Nema razlike između stavova Vulina, tabloida i opozicije prema Crnoj Gori

To je politika kontinuiteta, koja ne prepoznaje neophodnost suštinskog suočavanja sa prošlošću, a oni koji sprovode takvu politiku, nas svjesno ili nesvjesno vode u dublje podjele i antagonizme – ocenjuje u razgovoru za Danas istoričar Adnan Prekić iz Podgorice, u odgovoru na pitanje kako sagledava način na koji vlast u Crnoj Gori tretira odgovornost za zločine, povodom godišnjice početka bombardovanja Dubrovnika JNA pod kontrolom Slobodana Miloševića.

*Trećeg oktobra navršava se 30 godina od osnivanja logora Morinj. Postoje informacije o tome da su zarobljenici u tom logoru u najvećoj meri obeštećeni, ali i da to mesto nije obeleženo. Kakve posledice po društvo ima ovakav tretman navedenog problema?

– Logor u Morinju formiran je već u prvim danima vojne akcije na dubrovačkom ratištu i do jula 1992. godine, kroz njega je prošlo oko 145 zarobljenika iz Hrvatske i BiH. Skoro svi zatvorenici su obeštećeni i Crna Gora je za to platila oko 1,5 miliona eura, međutim u tim sudskim procesima mi smo dobili potvrdu da je zločin počinjen, da postoje i žrtve zločina, ali ne i zločinci! Završilo se sve na parničnim postupcima i obeštećenju žrtava, dok su krivični procesi, koji bi utvrdili pojedinačnu, ali i komandnu odgovornost izostali. U slučaju logora Morinj, osuđena su četiri stražara, dok su njihovi nadređeni ostali izvan sudskog procesa. Koliko je takav pristup problematičan i koliko on ne pomaže suštinskom pomirenju, pokazuje i nedavna odluka lokalne skupštine u Kotoru, da gradski bazen nazove po jednom od najpoznatijih crnogorskih vaterpolista Zoranu Gopčeviću, za koga postoje ozbiljni navodi da je bio jedan od stražara u logoru Morinj gdje je zlostavljao zatvorenike. Ovo pitanje je već izazvalo oštre reakcije hrvatske zajednice u Boki, ali i zvaničnog Zagreba, čime smo dobili jasnu poruku da se izostanak suštinskog suočavanja sa prošlošću, vraća kao bumerang, koji u kontinuitetu generiše nova nerazumijevanja i podjele.

*Najprimetnije zapažanje i opis aktuelnog stanja u CG je da je „društvo duboko podeljeno“. Slažete li se sa tom ocenom?

– Mislim da je teza o podjeljenosti crnogorskog društva u najmanju ruku preuveličana. Narativ o „duboko podijeljenom društvu“ isključivo je u funkciji maskiranja elementarne neodgovornosti političkih elita, koji sopstvenu nesposobnost projektuju na zajednicu, oblikujući crno-bijeli javni diskurs koji omogućava bježanje od odgovornosti. Crnogorsko društvo nije ništa manje ili više podjeljeno od neke slične zajednice, ali je ovdje problem u tome što se svaki oblik nesaglasja, drugačijeg mišljenja ili uvjerenja, po pravilu projektuje u jedan vjersko-nacionalni kontekst. Nesposobni da suštinski razumiju i promišljaju savremene izazove crnogorskog društva, političkim elitama je jednostavnije da pojedinca svedu isključivo na jedan, vjersko-nacionalni identitet i oni to na žalost rade uspješno, zbog čega i dinamika političkih odnosa, ostavlja utisak podijeljenost crnogorskog društva.

*Jasno je da vlast Vučića, Dačića, Vulina u sprezi sa SPC želi da izazove sukobe u CG i da gotovo svakodnevno šalje uvredljive poruke na račun crnogorske nacije i identiteta. Isto tako je više nego očigledan uticaj koji je SPC imala na ishod izbora u Crnoj Gori. Da li nova vlast zaista radi na istom ili sličnom cilju kao zvanični Beograd?

– Ukoliko izostavimo URU kao partiju sa jasnom evro-atlanskom političkom agendom, u aktuelnoj crnogorskoj vlasti imamo dvije struje. Prvu, koju personifikuje koalicija desetak prosrpskih i proruskih stranaka okupljenih oko Demokratskog fronta, koji su pod direktnom kontrolom Vučića, dok drugu struju čine Demokrate Aleksa Bečića i Demohrišćanska stranka (u osnivanu) premijera Krivokapića. Ova druga grupa vladajuće koalicije, načelno je protiv Vučića i direktnog miješanja Srbije u unutrašnja pitanja Crne Gore. Međutim kada analizirate njihovo političko djelovanje, vidjećete da tu nema suštinske razlike u odnosu na Vučićevu politiku prema Crnoj Gori. NJihov najveći problem je u tome što su nakon smrti Amfilohija, izgubili ključni oslonac podrške-Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, koja je nakon izbora Joankija potpuno pod kontrolom Beograda. Bečić i Krivokapić tako se suočavaju sa ozbiljnim problemom, jer bez podrške SPC teško mogu ostvariti ozbiljniju podršku o tom dijelu biračkog tijela. Odnos vrha SPC u Crnoj Gori prema Krivokapiću i Bečiću, pokazaće da li ćemo gledati dalje zbližavanje ove grupe sa DF-om i Vučićem, što je negdje i najavljeno načelnim dogovorom o ulasku DF-a u Vladu Crne Gore.

