Orbanov šal

Ne obazire se na prigovore iz Bruxellesa; Europska komisija i Europski parlament (koji je njegovu vladavinu nazvao „hibridnim režimom izborne autokracije“) zahtjevaju da konačno prestane sa sustavnim tzv. iliberalnim urušavanjem demokratskih standarda i civilizacijskih vrijednosti i pokaže „više entuzijazma“ u rješavanju nagomilanih problema u svezi vladavine prava u svojoj zemlji, koja su blago rečeno u katastrofalnom stanju, kao i sveprisutne korupcije, posebice u zamračivanju korištenja sredstava iz EU-fondova, pri čemu se dobar dio sljeva na privatne račune njegove obitelji.

Ujedno traže da pokrene s mrtve točke „procese radikalnog omekšavanja“ funkcioniranja sudstva koje se, uostalom kao i svekoliko mađarsko pravosuđe nalazi u čvrstom stisku i pod kontrolm vladajućeg režima, ali to nisu jedini prigovori: zamjera mu se sputavanje medijskih i akademskih sloboda, kao i onemogućavanje slobodnog djelovanja civilnog društva, ignoriranje rastućeg antisemitizma u društvu, jačanje animoziteta prema LGBT populaciji, te rigidan, konzervativan odnos prema tzv. ženskom pitanju, tj. pravu da same odlučuju o pobačaju, svom tijelu i sl.

PUTINVERTEHER: Naravno, tu su i stalne kritike EU upućene Budimpešti koja odlučno odbija osuditi Putinov autokratski režim i rusku vojnu agresiju na Ukrajinu, zbog čega je Orban i stekao neslavan naziv Putinversteher, čovjeka koji razumije/podržava Putinov osvajački rat i protivi se uvođenju oštrijih sankcija prema Moskvi, a sve to, između ostalog Orban čini kako bi, „da se Vlasi ne dosjet“, ovjerio svoju subverzivnu, ali opasnu i ni malo naivnu politiku povjesnog revizionizma, tj. obnove Mađarske u granicama nekadašnjeg Ugarskog kraljevstva.

Dakle, radi se o povratu (kontrole) teritorija koje su odlukom sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu i Trianonskim sporazumom 1920, tj. nakon poraza i raspada Habsburške monarhije bile oduzete Mađarima i danas se nalaze u sastavu Austrije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Slovačke, Ukrajine i Rumunjske, s čime se mađarska politika, bez ogleda bila ona fašistička, komunistička ili demokratska nikad nije pomirila.

Naravno, Orban o tomu ne govori javno, ali u svom uredu drži i slika se ispred zemljovid Velike Mađarske; banalizira prigovore susjeda pričama kako to radi samo zarad sticanja političkih poena „na domaćem terenu“, a ne nekakvih teritorijalnih apetita, i začudo, bez ogleda što nema suvislog objašnjenja za svoje, nedvojbeno jasne poruke i postupke, to mu, uz blage ukore iz Bruxellesa (o)lako prolazi „ispod radara“, iako nema sumnje da se radi o dugoročnom projektu mađarske politike, u kojem su sva sredstva dozvoljena i koji koliko god danas graničio s fantastikom, preko noći se može aktivirati ili postati okvirom „realnih“ mogućnosti; rat u Ukrajini i ruska aneksija Krima i Donbasa to zorno ilustriraju.

Tko to ne vidi, ili ne želi vidjeti, naivan je ili glup, najčešće ipak pokvaren; svaki je nacionalizam pupčanom vrpcom vezan uz ekspanzionizam i zazivanje sablasti prošlosti nikad nije slučajno, već dobro promišljen čin kojim se šalju jasne poruke.

