Kraj mukama jednog ministra

Poruka je višestruka. Ona podvlači protivrječnosti sistema i funkcionisanja vlasti, što je izuzetno rijetko kad se izgovora sa pozicije iznutra. Ona još kaže i koliko je labav i neizvjestan u tim sferama svaki običan međuljudski odnos, čak i kad se u određenom periodu svi njegovi vidovi ne čine prividnim. Bez obzira šta se mislilo o ministru i predsjedniku, tako je događaj propratila i jedna neobična emocionalna dimenzija.

Državni ministar (u sadašnjoj vladi su bila dva u tom rangu, što otprilike odgovara funkciji potpredsjednika) je objavio svoju ostavku na radiju ne obavijestivši nikoga, čak ni svoju suprugu, sa objašnjenjem da bi, u suprotnom slučaju, sigurno bio izložen pritiscima i ubjeđivanjima kojima možda ne bi mogao odoliti. To mu je naravno zamjereno jer u zemlji u kojoj se jako računaju etikecija i ceremonijalnost „to se tako ne radi“. Bilo je to u času kad se predsjednik Makron spremao da poleti za Dansku. Istovremeno, u studijima više TV-kanala, gdje su jutarnji gosti bili nekoliko drugih ministara, vijest je prostrujala brzinom munje prouzrokujući zbunjenost i šok.

„Politički šok“ kaže Le Mond sa odstojanja, na naslovnoj strani svog štampanog izdanja. „Evo zašto je Ilo u pravu“ objašnjava Liberasion. „Politički šok“ jer – svi posmatrači se u tome slažu – ovako nešto Makronu nije baš trebalo u ovom trenutku. Misli se na posljedice afere Benala ali i na skidanje s dnevnog reda ustavne reforme kao i na druge najavljene reforme koje će sigurno lako proći u skupštini, ali teže kod javnog mnjenja.

Nikola Ilo je u pravu jer je obrazlažući svoje povlačenje jasno ukazao na radikalnu suprotnost između zahtjeva ekonomije i privrednog rasta u liberalnom sistemu i nužnosti preduzimanja hitnih mjera za suzbijanje klimatskih poremećaja. Podvukao je da nije postigao skoro ništa, odnosno da se, s obzirom na ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi planeta, ne može zadovoljiti „sitnim koracima“. Kompromisi za njega bi značili kompromitaciju.

Komentatori su izbrojali da otkako postoji resor za životnu sredinu ili ekologiju u Francuskoj – znači od polovine sedamdesetih godina – dvadeset i šest ministara se izredalo na funkciji. Izredalo i najčešće napatilo. Potrebna je jedna sasvim nova kultura u ekonomiji kako bi se postepeno ujedinili napori ka zajedničkom cilju održivog razvoja. I prije nego što je postao politički aktivan, Nikola Ilo je u domenu zaštite prirode i okoline bio uticajniji od svih političkih ličnosti. Zna se da je on došapnuo Žaku Širaku poznatu rečenicu izgovorenu 2002. u Johanesburgu: „Kuća nam gori, a mi gledamo na drugu stranu“.

Smatra se da su samo dva ministra iz pomenute serije, Žan-Luj Borlo i Segolen Roajal, imala dovoljno autoriteta i uticaja na odluke vlade, uglavnom zahvaljujući posebnom ličnom odnosu sa predsjednikom republike. Izgledalo je da je Ilo bio u sličnom povlaštenom položaju sa Makronom. Zna se i za večere privatnog karaktera sa predsjednikom. Ali to nije bilo dovoljno da, u vladi, ministar dobije nekoliko arbitraža više u svoju korist.

Na primjer, poznato je obećanje na najvišem nivou, dato još prije Makrona, da će Francuska kao zemlja najzavisnija na svijetu od nuklearne energije, u dogledno vrijeme, postupno svesti tu zavisnost sa 77 odsto na 50 odsto do 2025. godine. Nikola Ilo je čak bio spreman da taj datum pomjeri do 2030. Međutim, izgleda da je nekoliko dana prije ostavke saznao za postojanje povjerljivog dokumenta u kom se programira izgradnja nekoliko novih nuklearnih centrala tipa EPR, kako Francuska ne bi izgubila kompetencije na najvišem tehnološkom stepenu koje posjeduje kao jedan od glavnih aktera na svjetskom tržištu nuklearne energije. Koliko je postojanje tog programa uticalo na njegovu odluku da podnese ostavku?

Ministar je, „kao kap vode koja je prevršila čašu“, opisao jednu drugu situaciju. Na dan uoči ostavke je prisustvovao sastanku kom je predsjedavao Emanuel Makron sa predstavnicima lovačkih udruženja. Tom prilikom je bilo govora o doprinosu lovačkih udruženja zaštiti raznolikosti životinjskog svijeta, ali je na tom sastanku donijeta odluka i o smanjenju cijene za lovačku dozvolu (sa 400 na 200 evra godišnje). Istovremeno je i prošireno pravo lova na šest drugih vrsta ptica. Ali ono što je ministra posebno iritiralo je prisustvo na sastanku jednog, kako je on rekao nepozvanog lobiste, Tjeri Kosta, koji ne samo što je nezvanični Makronov savjetnik za ruralna pitanja, nego je i, kako sвm on kaže, „lobista-plaćenik“ u korist proizvođača lovačkog oružja.

Ova epizoda je za medije bila dobrodošla prilika da se u nekoliko opširnih tekstova, debata i reportaža javnosti predstavi fenomen lobija i interesnih grupa veoma prisutnih i djelotvornih u kulisama vlasti i šire, u skupštinskim i senatorskim krugovima i u Evropskom parlamentu.

U međuvremenu se opet oglasila i Brižit Bardo da iskaže „svoje oduševljenje“ odlaskom dosadašnjeg ministra ekologije.