Ministar “pao” zbog tajne večere i džinovskih jastoga

Iako funkcija ne postoji, imao je u protokolarnom redoslijedu rang neformalnog zamjenika premijera. Našli su mu da je, na ranijoj funkciji predsjednika Narodne skupštine organizovao, “na račun poreznika” kako se to ovdje kaže, poluprivatne ili privatne večere gdje su se služila vina od 500 evra i jeli gigantski jastozi.

Istrazivački sajt Medijapart je objavio, u srijedu 10. jula, fotografije trpeze jedne od tih večera za koju je rečeno da su zvanice uglavnom bile iz kruga prijatelja i profesionalnih veza de Rižijove supruge, inače novinarke u popularnoj reviji Gala. Reporteri Medijaparta su očekivali da će odmah uslijediti oštri demanti neslužbenog karaktera tih večera, pa su pod laktom zadržali druge elemente iz “dosijea de Riži”. Sutradan su objavljeni dokazi da šefica ministrovog kabineta ima na raspolaganju stan u Parizu u kom nije stanovala između 2006. i 2018. godine. Stan je iz takozvanog domena HLM, što znači – svi Francuzi to znaju – sa umanjenim kirijama.

Iste večeri, ministar je telefonom naložio svojoj najbližoj saradnici da podnese ostavku. Ona je o toj ostavci za medije rekla: “Fransoa de Riži pokušava spasiti svoju glavu, dajući u zamjenu moju”. Njena izjava se posebno podvukla kao prestup, odnosno presedan, sa izvjesnom dozom odobravanja, u vladajućoj hipokriziji tekućeg političkog života.

Zatim je, u četvrtak 11. jula, objavljena faktura plaćenog iznosa za radove na renovaciji njegove rezidencije kao predsjednika Skupštine: 63 000 evra. Novinar je našao jednog od izvođača tih radova koji je izjavio da je njihov motiv bio poboljšanje komfora, a ne neophodnost.

Preskočićemo nekoliko drugih epizoda iz ankete Medijaparta, o ministrovoj fiskalnoj situaciji prethodnih godina i stanu koji je lično iznajmio za svoju djecu, poslije razvoda od prve supruge. Hajde da zanemarimo i detalje o članarini za svoju prethodnu partiju Evropa-Ekologija-Zeleni koju je, svojevremeno, djelomično plaćao iz namjenskog dodatka koji je primao kao poslanik u Skupštini, što je u suprotnosti sa propisima.

Ili, još sporednije, podatak do kog je došao popularni dnevnik Parizijen (jer su se i drugi mediji, kao po običaju, uključili u istu hajku) kako je supruga Fransoa de Rižija kupila fen za kosu ukrašen pozlatom po cijeni od 499 evra. U međuvremenu su, u subotu, “žuti prsluci” skandirali prilikom svojiih redovnih demonstracija: “Hoćemo i mi jastoge!”

Najozbiljniji posmatrači političkog života su posebno reagovali na evociranje jednog drugog događaja, iz marta ove godine, na koji podsjeća Uest-Frans, najtiražniji francuski dnevnik. Fransoa de Riži je organizovao “neformalnu večeru” sa predstavnicima energetskog lobija, sa nalogom za svoje saradnike da večera ne treba biti navedena u zvaničnoj agendi ministra za ekološku tranziciju.

Ova “naknadna” informacija je vjerovatno označila kraj za sve nade ministra da se ipak, iz nevremena, može nekako izvući. Već malobrojni izrazi podrške su se prestali oglašavati: ministru se vjerovatno ne zamjera to što večera i razgovara sa frontalnim oponentima. Ali kako shvatiti to što je večera bila tajna i što je trebalo da “prođe” kao da je nikad nije bilo?

Vrijeme za ostavku je bilo pitanje samo dana, ako ne časa. Emanuel Makron se u trenutku prelamanja krize nalazio u Beogradu. Za žaljenje je to što su, na nekoliko TV kanala, i u udarnim terminima večernjih vijesti, Francuzi saznali da je predsjednik u posjeti Srbiji samo zahvaljujući neizdržljivoj situaciji u kojoj se našao jedan od njegovih najvažnijih ministara. Iskazao je veoma blagu podršku De Rižiju. Umjerenost te podrške je brzo protumačena kao znak da je rasplet krize blizu.

Konfrontacija ekologičara i lobista u Francuskoj je stara priča. Nikola Ilo, prethodnik de Rižija, najveći Makronov trofej u lovu na ekologičare-saradnike, poslije jednog sastanka sa predsjednikom posvećenog ekološkim temama, spekatakularno je improvizovao svoju ostavku. Na sastanku su bili, nenajavljeno, pozvani i predstavnici lovačkog lobija. Iloov odlazak se i dalje spominje kao jedan od dramatičnih zapleta Makronovog mandata.

Resor ekologije je vjerovatno ministarstvo u Francuskoj kroz koje duva najveća promaja od svih vladinih sektora. Za njega kruži predstava da je ukleto. Za osam godina, kroz njega je prošlo sedam ministara. Osim što se na mnogo strana, u sferama ekonomije, industrije i trgovine za ekologičare koristi metafora “Zelenih Kmera”, svi nadležni ministri su se redovno nalazili u konfliktu i sa kolegama u vladi, posebno sa ministrima budžeta i finansija.

Predsjednici republike su rijetko arbitrirali u njihovu korist, najčešće zato što nisu imali drugog izbora, a ne iz vlastitog ubjeđenja. Uglavnom, svi su se trudili da budu zapamćeni po zaslugama u domenu ekologije. Ali javno ili programatski izrečene ambicije redovno nisu odolijevale pred pitanjem: “Koliko to košta?”

Nikola Sarkozi je, na primjer, poslije nekoliko konkretnih inicijativa, tek kad je sišao sa vlasti iznio svoje intimno uvjerenje: “Prepuna nam je kapa brige za prirodnu okolinu”. A Fransoa Oland je preko noći otpustio svoju ministricu ekologije Delfin Bato jer je javno rekla da nije zadovoljna sa budžetom koji je predviđen za njeno ministarstvo.