Makron na ispitu stvarnog života

Ali, u Makronovom slučaju, nema medija koje nije izvijestio o tom događaju, zabilježenom kao izuzetnom, toliko se za figuru sadašnjeg predsjednika i implicitno i otvoreno postavlja pitanje: koju on društvenu stvarnost uopšte predstavlja?

Da ni ne govorimo o geografskom predstavljanju, jer on nikada, nigdje, ni na bilo kom nivou, nije ranije bio izabran, što analitičari naravno ne zaboravljaju.

Sarkozi je po rođenju i manirima bio Parižanin, kao i Širak koji je, međutim, cijelog političkog života bio intimno vezan za oblast Korez, u srcu Francuske.

U toj oblasti je i predsjednik Oland dugo imao svoje izborno uporište, i boravište, iako je rođen u Normandiji.

Kad se pomene Pompidu, odmah se pomisli na Overnju, u Centralnom masivu, provinciju koja je bila i Žiskarova, iako je on rođen u Koblencu, u NJemačkoj. Tu je njegov otac službovao kao visoki funkcioner u Rajnskoj oblasti pod francuskom administracijom – odnosno okupacijom – poslije Prvog svjetskog rata.

Šarl de Gol je rođen u Lilu, ali je jedno malo selo na istoku – Kolombe-le-Dezegliz – gdje je od 1934. posjedovao imanje, trajno ostalo vezano za njegovo ime. Tu je ugostio Adenauera 1958. za čin konačnog pomirenja između Francuske i NJemačke.

Makron je već tokom nacionalne debate – organizovane širom zemlje poslije pobune žutih prsluka – pokušao da ublaži predstavu o sebi kao predsjedniku bez korijena, ali je taj njegov trud uglavnom shvaćen kao neuvjerljiv.

On i dalje važi kao predsjednik-intelektualac koji poznaje Francusku samo teorijski, za kog je politika duhovna vježba bez provjere i primjene na terenu. Kritika je sigurno pretjerana – možda čak poslije tolikih napora i nepravedna – ali još uvijek prati dominantno viđenje.

Trenutni politički kontekst u zemlji je pogodna i neizbježna prilika za tumačenje novih predsjednikovih postupaka i inicijativa. Lokalni izbori su na pomolu. Oni će za Makronovu partiju biti presudna etapa da potvrdi nešto od onoga što u Francuskoj mnogo znači: reprezentativnost.

Ali, kandidati Makronove Republike u pokretu u većini pate od istog sindroma kao i predsjednik: uglavnom nemaju solidne baze i bar približno identifikovan dio biračkog tijela. Prema mnogim posmatračima, dobar izborni rezultat im nije unaprijed zagarantovan.

Predsjednik to osjeća, pogotovo poslije društvene krize koja je krenula iz provincije, pa je zato, dan prije posjete Amijenu, u svom govoru na kongresu francuskih gradonačelnika, rekao: „Osjećam se kao predsjednik opštine koja se zove Francuska“.

Međutim, već sutradan, pred studentima, prilikom otvaranja novog univerzitetskog kompleksa u rodnom gradu, odmah je ublažio taj iskreni izraz ljubavi, kroz jedan od onih svojih redovnih polemičkih istupa: „Naša zemlja je isuviše negativna“. Svi mediji su, kao što to vole da rade, odmah ponovili tu njegovu rečenicu.

Ona će se, u „antologiji“ Makronovih jezičkih kaprica, sigurno pridružiti priličnom broju rečenica na koje se oslanja najvažnija javna kritika predsjednikove ličnosti: nerazumijevanje za „stvarni život“ Francuza.

„Stvarni život“ je izraz koji je poslije godinu dana bunta sve prisutniji u francuskoj javnosti. Izraz se posebno koristi kad se želi evocirati rascjep između političke klase i naroda čiji bi ona u principu trebala biti predstavnik.

Realnost tog rascijepa ili osjećanje o njemu, u velikoj mjeri objašnjava događaje i tenzije sa kojima se Francuska suočila protekle godine.

Novinarka Obsa Sesil Amar je čak opisala i scenu iz koje se vidi da je i Brižit Makron svjesna tog raskoraka. U decembru prošle godine, u periodu najžešćih protesta žutih prsluka, jedan dan poslije nereda oko Trijumfalne kapije, bilo je predviđeno da predsjednički par prisustvuje večeri sa nekoliko od najvećih zvijezda francuskog kulinarstva.

Gospođa Makron je kategorično odbila da ide na tu večeru. Svjestan da nije najbolji trenutak za takvo njegovo eksponiranje, predsjednik joj je navodno rekao: „Ne samo da češ ići, nego češ i mene predstavljati.“ Ona je odvratila da je to sasvim isključeno, rekavši mu da bi trebalo da se malo vrati u stvarni život. Večera je otkazana.

Sintagma „stvarni život“ se tako na francuskom učvrstila posljednjih mjeseci u tom značenju života kojim živi i koji podnosi najveći dio mase običnih ljudi, sve dalje od onog ideala istinskog života na koji su Francuzi, u ime svoje kulture, svoje istorije i svijesti o sebi, oduvijek pretendovali.