Miloš Vukanović: Opasnost razvoja velikosrpske ideje u Crnoj Gori je precijenjena

„Sa stanovišta građanskog društva kritički orijentisanog prema vlasti, nema sumnje da bi mnogo bolje bilo da je građanska opcija izašla kao najjača opoziciona struktura. Na žalost, to se nije desilo. Za to je zaslužna i do sada vladajuća partija koja je ogromnu energiju i resurse trošila na napade na sve građansko u opoziciji i civilnom sektoru, a dopuštala da rastu nacionalističke i klero snage računajući da time najviše dobija na unutrašnjem i međunarodnom planu. Izbori su bili kulminacija nezadovoljstva građana sa vlašću DPS, a izborna ponuda ograničena i homogenizovana. U tome je najbolje prošla koalicija okupljena oko Demokratskog fronta koja je na talasu protestnih litija, uz ogromnu podršku SPC i zvaničnog Beograda napravila rezultat koji ni sama nije sanjala. Upitno je koliko će nas ovi izbori zaista izvući iz trajuće krize, tijesna je većina, a veliki i sistemski problemi su pred novom vlašću na svim nivoima“, ističe Vukanović.

* Imajući u vidu da je možda najveći pobednik, Zdravko Krivokapić, odmah otišao da traži blagoslov od Amfilohija Radovića za dalje korake, nakon pobede, da li vidite u takvom odnosu prema jednom verskom lideru, kojeg u najvećoj meri karakterišu nacionalizam i netolerancija, opasnost za dalje širenje upravo takve politike i ideja u budućnosti?

– Zdravko Krivokapić se tako zahvalio svom stubu oslonca jer je veliki uticaj Amfilohija Radovića u koaliciji koju je vodio na izborima. Odlazak po blagoslov i ljubljenje ruku vjerskom lideru, sa poznatom ratnom i nacionalističkom prošlošću i problematičnim odnosom prema državi Crnoj Gori, od strane političara koji je sada u poziciji da bude mandatar nove Vlade nije, svakako, ohrabrujuća poruka.

Ali, olako zaboravljamo da je i Đukanović početak svoje političke karijere gradio uz Amfilohija i da je Amfilohije uz kohabitaciju sa vlašću DPS narastao do sadašnjih razmjera. Građansku i suverenističku Crnu Goru je zgrozio i način slavlja pred podgoričkim hramom nakon izbora koji je obilovao elementima nacionalizma i primitivizma. Posebno su zabrinjavajući i izlivi netrpeljivosti prema manjinama u Pljevljima koji su uslijedili nakon izbora, kao i činjenica da se Uprava policije pasivno ponaša prema tome. Velika je sad odgovornost na svim građanskim snagama da utiču na smirivanje tenzija i ograničavanje štetnih politika.

* U istom kontekstu, šta mislite o ocenama da je u Crnoj Gori pobedila takozvana velikosrpska ideja, kao i da je za to zaslužan Aleksandar Vučić?

– Faktori koji su uticali na rezultate izbora su kompleksniji od upotrebe izraza velikosrpska ideja, jer su građani u Crnoj Gori bili duboko nezadovoljni vlašću, a na to su se dalje nadovezivale druge stvari do ove kulminacije. Vučićeva uloga je bila značajna jer on zna da mu ističe karta održanja na vlasti preko Kosova pa se pokušava pozicionirati regionalno kao neko ko ima svoje važne igrače u svim susjednim državama. Vučić je podigao svu svoju medijsku mašineriju još tokom protestnih litija i ona se nije gasila do kraja izbora, a to je pratila i snažna politička podrška koaliciji oko DF-a, a bilo je i drugih vidova logističke i finansijske pomoći. Ipak, o vlasti odlučuje i suverenističko-građanska URA čiji su se birači određivali primarno prema problemu korupcije.

* Vidite li opasnost odnosno mogućnost daljeg razvijanja takve ideje i da li je takva politička platforma dovela do stotina hiljada ubijenih, genocida, ratnih zločina, na prostoru bivše Jugoslavije?

– Opasnost razvoja velikosrpske ideje u Crnoj Gori postoji, ali mislim da je ona precijenjena. Crna Gora je članica NATO saveza i mi smo do sada čuli od lidera tri opozicione koalicije da je to i za njih završena stvar koju neće mijenjati. Naravno, ne treba ni potcijeniti određene političke snage u koaliciji oko DF-a jer su prije manje od godinu neki njihovi funkcioneri pozivali na balvane, ratne drugove i kopanje oružja. Ekstremističke ideje ne nestaju lako i brzo, ma koliko se one u ovoj kampanji prekrivale mladim licima i lijepim obećanjima.

URA obećava da će sa svojih pet odsto da spriječi prelivanje srpskog nacionalizma na državnu politiku i ja vjerujem u njihove namjere, ali i imam i objektivnu procjenu da će to biti teško. Koalicija oko Demokrata tek mora jasno da se distancira od nekih ideja velikosrpskog nacionalizma i da se pozicionira kao nesumnjivo građanska opcija. Mnogo će toga zavisiti ubuduće od toga ko će među tim snagama rasti, a ko padati, i kakvi se biti unutrašnji procesi u tim partijama.

* Kako biste ocenili dosadašnji tok procesa suočavanja sa ratnom prošlošću u Crnoj Gori? Kako su se, sada već bivše vlasti, nosile sa tim problemom?