Tako je i nedavno Orbanovo slikanje na nogometnoj utakmici (Mađarska protiv Grčke), sa navijačkim šalom na kojem je utisnuta karta Velike Mađarske, samo provokativni nastavak raspirivanja revizionističkih strasti, ali i politike „provjeravanja pulsa“ domaće javnosti i reakcije u susjeda, jer nije tajna da se mađarski kapital sustavno ubacuje i kroz različite forme širi (od gradnje nogometnih stadiona, preko banaka do energetske politike) Hrvatskom, Slovenijom Srbijom, Slovačkom, Rumunjskom i donedavno Ukrajinom, dakako najviše u područjima u kojima preteže mađarska populacija.

Orbanova je provokacija sa šalom ovoga puta u susjeda p(r)obudila nešto snažnije tenzije i osude; najžešći je bio slovački ministar vanjskih poslova Rastislav Kačer koji je novi modni image mađarskog premijera nazvao „odvratnim“, Austrijanci su ga podsmiješljivo ironizirali, a i svi ostali su blago, ali ipak reagirali na Viktatorovo objašnjenje kako nema smisla mješati politiku i nogomet i da je time samo želio (po)kazati kako je mađarska reprezentacija, vrsta svih Mađara, ma gdje obitavali.

BEOGRAD I ZAGREB ĆUTE: Dakle, svi su susjedi barem službeno osudili Orbanov navijački gaf; jednako tako i u Bruxellesu, ali istina, bez oštrijih diplomatskih nota, jer nakon što je EK (zbog spomenutih prigovora) privremeno „zamrznula“ Budimpešti financijska sredstva predviđena za oporavak od pandemije, kao i ostatak novca iz različitih europskih fondova u visini od 7,5 milijardi eura (iz Mehanizma za oporavak i otpornost) nisu željeli dodatno zatezati odnose s Orbanom, jer svojim vetom može blokirati EU paket o izdavanju zajedničkih obveznica pomoći Ukrajini (radi se o 18 milijardi eura), kao i stopirati uvođenje tzv. globalnog korporacijskog poreza do kojeg je Europi, posebice Francuskoj i Njemačkoj iznimno stalo i bila bi to velika blamaža za EU ukoliko ne bi, uz ostalih 130 država uspjela osigurati potporu projektu za koji se sama najviše zalagala.

Stoga su Macron i Scholz složno, na zaprepaštenje zemalja Beneluxa i Skandinavaca, preko noći zaključili kako su Mađari ipak krenuli s „antiimigracijskim mjerama“ i stoga treba omekšati stav o obustavi isplata kohezijskih sredstava Budimpešti. Samo i jedino se iz Zagreba i Beograda nije mogla čuti niti riječ o Orbanovom šalu; apsolutna šutnja, muk, iako su na njemu Vojvodina, Baranja, Međimurje, uključujući i Rijeku prikazani kao sastavni dijelovi Mađarske.

Istina, prije dvije godine, kada se Orban, u svibnju, a potom i lipnju 2020. slikao pred zemljovidom Velike Mađarske poželivši maturantima uspješno polaganje ispita, Milanović ga je oštro napao rekavši kako mu ne treba vjerovati kada tvrdi da nema teritorijalnih pretenzija prema RH, ali danas je posvema „promjenio ploču“; igre sa šalom ležerno tumači kao šalu političkog osobenjaka čije se aspiracije svode samo na to „da svakog ljeto mjesec dana nesmetano krstari Jadranom“.

Stoga, njegovim izjavama ne treba pridavati nikakvu važnost i danas ga Milanović više nego srdačno prima u goste, gdje se valjda u opuštenoj ljetnoj atmosferi i ugođaju službene rezidencije dobro zabavljaju na račun Orbanovih prigodnih nacionalističkih i iredentističkih zezancija. Također, prije dvije godine Plenkovićeva je vlada uložila oštar demarš Budimpešti zbog Orbanovog poziranja ispred karte Velike Mađarske, a sada tvrdi kako je sve to komično i da nema namjeru gubiti vrijeme i baviti se tuđim šalovima.

