Makron prevazišao nepopularnost Olanda

Spektakularni pad njegove popularnosti za oko 10 odsto se podudara sa oklijevanjem vlasti oko odluke o reformi sistema ubiranja poreza na lični dohodak. Do sada su Francuzi, kao rijetki u evropskim okvirima, poresku obavezu izvršavali sa godinom dana odstojanja, odnosno u tekućoj godini su plaćali porez na prihode iz prethodne godine. Uz to je za obračun poreza osnova bila ne lični, individualni dohodak nego prihodi tzv. „fiskalnog ognjišta“, odnosno porodične zajednice za koju su se lični prihodi sabirali uz primjenu odgovarajućih koeficijenata zavisno od broja članova zajednice.

Reforma se sastoji u tome da će se porez ubirati individualno i to na prihode u tekućoj godini direktno na izvoru, odnosno kod poslodavaca prilikom same isplate. Još je Valeri Žiskar d’Esten, kao ministar finansija sedamdesetih godina, predviđao tu reformu. Fransoa Oland je nju najavio u svom programu ali je otkazao, a Emanuel Makron je „naslijedio“ i već jednom, prošle godine, pomjerio.

Ove godine je izgledalo da će se reforma konačno primijeniti. Nadležni ministar je nedavno poslao pismo svim poreskim obveznicima potvrdivši za januar 2019. prelazak na novi sistem. Međutim, i u sasvim iznenađujućem kontekstu (prilikom posjete Finskoj), predsjednik je ponovio svoje oklijevanje, najavivši da će konačnu odluku donijeti „kad dobije odgovore na sva pitanja koja još postoje“ povodom prelaska na novi sistem.

U prethodnom periodu, za bezbolni prelazak na novu metodu, uloženo je mnogo truda i sredstava – pominje se cifra od 300 miliona evra – na komunikaciju, programe, informatičku opremu, obrazovanje kadrova, službenika i poslodavaca… Francuzi, koji su u reformi prepoznali pojednostavljenje i praktičnu prednost (jer je riječ o tome, za one koji žive od mjesečnog obračuna dohotka, da će se plaćati porez direktno na neposredni prihod, a ne na zarade iz prethodne godine koje su već potrošene) u većini su se izjasnili za „za“ (60 odsto). Utoliko je primljeno kao veliko iznenađenje javno iskazano novo oklijevanje predsjednika kog od samog početka prate vrline jasnoće i odlučnosti. Makron je konačno 4. septembra ipak potvrdio odluku o reformi, ali zbunjenost javnosti nije ublažena.

Sama reforma je u medijima iskorištena za šire rasprave o predsjednikovoj reformističkoj opsesiji. Indirektno je postavljeno pitanje da li reformizam možda nije ime za raširenu bolest političkog establišmenta. Tačno je da je Emanuel Makron izabran na projektu „novog svijeta“ čiji je on inkarnacija i svojom ličnošću i svojom pojavom i svojim idejama. Mnogi su iskreno mislili da je, s njegovim dolaskom na vlast, „starom svijetu“ bilo odbrojano. U tom zaletu su usvojene reforme: o radu (sa manje zaštite za zaposlene i povećanim slobodama za poslodavce), o željeznicama (u pravcu otvaranja konkurencije i privatizacije u dogledno vrijeme), o dodatnom oporezivanju penzija (kako bi se favorizovao efektivni rad), o ukidanju poreza na bogatstvo (u nadi da će se oslobođeni kapital preliti u investicije)…

Ali, nagomilavanje reformi sa kojima se krenulo ima za posljedicu i zapitkivanja o samom smislu reformi i njihovim svrhama. Frontalno reformisanje u svim pravcima se, u mnogim glavama, shvata i kao pokušaj da se preobrazi ono na šta su Francuzi prilično osjetljivi i što se zove „francuski model“ ili „francuski izuzetak“. Pogotovo kad najavljeni rezultati nisu tu, a neplanirana inflacija jeste. Pogotovo kad se zna, čak i kad se to ne ističe, da transformaciju nameće potreba da se ostane u korak sa mondijalizacijom ili kad se ona odlučuje radi usklađivanja sa regulativima Evropske unije.

Tako je postavljeno i pitanje „pravih“ reformi i u kom interesu se sadašnje reforme odlučuju. Kad se vratimo na većinu onih koje su izvršene proteklih decenija, lako je ustanoviti da su njihov predmet mahom novi ustupci sistemu, smanjenje ili ukidanje određenih prava, prednosti ili stečenih privilegija, nametanje novih društvenih, političkih ili ekonomskih stega i normi. Puno rjeđe se radi o novim pravima i slobodama. Takve reforme su rijetke, imaju istorijski smisao i one se pamte: opšte socijalno osiguranje, minimalna zagarantovana zarada, legalni prekid trudnoće, sedmično radno vrijeme od 35 časova, pa čak i, pod Olandom, ma koliko protesta i neslaganja bilo, pravo na brak između pripadnika istog pola.

I Makron će imati priliku da svoj mandat obilježi jednom takvom reformom, kojom niko ništa ne gubi, a ostvaruju se nova prava i slobode. Iako se još ne znaju njihovi konačni okviri, radi se o zakonima iz oblasti bioetike, pravu na eutanaziju, ili o novim vidovima „majčinstva“ kao što je pravo na oplođenje uz medicinsku asistenciju spermom anonimnih davalaca ili regulisanje statusa djece rođene u inostranstvu iz „trudnoća po porudžbini“. Sasvim je sigurno, međutim, da Francuska neće ozakoniti takve trudnoće na svojoj teritoriji.