Oštar zakon o azilu odražava volju naroda

Međutim, publicitet koji je ta posjeta dobila, ne samo u francuskim razmeđima, ne može se opravdati serijom važnih odluka dvojice predsjednika. Oni su između dva zagrljaja, u srdačnoj atmosferi gotovo drugarske opuštenosti, otvoreno insistirali na različitosti mišljenja, pa čak i pravom razmimoilaženju u pogledu većine pitanja sa dnevnog reda njihovog susreta. Kad se poznaje i prati diplomatska i međudržavnička praksa, ovo je dovoljno originalno tako da se ne bi trebalo zanemariti. Može se čak reći da će ta posjeta, kad se saberu svi njeni javni aspekti, ostati posebno zapamćena zbog svog estradnog karaktera.

Izvanredna medijska mobilizacija oko ovog putovanja samo je malo zasjenila novu psihodramu koja se tokom sedam dana odigravala u skupštini, a već nekoliko mjeseci nije napuštala stranice štampe ili debatne TV-emisije. Riječ je o raspravama i, konačno, usvajanju novog zakona o azilu i imigraciji kojim povodom su se sukobile dvije vizije o imigraciji i prihvatu stranaca u zemlji koja za sebe stalno ponavlja da je prapostojbina ljudskih prava.

Za inicijatore zakona, odnosno Vladu, nove odredbe samo preciziraju i potvrđuju garancije kojima je Francuska tradicionalno oduvijek bila vjerna. Treba istovremeno reći, iako se to posebno ne potencira, da nove pooštrene mjere, pogotovo kad je riječ o ekonomskoj imigraciji, većinski odražavaju volju naroda kojoj bez posebnih etičkih ili humanitarnih obzira uvijek udovoljava najveći dio političke klase.

Zakon je prošao relativno lako, 228 glasova „za“, jer su poslanici-makronisti kao većina glasali „sa prstom na šavu pantalona“ kao što se to ovdje kaže, iz vojničkog žargona. Priličan broj među njima nije došao na glasanje i to je, pretpostavlja se, bio prvi mali znak neslaganja, ako ne nagovještaj neposlušnosti. Ipak, njih četrnaest se uzdržalo, a jedan je bio protiv, uz opoziciju lijevu i desnu (193 glasa). Samo 58 odsto poslanika je uzelo učešća u glasanju i zato se za taj zakon kaže da je „najgore izglasani zakon“ Makronovog doba. Lijeva opozicija je insistirala na pretjeranoj i nepotrebnoj strogosti. Desna, obratno, na popustljivosti i „mekoći“. Donald Tramp je direktno čestitao Makronu taj novi okvir regulisanja migracionih tokova.

Evo nekoliko iz serije mjera oko kojih se najviše raspravljalo. Skraćuje se rok za razmatranje molbe za dobijanje azila sa sadašnjih, prosječno, 11 na šest mjeseci. Period za podnošenje zahtjeva nakon stupanja na teritoriju Francuske se svodi sa 120 na 90 dana. U slučaju negativnog odgovora, rok za žalbu je 15 dana umjesto dosadašnjih 30. Na sve ovo se nadovezuje i novi sistem mjera sprovođenja izvan teritorije onih čija je molba za azil odbijena.

Veoma važna odredba u novom zakonu se odnosi na koncept „sigurnih zemalja“ čiji državljani mogu puno teže ostvariti pravo na azil. Tako je, na primjer, u perspektivi dobijanja azila, puno bolje biti Sirijac (skoro 90 odsto zahtjeva dobija pozitivno rješenje) nego Albanac (samo oko tri odsto). Ovaj pojam „sigurnih zemalja“ je presudan i prilikom sprovođenja izvan francuske teritorije imigranata kojima je uskraćen azil.

Puno se raspravljalo, i izvan skupštinske dvorane, o tzv. deliktu solidarnosti. Pod pritiskom ljevice i humanitarnih udruženja, isključeni su iz arsenala sankcija i prekršaja postupci i neki vidovi pomoći koje pojedinci ili grupe ukazuju migrantima na francuskoj teritoriji. Tako više neće biti suđeni oni koji pomognu „strancima-ilegalcima“ u hrani, savjetima, medicinskoj pomoći, prevozu itd. pod uslovom da ne primaju nikakvu naknadu za uzvrat. Malo je vjerovatno da će ova mjera preživjeti glasanje u Senatu koji je puno konzervativniji i gdje ima vrlo malo makronista.

Jedan spektakularni incident u Alpima, na italijanskoj granici, je povećao za nekoliko stepeni temperaturu u raspravi u Skupštini. Usred debate, jedna marginalna, ali veoma aktivna, fašistoidna grupacija, Generacija identitaraca (Génération identitaire), organizovala je pravi „lov na migrante“ na jednom alpskom prevoju. To je već njihova druga epizoda iste priče poslije presretanja u avgustu prošle godine na Sredozemnom moru brodova na kojima humanitarci pružaju pomoć migrantima na putu ka Evropi. Pitanje je ko je finansirao takvu operaciju, između ostalog i iznajmljivanje dva helikoptera. Inače, Generacija identitaraca je proizišla 2012. iz tzv. Identitarskog bloka (Bloc identitaire) čiji je umišljeni kandidat za predsjednika republike 2012. bio Arno Gujon, sadašnji počašćeni nosilac pasoša Srbije. Njegova inicijativa pod imenom „Solidarnost Kosovo“ zaista prikuplja i dostavlja pomoć Srbima na Kosmetu. Neopravdana bi bila svaka kritika takve dobrotvorne aktivnosti. Ali neka ostane otvoreno pitanje ideologije ili političkog cilja u čije ime su one pokrenute.