FARSA I TRAGEDIJA: Što se to u međuvremenu promjenilo kod hrvatskih čelnika, pa da u istupima ikone eurpske desnice ne vide, kao ranije, nikakvu ugrozu za RH, stabilnost regije, na koncu i Srednje Europe u širem smislu?

Ali, recimo da se srpski predsjednik A. Vučić, koji se također ne oglašava na Orbanove provokacije, zapravo u njemu, usprkos svojatanju Vojvodine, vidi najboljeg prijatelja Srbije (nedavno ga je čak i odlikovao „za zasluge u razvijanju prijateljstva dvaju naroda“), kojim slučajem pojavi na beogradskom stadionu sa navijačkim šalom Velike Srbije s granicom do Karlobaga i Virovitice, u Hrvatskoj bi se, s pravom „digla i kuka i motika“ protiv Vučićevog velikosrpsko imperijalizma, kojeg on nedvojbeno i dalje, nakon svega, p(r)otura u novom radikalsko-naprednjačkom ruhu i duhu u (ob)liku tzv. srpskog sveta.

Možda se upravo zbog toga Orban i Vučić tako obostrano uvažavaju, nacionalisti i populisti se najbolje razumiju; Velika Mađarska i Velika Srbija / Srpski svet ni po čemu nisu inkompatibilni, izuzev što si međusobno svojataju tuđe kao svoje.

Ali, kad velikomađarski šal nosi Orban, e onda to i nije neki problem; istina on je europski troublemaker, ali dok nam kontrolira kompaniju INA, utječe na energtsku sliku RH, dok njegov kapital participira na našem tržištu i donosi obostranu korist „povlaštenim igračima“, uvijek bliskim vlastima, a sve donedavno je mogao i blokirati ulazak hrvatski ulazak u Schenngen, sve mu to daje imunitet u očima hrvatskog dvojca bez kormilara na vlasti; Plenković i Milanović se ni oko čega ne slažu, izuzev s Orbanom.

On može i smije ono o čemu oni, i Milanović i Plenković mogu tek samo sanjati, a to, siguran sam fascinira i Vučića; Orban je, pokazalo se, na koncu dobro iskalkulirao sve svoje poteze; iako mu iz Bruxellesa još uvijek prijete zamrzivanjem silnih milijardi eura, dokazao se kao vještiji igrač od svih EU birokrata koji nisu spremni, posebice ako im to Pariz i Berlin ne dozvole, ići do kraja u realizaciji svojih prijetnji.

Dokle god je Orban u Mađarskoj na vlasti, olako data obećanja Bruxellesu neće ispunjavati, stalno će, pod pritiskom „ispravljati“ sustavne deformacije, ali ih nikad do kraja neće rješiti, jer bi u protivno sebi samom stavio „omču oko vrata“, a on siguran nije ni lud, još manje naivan političar. Najbolji je primjer način na koji se, uz pomoć pohlepnih hrvatskih hadezeovskih mutikaša dočepao INA-e, tako vodi i cijelu svoju politiku, jednom nogom gazi zakone na koje se poziva, dok je drugom duboko zagazio u kriminalne, nezakonite radnje.

Model za koji očevidno i Plenković i Vučić imaju puno razumijevanja, a Milanovića koji nema tako lepljive prste, e njega prije svega oduševljava taj Orbanov „fakinski štih“ s kojim nepodnošljivom lakoćom barata i u retorici, ali i politici. Predstavljajući se kao jedini i ekskluzivni zaštitnik europskog kršćanstva i svih Mađara, kao i mađarskih nacionalnih interesa, Orban na krilima velikomađarskog revizionizma vodi politiku koja ga neće skupo koštati, ali vjerovatno hoće mađarski narod, no (za) sada mu osigurava svekoliku, neograničenu vlast i moć.

A, to je jedino važno. Iako nikad nitko ništa nije naučio iz povijesti, ne bi se trebali iznenaditi kada bi se u širem hrvatsko-srpskom kontekstu, uz svesrdnu Orbanovu pomoć, u nas ponovila i kao farsa i kao tragedija.