a šta kao različitost?

– Ima dosta sličnosti, ali kako smo članica NATO-a i EU, taj nas međunarodni kontekst na svojevrstan način čuva od najgorih otklona od liberalne demokracije.

* Šta je to što u ovom trenutku najviše opterećuje odnose dve države? Da li verujete da očigledni naslednici nacionalističkih politika, kao što je slučaj sa Vučićem, Dačićem, Vulinom, u Srbiji, i nosioci vlasti u Hrvatskoj, jesu u stanju da uspostave odnose koji će biti u javnom interesu običnih ljudi?

– Premijer Hrvatske Andrej Plenković nije nositelj nacionalističke opcije, on je ipak briselski učenik, ali je nedopustivo tolerantan prema nacionalističkim ispadima koji dolaze iz kruga njegovih pristaša. Mislim da bi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kad bi imao solidnog partnera, mogao napraviti značajni iskorak.

* Kako vidite odjeke filma Dara iz Jasenovca? U kontekstu jasenovačkog genocida, verujete li da se hrvatsko društvo suočilo sa istinom i u kojoj meri? Ta strahota se, s druge strane, na pozicijama srpske zvanične politike koristi kao večiti pogon da se i dan danas opravdaju i dokažu razlozi za dalju netrpeljivost prema hrvatskim građanima.

– Film Predraga Antonijevićev nisam gledao, pa o njemu ne mogu ništa reći. Međutim, zapazio sam da je pred neko vrijeme Antonijević najavio da će se i dalje baviti Jasenovcem te da će priču o njemu „proširiti i događajima koji se odnose na operaciju Oluja, kao nastavak priče o srpskom stradanju i egzodusu iz Hrvatske“. Mislim da je to nepotrebno i kontraproduktivno za njegov film. Genocid u Jasenovcu se ne može ni na koji način stavljati u isti koš s događajima iz devedesetih.

* Vi ste se dugo godina bavili ovom temom, objavili ste i izuzetno značajnu knjigu Jasenovac – koliko je teško ime Jasenovac u današnjem društvenom narativu?

– Jasenovac je važan, ali zbog nerazjašnjavanja Jasenovca i drugih traumatičnih događaja i tragedija iz Drugog svjetskog rata priskrbili smo sebi nove traumatične događaje i tragedije u devedesetima. Jedini izlaz iz ćorsokaka jest da se iskaže zrelost i da se svaka nacija suoči sa zločinima koji su tobože učinjeni u njezino ime kako bi krenuli putem ozdravljenja. Prije ili kasnije to će se ozdravljenje i dogoditi, strašno je da taj trenutak tako dugo čekamo i da ćemo ga se još načekati.