Kad Šarli-Ebdo odgovara načelniku Generalštaba

Ceremonija njihove dostojanstvene sahrane, uz posmrtni govor predsjednika republike i posmrtno dodjeljivanje obilježja legije časti, ostala je – u toj atmoseferi, i pored direktnog prenosa na svim informativnim kanalima – samo dramatični medjučin u sedmici u kojoj su neskrivene brige medija i javnog mnjenja bile na drugoj strani.

Uostalom, od trenutka kad je 26. novembra pala vijest o pogibiji tih vojnika, sponatano je – kao po običaju u javnom životu Francuske prilikom sličnih događaja – nastupio period ćutanja, kao znak prećutne narodne žalosti (za razliku od nacionalne, koja je izostala).

Na političkoj sceni, samo je Žan-Liku Melanšonu, iz Nepokorene Francuske, zamjereno što se nije strpio nekoliko dana već je odmah iskoristio kao povod tu tragediju da izjavi kako poslanici njegove partije “žele da otvore raspravu o tome kako izići iz tog rata”. Treba podsjetiti da, u “operaciji Barkhan”, Francuska drži u Sahelu 4 500 vojnika.

Međutim, istinsku polemiku je probudio broj satiričnog nedeljnika Šarli-Ebdo koji je izišao dva dana poslije nesrećnog sudara helikoptera. Pet karikatura pod potpisom Biš (Biche) u obliku pastiša oglasa preko kojih se regrutuju kandidati za službu u armiji (koju je Žak Širak profesionalizovao 1996.)

⁦@Charlie_Hebdo_⁩ forever ✊🏼🖍 pic.twitter.com/iKvsfbP5r4

— ✊🏼🗞🌿🌻 📱📶🚀 (@AureLien191180) December 2, 2019

Najekplicitnija karikatura prikazuje padobrance koji na ramenima nose kovčeg poginulog druga, sa porukom krupnim slovima: “Okrenut sam u pravcu drugih i svoje budućnosti”. Tu poruku, uz logotip armijskog roda i navođenje sajta “pristupiti.fr”, prati poziv zainteresovanim za kopnenu vojsku u kojoj ima mjesta za 15 000 novih vojnika.

Poznato je sa koliko je života, u atentatu januara 2015. Šarli-Ebdo platio svoju satiričku hrabrost, objavljivanjem antislamističkih karikatura proroka Muhameda. U svojoj tradiciji raskida sa bilo kakvom vrstom ideološkog sklada i sa namjerom da šokira, sad sa svom žestinom postavlja pitanje prisustva i operacija francuskih trupa u Sahelu.

Pored oštrih reakcija u nekoliko medija, u ime uvrijeđene armije i porodica poginulih u sudaru helikoptera, oglasio se na Twiteru – otvorenim pismom direktoru nedeljnika – načelnik Generalštaba kopnene vojske armijski general Tjeri Birkar (Thierry Burkhard).

Podvukao je bol porodica zbog gubitka sina, brata, muža, prijatelja ili oca, a karikature je « sa zgražavanjem i nerazumijevanjem » označio kao « strašno uvrijedljive » postavljajući pitanje : « Šta smo to mi, kao pripadnici kopnene vojske, učinili da bismo zaslužili takav prezir ? »

Uslijedio je odgovor Risa (Riss) direktora Šarli-Ebdoa, objavljen posredstvom AFP-a. Neki mediji su prenijeli pismo u cjelosti, a većina je – cini se dobronamjerno – izvukla iz tog odgovora dvije njegove ključne ideje : « Naše novine moraju ostati vjerne svom satiričkom duhu, ponekad i provokativnom. To nikako ne znači da podcjenjuju požrtvovanost svih koji se bore za očuvanje vrijednosti važnih za sve nas. Stalo nam je do toga da vam to kažemo, kao i porodicama poginulih.”

I u nastavku: “Stalo mi je i da vam kažem da smo svjesni napora koje francuski vojnici ulažu u borbi protiv terorizma”. Ris je i sam bio ranjem u stravičnom atentatu na satirični list, a trebala mu je i posebna hrabrost da preuzme vođstvo u obezglavljenoj redakciji.

Ova epizoda ne bi možda ni zaslužila opširniji tretman koji joj ovdje ustupamo, da oduvijek karikatura kao izraz – ne samo u Francuskoj, a zna se, i u Srbiji, i na drugim stranama svijeta – nije redovna meta vise-manje prerušenih ili postavljenih cenzora i sve snažnijih pritisaka političke korektnosti.

Ti pritisci na novinski crtež ili crtež u štampi (dessin de presse) – jer to je riječ koja se za taj medij načelno koristi, a karikatura je samo ime za onu kategoriju koja najžešče prži – izgleda da su, kao posljedica, i u direktnom odnosu sa bezdanom i stihijom društvenih mreža sa kojima “dušebrižnici slobode i demokratije” ne znaju šta će i kako će.

Iako je, pod zaštitom jedne velike tradicije, medij crteža u štampi (kao ikonoklastični medij par excellence) u Francuskoj otporniji, osjeća se da je sve manje i manje prostora za izraz koji zahtijeva višeslojno i ukršteno razumijevanje i povećanu toleranciju koja baš nije obilježje sadašnjeg vremena.

Najvažniji francuski listovi, Mond, Figaro, Liberasion… posvetili su prošlog ljeta tekst o odluci Njujork Tajmsa da više ne objavljuje političke karikature, poslije jednog crteža o Netanjahuu koji je ocijenjen kao antisemitski.

U saopštenju urednika njujorškog dnevnika piše: “Već više od godinu dana, razmišljamo o tome da uskladimo naše međunarodno izdanje sa domaćim, prestavši sa objavljivanjem svakodnevne političke karikature i to počev od 1. jula.”

Ova odluka je neposredno pogodila jednog od najviđenijih karikaturista na svijetu, Švajcarca Patrika Šapata (Chappatte) koji pored NYT (gdje je počeo već devedesetih godina) objavljuje u Špiglu, Kanar Anšeneu, Noje Cirher Cajtungu…

Evo njegovog komentara povodom te odluke: “Živimo u svijetu u kom se moralizatorska masa okuplja na društvenim mrežama i rasprostire poput oluje koja pogađa udarima groma redakcije novina”.