Pariz-Havana, tragom Ernesta Hemingveja

Vjerovatno je to nesvjesno, kao posljedica ogromnog bogatstva i raznovrsnosti francuske literature. Ernest Hemingvej je jedan od autora, sigurno među prvima, koji izmiče toj nepravdi.

Izdavač Galimar je 1964. godine posthumno objavio jedan Hemingvejev autobiografski tekst pod naslovom „Pariz je praznik“. Riječ je bilješkama koje je u hotelu Ritz u Parizu pisac zaboravio 1928. godine u jednom kovčegu marke „Vuitton“ i koji mu je, u nepoznatim okolnostima, vraćen 1956. „Pariz je praznik“ nije Hemingvejev originalni naslov. Ta zbirka spisa je objavljena u Americi pod naslovom „Pokretni praznik“, pod kojim je i beogradska „Prosveta“ objavila knjigu 1964. i ponovila izdanje 2016. godine.

U Francuskoj je knjiga, pod njenim prilagođenim naslovom, bila oduvijek rado čitana. „Pariz je praznik“ postao je jedan od najpopularnijih slogana kad god je riječ o francuskom glavnom gradu.

Poslije strahovitih atentata 13. novembra 2015. ta fraza je na nezaustavljiv način, kroz nebrojene prilike citiranja, postala neka vrsta lozinke za pokret otpora i protesta pred prijetnjama kojima je iznenada bio izložen francuski narod. Hemingvejeva zbirka crtica o Parizu dvadesetih godina, zapamćena kao prijatna reminiscencija na vrijednosti i kulturnu klimu jednog prošlog vremena, tako je postala svojevrstan društveni fenomen. Knjiga se u tom periodu, do kraja 2015. godine (za 45 dana) prodala u rekordnih 125.000 primjeraka.

Galimar je, kako se u to u Francuskoj kaže, istorijski izdavač Ernesta Hemingveja. To se zna i to smo, sredinom osamdesetih godina, znali i mi, moj bliski prijatelj, fotograf Erve Tardi i ja, urednik u skromnoj fotografskoj arhivi sportskih novina. Kad smo saznali da je moguće sakupiti, na više mjesta u Havani i ne samo u Hemingvejevom muzeju, veliki broj neobjavljenih i često nepoznatih fotografija iz perioda od više od dvadeset godina, koliko je nobelovac preveo na Kubi, obratili smo se Galimaru sa dva-tri uzorka. Sporazum je sklopljen. Ja ću otići na Kubu i obaviti sve što je potrebno, na osnovu odobrenja kubanske administracije, kako bi se sakupljena kolekcija fotografija prenijela u Francusku sa ciljem izdavanja velike monografije o Hemingveju na Kubi.

Boravak u Havani i okolini na tom poslu obilaska mjesta na kojima bi se mogao naći fotografski trag Ernesta Hemingveja i preturanje po porodičnim arhivama njegovih prijatelja i poznanika, ali i u nekim institucionalnim službama, trajali su tri nedelje. Na kraju tog izuzetnog posla ispostavilo se da je najvažnija adresa tamo bio stan Glorije Klaviho, udovice Roberta Herere Sotolonga, koji ne samo što je bio Ernestov lični ljekar, nego je zapamćen i kao njegov najproduktivniji nezvanični fotograf i intimni prijatelj.

Uz pomoć već unaprijed delegiranog autora monografije, kubanskog Hemingvejevog biografa Norberta Fuentesa, izbjegnute su mnoge administrativne, policijske i carinske prepreke. Kolekciju fotografija, među kojima i priličan broj u negativima, srećno sam prenio u Francusku. Norberta Fuentesa sam doveo u Pariz, i „zaključao“ ga tri mjeseca u jedan stan na Monparnasu. Galimar je imenovao svoju saradnicu za prevod sa španskog. Ona je, ukorak sa autorom, prevodila tekst iz „svakodnevne norme“.

Knjiga je na veliko zadovoljstvo izdavača izišla u oktobru 1987. godine. Godinu dana kasnije je objavljena i u Americi, kod Hemingvejevog istorijskog izdavača Skribnersa (Scribner’s).

Norberto Fuentes je već bio značajna figura zvanične kubanske kulture. Najprije je pao u nemilost kao autor knjige priča (1968.) koja je dobila prestižnu nagradu Casa de la Americas, ali koju je, prema svjedocima, Fidel Kastro poslije čitanja tako žestoko bacio na zid da su joj otpale korice. Zatim je, 1971. godine, bio uhapšen u grupi sa drugim piscima zbog „subverzivne aktivnosti“ i jedini iz cijele grupe nije htio priznati krivicu.

Od sredine sedamdesetih godina radi na knjizi „Hemingvej na Kubi“, koja će se konačno pojaviti 1984. sa predgovorom Gabrijela Garsije Markesa. Sa tom knjigom postaje, kako se to u tada nazivalo, režimski pisac. Navodim ovo jer smo se godinu dana kasnije viđali skoro svakodnevno tokom dvadesetak dana. Jednom sam ga pozvao na večeru u restoran nedostupan svojim cijenama za Kubance. Nije dopustio da ja platim, niti sam vidio da je on platio. Samo mi je rekao: „Večeras plaća Revolucija.“

Poslije, vidjeli smo se još jednom i u Parizu, 1988. godine, gdje se, u sastavu kubanske vlade za mirovne pregovore, zaustavio na proputovanju za Angolu (ili možda na povratku iz Angole). Naredne godine je ponovo u nemilosti. NJegov prijatelj, Antonio de la Guardia, pukovnik u ministarstvu unutrašnjih poslova, kog sam 1985. upoznao u Norbertovom stanu, i general Arnaldo Očoa Sančez su streljani poslije takozvanog procesa Stvar broj 1 (navodno zbog trgovine drogom i korupcije).

Norberto Fuentes je pokušao napustiti Kubu 1993. na nekom splavu. Pokušaj je propao i on je uhapšen. Godinu dana kasnije, poslije štrajka glađu, a na direktnu intervenciju Gabrijela Garsije Markesa i Felipea Gonzalesa (između ostalih) dopušteno mu je da ode. Danas živi između Majamija i Virdžinije.

Posljednja epizoda ove priče: prije više od deset godina Galimar je dobio od neke advokatske kancelarije iz Ženeve, u ime Norberta Fuentesa, zahtjev da mu se uplati izvjesna suma na ime „neplaćenih autorskih prava“. Uspio sam naći njegovu adresu u Majamiju i poslao mu prijateljski intonirano pismo sa dokazima da su ugovorena autorska prava za našu knjigu plaćena, i to, kao prema sporazumu, Ministarstvu kulture Kube. Nije mi odgovorio, ali je ženevski advokat povukao reklamaciju.