*Kako vidite davanje neizostavne podrške predsedniku Milu Đukanoviću, bez obzira na tu drastično upadljivu činjenicu o njegovom bogatstvu naspram egzistencijalnih uslova u kojima živi najveći broj građana CG, unazad godinama?

– Mislim da je osnovni nedostatak takve interpretacije, teza da će bez Đukanovića nestati i ideja o Crnoj Gori kao građanskoj, demokratskoj i multikulturnoj zajednici. Aktuelna vlast u Crnoj Gori, već godinama kompletnu izbornu kampanju, ali i svoje političko djelovanje, gradila je isključivo na oštroj kritici Đukanovića. U političkom smislu to je dalo rezultate. Na toj platformi su dobili izbore, ali se pokazalo da to nije dovoljno, pošto je odnos prema Đukanoviću jedina stvar oko koje se oni mogu složiti. Naravno, sa druge strane, tri decenije djelovanja Đukanovića na političkoj sceni problematizuje mnoge teme, ne samo na crnogorskoj političkoj sceni, već i među zapadnim saveznicima, koji su i pored očiglednog uticaja Srbije i Rusije na politička pitanja u Crnoj Gori, ostali dosta uzdržani.

*Skorašnje ustoličenje Joanikija na Cetinju uplašilo je mnoge da kreću novi sukobi u regionu, opet iz Beograda, kao što je bio slučaj pre 30 godina. Imajući u vidu ko čini vlast u Srbiji, to mnogima potvrđuje sumnje u takav mogući, tragični ishod. Međutim, nemoguće je zaobići, takođe, upadljive tvrdnje i sumnje o saradnji Vučića i Đukanovića, pre svega, na nekim sumnjivim, koruptivnim poslovima. Kako to vi vidite?

– Sve ono što se dešava posljednjih nekoliko godina pokazuje kako je duh 90-ih i dalje tu oko nas. Događaji na Cetinju samo su ogolili cijelu priču i po mom dubokom uvjerenju potvrdili politiku kontinuiteta zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori. Ono što mene posebno zabrinjava je skoro apsolutno jednoglasje srpske političke, intelektualne i kulturne javnosti prema Crnoj Gori i svemu onome što se dešavalo proteklih godina. Teško je racionalnim argumentima objasniti zašto u odnosu prema Crnoj Gori skoro da nema razlike između stavova ministra Vulina, srpskih tabloida, ali i skoro kompletne opozicione scene. U toj atmosferi izvrnute stvarnosti, nije čudno i da neki ozbiljni ljudi počnu da vjeruju u priču o navodnom tajnom dogovoru i saradnji Vučića i Đukanovića. Ne treba previše analize, da bi se na konkretnim primjerima pokazalo kako je između Vučića i Đukanovića od 2017. godine započeo otvoren sukob, koji je kulminirao direktnom podrškom Vučića prosrpskoj opoziciji na izborima u avgustu 2020. godine. Priče o saradnji i tajnim dogovorima, po meni su samo bacanje prašine u oči i loš pokušaj da se prikrije stvarna uloga zvanične Srbije u političkim procesima u Crnoj Gori.

*Progon porodice Krivokapić u Beogradu, spada, takođe, u taj paradoks prilikom pokušaja sagledavanja situacije.

– Naravno, Vučić i njegova vlast željeli su da pošalju jasnu poruku Krivokapiću, kako će izgledati svaki njegov pokušaj vođenje samostalne politike. Konačno, podrška i pomoć koju je Vučić u avgustu 2020. godine dao izbornoj listi koju je predvodio Krivokapić, vjerovatno nije bila bezuslovna. Siguran sam da Vučić sada samo traži ispunjavanje obećanja koje je dobio od koalicije koju je predvodio aktuelni premijer Crne Gore. Krivokapić tako plaća podršku Vučića i SPC, koji su ga realno doveli na funkciju koju trenutno obnaša.

Srbi u Crnoj Gori nijesu strano tijelo

– Ono što se dešava u odnosima između Crne Gore i Srbije, nije izolovani incident ili trenutna nestabilnost, već nastavak kompleksnog i slojevitog međudržavnog odnosa koji traje još od druge polovine 19. vijeka. Suštinsko nerazumijevanje Crne Gore, njene državnosti, istorije i kulture od strane političkih elita u Beogradu, generiše najveći broj ovih nesporazuma. Članstvo Crne Gore u NATO i jasna vanjskopolitička orjentacija Podgorice, to nerazumijevanje je samo produbilo. Mislim da je ključ boljih odnosa dvije države, potreba da zvanični Beograd uvaži i prihvati ustavni koncept crnogorske države, koja za razliku od drugih u regionu nije koncipirana kao zajednica naroda, već građana. Zvanični Beograd mora da razumije i uvaži multietnički karakter savremene Crne Gore i da prestane sa praksom zaštite navodno ugroženih prava Srba u Crnoj Gori. Srbi u Crnoj Gori nijesu strano tijelo, već sastavni dio zajednice, bez kojih nema ni demokratske, građanske, multikulturne Crne Gore, zbog čega Srbi u Crnoj Gori svoje interese moraju realizovati isključivo u crnogorskom državnom okviru, a nikako uz podršku Beograda – zaključuje Adnan Prekić.