Damir Ovčina: Bolje pješke u slobodi nego tristo na sat brzim vozom u logore

Sa autorom jedne od najznačajnih knjiga, književnog svedočanstva o četvorogodišnjoj opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine – Kad sam bio hodža – razgovarali smo povodom trideset godina od početka agresije na ntaj grad.

*Prošlo je tri decenije od tog užasa, a ljudi, kako ste rekli, imaju potrebu za daljim zlom, iako ga imaju neposredno u iskustvu.

– Mislim da je progres ljudskog roda precijenjena stvar. Ne vjerujem u to. Moralni odnosi među ljudima se jako sporo razvijaju, ako se ikako razvijaju. Ovo tragično iskustvo smrti, ubijanja, ne čini ljude boljim. Čovjeka ne oslobađa patnja drugog čoveka. Za to je potreban talent. A, to da jedan narod razumije drugi, da razumije njegovu patnju, to nije tako lako. Ima puno pametnog svijeta, ali pametnog i istovremeno hrabrog, to je izuzetak. Tih koji idu za masom koji prihvataju razloge za ubijanje drugog čoveka, za patnjom, tih izgovora ima milijardu. Uzeti na sebe odgovornost je jako teško, a poduzimanje je još teže. Suprostaviti se ratu nije tako teško ali suprostaviti onome što ima neke veze sa identitetom koji te uvlači na onu drugu stranu, to je jako rijetko. I, to nije samo u ratu. To gledamo u svakodnevici, na poslu. Kada bi trebalo poduzeti nešto protiv vlasti, autoriteta, to je jako malo ljudi spremno uraditi. Strah i zlovolja su duboko u čovjeku.

*Stepen nasilja u državama bivše Jugoslavije koji sprovode vlastodršci je nepregledan. Da li je, u tom smislu, pozivanje na njihovu odgovornost i odbranu nerealno u smislu očekivanja ispunjenja. Koliko običan može tome da se odupre?

– Običan čovek je nevoljan da preuzima na sebe teret bilo čega a kamoli suprostavljanja vlastima. Ne samo u smislu suprostavljanju predsjednicima ili direktorima nego i dominantnoj ideji. Koliko je među Rusima, recimo, spremno da se suprostavi agresiji na Ukrajinu koja se događa… Riječ je o ogromnoj kulturi. I, opet, nema ih. A, slično bi bilo i u svakom dijelu svijeta. Običan čovek nije izuzet od odgovornosti samo zato što je običan. Ni Milošević ni Vučić nisu u potpunosti uzurpirali vlast. Tu je jedna masa ljudi koja to podržava. Kako se tome suprostaviti, to je druga stvar. Za mene je suštinska odgovornost pisanje, jer ko drugi može da kaže istinu? Ljudi najčešće razumiju ono što dolazi sa njihove a ne s ove druge strane. U jednom trenutku je postojalo uvjerenje ovdje da će se stvari riješiti, a potom se upalo u letargiju, u pozicije moralnog relativizma. Zasićenosti.

*Da li je moglo biti drugačije?

– Činilo se u jednom trenutku da se stvari pomjeraju u drugačijem smeru. Ali, nije bilo ljudi koji su spremni da taj pomak proizvedu, čini se da nije. Problem je sav na svijetu u ljudima, u nekom čovjeku spremnom da napravi rješenje, tehničko. A i moralno rješenje. Koliko ih ima uverljivih, koji mogu da povuku narod. Pričom, knjigom, govorom. Napredak naroda je možda najkomplikovanija stvar na svijetu. Za to je potrebno maher da se rodi.

*Kako je ovde kod nas?

– Vjerovao sam da je stvar završena ali nisam bio u pravu. Stvari se neće same riješiti. Oslanjati se na to da cijelo čovječanstvo napreduje i da ćemo po inerciji ići tuda, da će se stvari rješavati u skladu sa tim trendom, uzaludno je. Niko neće naše probleme riješiti nikako. Pogotovo ne moralno. Teško je prihvatljivo da moraš sve sam kao pojedinac i kao narod.

*Odavno je jasno da ukoliko se želi ići ka sistemskim promenama, pogotovo u Srbiji, gde su na vlasti ratni huškači i profiteri, neminovno je da je neophodna ogromna hrabrost i spremnost da se trpe i fizičke posledice. Je li pod takvim pritiscima moguće osvojiti slobodu?