– To je kao Potemkinovo selo ili fasada bez suštine. Postoji priznanje ratnih zločina, čak i isplate određenih reparacija, ali izostaju efektivne presude počiniocima, a nikada nijedna optužnica nije obuhvatila nalogodavce. Vlast je u Podgorici podigla spomenik svim žrtvama rata izjednačivši počinioce i žrtve, a zabranila podizanje spomen ploča žrtvama „Deportacije“ u Herceg Novom. Dali smo ime bulevaru u Podgorici po Srđanu Aleksiću, ali nemamo obilježja koje su posvećena admiralu Vladimiru Baroviću i Krstu Đuroviću, Crnogorcima koji su odbili da napadaju hrvatske gradove.

Vlast je ispunjavala minimum zahtjeva međunarodne zajednice i regionalnih partnera bez suštinske namjere da istraži i procesuira odgovorne za ratne zločine niti da kreira adekvatnu politiku kulture sjećanja o devedesetim. Takav odnos ka devedesetim se, sada već bivšoj vlasti u Crnoj Gori, kao i mnoge druge kontroverzne teme, vratio se u obliku koji je štetan čitavom društvu.

* Koje biste zločine, odnosno teret ratne prošlosti, posebno istakli kao najdrastičnije, a nikada procesuirane i gurnute pod tepih?

– Na prostoru Crne Gore tokom 90-ih su evidentirana četiri masovna ratna zločina, koja ne uključuju žrtve NATO bombardovanja i pojedinačne incidente. To su deportacija izbjeglica Muslimana/Bošnjaka iz Herceg Novog vlastima Republike Srpske, protjerivanje Muslimana/Bošnjaka iz Bukovice kod Pljevalja, maltretiranje hrvatskih zarobljenika u logoru u Morinju, i ubistvo albanskih izbjeglica koje su bježale od sukoba na Kosovu od strane JNA u Kaluđerskom lazu. U sedam sudskih procesa za te ratne zločine optuženo je 30 građana, od kojih je 26 oslobođeno, a samo su četiri lica osuđena. Optuženi su bili isključivo izvršioci i to najnižeg nivoa, a kazne su se poklapale sa vremenom pritvora tako da su oni na slobodi, sem jednog koji je čitavo vrijeme suđenja bio u bjekstvu.

Napominjem da je država Crna Gora u svim ratnim zločinima, osim u slučaju Kaluđerski laz, isplatila reparacije žrtvama i porodicama žrtava, i time priznala zločine. Svaki od ovih zločina nosi poseban teret opterećenja za crnogorsko društvo koje izazivaju unutrašnje tenzije ili tenzije sa susjedima, ali i nagrizaju same vrijednosti antifašizma i antiratnog aktivizma na kojima, zvanično, gradimo savremeno građansko društvo.

* Očekujete li od novih vlasti, s obzirom na njihovu reputaciju i političke agende da se uhvate u koštac sa tim problemima?

– Moram priznati da imam rezerve oko toga i to iz više razloga. Prvo, nova vlast će imati niz prioriteta u borbi sa ekonomskim problemima, nefunkcionalnim i korumpiranim sistemom, epidemijom, itd…, pa je upitno kad će pitanje ratnih zločina doći na red. U najboljem slučaju u sklopu reforme vezane za vladavinu prava dotaći će se i ovog problema. No, tu dolazimo do drugog i važnijeg izazova. Među političkim subjektima koji će činiti novu vlast, postoje kako akteri krvavih dešavanja 90-ih tako i negatori zločina i na prostoru Crne Gore i srpskih zločina i regionu, uključujući negiranje genocida u Srebrenici.

Jedan od velikih podržavalaca koalicije koju je predvodio Zdravko Krivokapić je i Miodrag Daka Davidović, ratni ministar u vladi Republike Srpske, sada poznatiji kao biznismen koji živi u Beogradu. Dalje, imamo i pitanje odgovornosti SPC u Crnoj Gori za dešavanja 90-ih. Tek treba da čujemo stavove oko ovog pitanja predstavnika nove vlasti, jer su ovo teme koje se izbjegavaju tokom kampanje. Velika odgovornost ostaje na nevladinom sektoru da vrši pritisak i na novu vlast, da dođe do konačnog rješavanja ovih pitanja i izgradnje kulture sjećanja.

* Kakve su vaše projekcije budućnosti u regionu, sa stanovišta pomirenja i uspostavljanja poštovanja i međusobnog uvažavanja među narodima u regionu?

– Inicijativa za REKOM, kao najšira regionalna inicijativa, do sada je dosta napravila ali u plafon se udara upravo tamo gdje političari treba da preuzmu stvari. Region je ekonomski zaostao što takođe ne doprinosi ni da se pomirenju pristupi adekvatno. Epidemija virusa korona je osvijetlila mnoge regionalne sisteme koji su svoju nesposobnost prikrivale nacionalističkim predstavama. Kako COVID nema nacionalnost i ne mogu ga optužiti da je četnik ili ustaša, postoji nada da će to biti podsticajno da manje vjerujemo u inscenirane nacionalističke laži.

Pomirenje zasnovano na poštovanju i međusobnom uvažavanju među narodima u regionu vidim kao paralelan proces onom koji se dešavao na zapadu nakon Drugog svjetskog rata, odnosno kao dio ekonomskog oporavka pod sizerenstvom razvijenog partnera, u ovom slučaju EU. Istakao bih aktivnosti predsjednika Hrvatske, gospodina Milanovića, kao pozitivan primjer koji budi nadu.