„Obnova CPC“ realna u roku od jedne godine

Ocenio je i da je Srpska pravoslavna crkva „adut iz rukava Moskve i Begrada kako bi se ponovilo ono što nije uspelo na dan izbora pre četiri godine“.

„Crnogorska crkva je nestala nakon nestanka crnogorske države, crnogorska država se obnovila 2006. Logično je danas razmišljanje kako objediniti sve pravoslavne vjernike“, kazao je Đukanović.

Kako je dodao, država smatra da raspolaže obimnom dokumentacijom koja govori da je značajna imovina nastala do 1918. izgrađena iz budžeta ili prilozima, a koja ima kulturno-istorijska svojstva morala biti državna.

„Pa je na krajnje sumnjiv način u katastar upisana na imena nekih privatnih ili javnih lica. Ne želimo niti jednu čašu koja je tuđa, ali nećemo prepustiti nešto što je naše“, poručio je Đukanović.

Istakao je da SPC može da bude samo ravnopravna sa ostalim verskim zajednicama i „ni zarez više od toga“.

Da nema dileme da će taj cilj – obnova Crnogorske pravoslavne crkve – biti ispunjen smatra Ranko Đonović, politički analitičar iz Crne Gore, nekadašnji funkcioner Liberalnog saveza i bivši poslanik.

Za Danas, Đonović ističe da „sve što ste čuli i pročitali je jedna dugoročna strategija kojoj ne teži samo Milo Đukanović već i sve građanske institucije i najmanje dvotrećinska većina crnogorskih građana“.

Đonović, koji je predsednik NVO Crnogorski građanski forum, ukazuje da će taj cilj biti i ispunjen.

„Jer time niko nikog ne ugrožava, nema problema ni sa hrišćanstvom niti pravoslavljem, već je to ispunjenje jedne istorijske istine“.

Kako je dodao, ovo nije predizborna izjava niti bi Đukanović davao ovakve izjave ako misli da su problematične.

„Dakle, to je jedan ostvariv cilj koji će se se ispuniti, možda prije, možda kasnije. Kad kažem kasnije, mislim na period ne duže od godinu dana“, zaključuje naš sagovornik.

Sergej Sekulović, politički analitičar iz Podgorice, ukazuje da je „politika predsednika Đukanovica i vladajuće partije ambivalentna.“

Ona se kreće od ukazivanja na potrebu da Crna Gora po ugledu na druge nezavisne države ima Crkvu koja će imati njen državno-nacionalni predznak, do modela koji će biti integrativan, dakle, bez nacionalnog prefiksa.

„Jednim delom se radi o poruci koja treba da dopre do biračkog tijela“, ukazuje Sekulović za Danas, „dok sa druge strane šalje se i dugoročna poruka da je ovakvo stanje odnosa neodrživo“.

Naš sagovornik zaključuje da „treba sačekati završetak izbornog procesa da bi se bolje vidjele tendencije, pri čemu lično mislim, svjestan na otpore na koje ideja nailazi, da je kreiranje inkluzivnog modela jedino dugoročno održivo rješenje“.

Prema mišljenju Ljuba Filipovića, političkog analitičara, „napraviti CPC“ je malo neprecizna formulacija.

U izjavi za Danas on kaže da, koliko je razumeo, namera Đukanovića je obnova autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

„Jer CPC u Crnoj Gori postoji, kao mala vjerska zajednica koja nije priznata i nije u zajednici sa ostalim priznatim pravoslavnim zajednicama u svijetu“.

Naš sagovornik skreće pažnju na to da je Đukanovic mnogo puta u posledjoj deceniji naglašavao da je to njegov lični i politički strateški cilj.

„To je bilo i njegovo obećanje i obećanje njegove partije pred izbore 2016. Dio šire strategije učvršćivanja crnogorskog nacionalnog identiteta među pravoslavnom većinom u Crnoj Gori“.

Obnova autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori, zaključuje Filipović, trebala je biti obaveza same crkve u skladu sa kanonima i drevnim običajima u kojima se u većinski pravoslavnim zemljama crkvene jurisdikcije prilagođavaju političkim.