– To je sasvim moguće i ovim najobičnijim glasanjima. A, ako tako nije onda je moguće poduzimanjem rizika koje govorenje istine donosi. Teško jeste, i ovdje u Bosni je teško. Ali, zbog sticaja okolnosti, drugačije se ponašaju vlasti ovdje, drugačije u Srbiji. Ali, osjećaj svijeta, unutar koje si ili vlast ili si ništa, duboko je prisutan. Ta slika, gdje vlast utvrđuje sve, mora se promijeniti. Niko nije toliko glup koliko je bezobrazan i koliko je bezvoljan da se upusti u neku avanturu preduzimanja odgovornosti. Rizik od ostajanja bez posla, a kamoli suprostavljanja nekakvoj policiji koja je spremna da te ubije, prebije, ponizi… Svaki režim kad ga opišeš onakvim kakav jeste postaje klinički mrtav. Nema recepta sigurno, ali je moguće to uraditi. Jednom istinitom rečenicom moguće je uraditi mnogo više nego stotinama akcija nevladinih organizacija…

*Kolika je potrošenost načina na koji se utvrđuje istina a time i suočavanja sa odgovornošću? Opozicija u Srbiji je, recimo, dosta sklona sličnom nacionalističkom narativu, poput onog kojim vlast sebe brani od odgovornosti, čime izgleda kao da rade u interesu političkih protivnika.

– Vidljiva je istrošenost onih koji su prirodno protiv režima i sistema. U Bosni nemamo režimo, imamo vlast, kakva god da je, ipak, nije režim. Osjećaj zamora zbog načina djelovanja kroz političke stranke je problem. Postoji ideja koja se pokvari kroz djelovanje ljudi koji stranke vode. Onaj koji govori istinu na ispravan i uverljiv način, nepokolebljivo, koliko god to da košta, proširit će tu istinu i pobijediti. Ovom liberalnijem svijetu u politici nedostaje strasti, upornosti, odnosno spremnosti da se suoči sa posljedicama koje njihovo djelovanje uzrokuju. Pitanje slobode, ekonomske slobode je ključno. Najnapredniji su narodi imali ekonomske slobode. Amerika je nastala u svojoj snazi ne zato što su opljačkali Indijance već mogućnosšću uspostavljanja slobodnog tržišta svega, pa i ideja. Ne treba da se divimo i imitiramo druge kulture, već da prihvatimo ono što je najbolje za nas, u regionu.

*Kada čujete običan narod u Srbiji, koji naveliko živi u uslovima nedostojnim čoveka, u ekonomskom smislu, njihova netrpeljivost prema drugim narodima, deluje kao da dolazi iz stomaka i iskreno. Sa utvrđenim moralom, iako posledica nasilja vlasti nad njima. Kako vidite novo doba unutar tako utvrđenog sleda?

– Za mjesec dana, od ruske agresije na Ukrajinu, svijet se toliko promijenio da se i ja pokušavam snaći. EU je izgleda u defanzivi. Čak su i ovdje nama slali drugorazredne diplomate… Imali smo ovdje člana Predsedništva BiH koji je djelovao uverljiv kada je govorio. Uverljivo bahat. To se lako primi u narodu. Ideja slobode, ipak jača je od svake seljačke bahatosti, sloboda i otvorenosti je toliko jasna, tačna i neodoljiva da se samo na osnovu nje može napraviti jednostavnim potezima dobra stvar. Konačni stav neuspjeha sastoji se u tome što onaj koji ne može da pruži uslove slobode ne može ni da napravi ništa što valja. Ako i potrefe auto ili brzi voz, nigdje time neće dospjeti. Bolje pješke u slobodi nego tristo na sat brzim vozom u logore.

Sva lica sva imena

Sva lica sva imena sve će u zaborav. U beskrajno pusto ništa. Pred zoru jutros u snu a svjestan da je san neće mi jedno prezime u pamet. Jedva. Onda mi pred oči lica. Sad s druge strane vječnosti. Ko hladna voda s tim slikama pomisao da ovo nije sve. Da je negdje još tren razjašnjenja. Taj sekund u prošlosti. Možda je prošlost to jedino vrijeme punoće. Svi važni mi još živi. Živi živcati. I tad tog petog aprila devedeset druge. Kad je lijena misao odbijala teške zaključke. Kao da nas je ta naivnost opustila. Gledano s prozora petog sprata u jednom sarajevskom naselju brda na jugoistoku isprsila se od svoje proljetnje ljepote. Što je april ljuće sužavo hodanje to je masa zelenih brda nedaleko rasla u ljepoti. U nepoznatosti. U zabranjenosti. Drveće pod prozorom stasalo. S radija svako malo imena ulica mjesta rijeka sela nestalih ljudi projektila. Od te siline podataka skoro sve zaboravljeno. Samo još u meni jak osjećaj svježine svijeta dok se obruč od željeza stezo oko nas. Ko da je mladosti još bilo nepotrošivo. Mnogo. Skoro nepotrošivo. Taj tren zatvaranja odredio je naše živote. I dandanas ko da je okruživanje i zabranjivanje moguće a glad za kretanjem i svježinom planina neutaživa. Nešto što ja ne znam šta je iskrslo je tih dana da nikad ne nestane ko doživljaj svijeta.

Damir Ovčina

petog aprila dvije hiljade dvadeset druge