Peti čin demonstracija u Francuskoj

Poslije četvrtog čina, u subotu 8. decembra, koji je zapamćen kao kulminacija, postalo je jasno da je došao trenutak da drama krene ka raspletu.

Ključ za rasplet se očekivao u ponedeljak, u „govoru naciji“ Emanuela Makrona. Uzgredno, Francuzi su tom prilikom saznali da postoji zvanična gradacija u različitim oblicima obraćanja predsjednika republike narodu i da je kategorija „govor naciji“ njen najviši stepen. Tako su potvrđene svečanost i ozbiljnost situacije, iako je ozbiljnost već bila sasvim očigledna.

Makronov govor povodom sadašnje krize je oborio rekord gledanosti na televiziji u poređenju sa svim predsjedničkim govorima od vremena Žaka Širaka, odnosno otkako u Francuskoj postoji široka TV ponuda. U ponedeljak je za tih 13 minuta, pred ekranima bilo 23,06 miliona Francuza. To je znatno više nego 15. jula kad se za predsjednikov govor, poslije pobjede na svjetskom prvenstvu u futbalu, okupilo 20,9 miliona Francuza.

Govor Fransoa Olanda, 7. januara 2015. poslije napada na Šarli-Ebdo, je gledalo 22,4 miliona TV gledalaca. Približno identičan broj je registrovan 11. marta 2007. kad je Žak Širak najavio da neće biti kandidat na narednim predsjedničkim izborima. Samo je Nikola Sarkozi, ali ne u svojstvu predsjednika, nego u okviru izborne kampanje, za svoj oproštajni govor, okupio malo više gledalaca: 23,6 miliona, 6. maja 2012.

Čitaocima Danasa je tokom nedelje već predočeno sa kakvom je nadom, kroz najavljene odluke, Emanuel Makron težio ka raspletu drame. Ne ponavljamo ovdje spisak tih odluka. Recimo samo da je „žutim prslucima“ obećao čak i više nego što su u prvim zahtjevima tražili. Sve to u želji da će povratiti društveni mir, čak i po cijenu prekoračenja okvira dozvoljenog deficita u Evropskoj uniji. Već je izračunato da najavljeni ustupci predstavljaju 0,5 odsto bruto nacionalnog proizvoda, što će Francusku dovesti u situaciju goru od italijanske. Makron je u četvrtak na samitu Unije pokušao opravdati zaokret svoje politike: „Nijedna zemlja ne može ići naprijed ako nije sposobna da čuje gnjev vlastitog naroda“.

Na sreću, briselskoj kažnjeničkoj mašineriji je neophodno vrijeme za pokretanje sankcija. Osim toga, on tamo ima i prijatelja. Ali istovremeno, iz opšteg raspoloženja naroda, može se izvući karikatura na kojoj se vidi Brisel kao glavna fabrika žutih prsluka.

Ekološki razlozi, koji su prije mjesec dana bili detonar narodnog bunta, su potpuno nestali iz predsjednikovog programa za izlazak iz krize. Makron je tako posredno potvrdio (ono što je u prethodnom govoru, samo sedam dana ranije, pokušao poreći) da običan narod ne haje za ekologiju i misli da je briga za prirodnu sredinu prvenstveno opsesija intelektualaca i buržuja-boema, famoznih bo-bo. Tu mu je se i Donald Tramp, u jednom tvitu, narugao: „Možda je vrijeme da se ukine smiješni Pariski sporazum koji puno košta i da se novac vrati narodu, smanjivši takse?“

To što je argument ekologije odjednom prestao biti osnovni diskurs, i usprkos izvinjenju predsjednika na adresu svima koje je svojim riječima ponekad uvrijedio, nije bilo dovoljno za obustavu protesta i pristup pregovorima. Većina glasnogovornika „žutih prsluka“ je pozvala aktiviste na „peti čin“ u Parizu, za subotu 15. decembra. Ono minimalno, da je bilo odlučeno prve nedelje – ukidanje nove takse na gorivo, što bi bilo dovoljno za neutralisanje pokreta u začetku – danas je nedovoljno, uz sve ostale najavljene skupe mjere, na primjer povećanje za sto evra zagarantovanog minimalca, ukidanje novih cijena struje i gasa, povećanje gornjeg limita penzija za primjenu dodatnog oporezivanja prihoda…

Mobilizacija, sa svim što uz nju ide – troškovi koje aktivisti moraju lično uložiti, teškoće organizovanja, ali i strah kod mnogih „žutih prsluka“ od ekscesa i razbijačkog ponašanja nekontrolisanih grupa – se najavljuje sa manjim brojem učesnika. Ovdje ne treba zanemariti ni često citiranu izjavu predstavnika „razumne frakcije“ pokreta, tzv. slobodnih žutih prsluka koji smatraju da je „stiglo vrijeme za dijalog“.

Shodno nepisanoj vokaciji medija, atentat u Strazburu i potjera za teroristom su tokom tri dana prirodno potisnuli „žute prsluke“ iz prvog plana aktuelnosti. Vlada i sve političke i sindikalne organizacije, sa izuzetkom Melanšonove „Nepokorne Francuske“, su uputile apel „žutim prslucima“ da prekinu ili suspenduju aktivnosti i da pređu na pregovore. Povodom terorističkog napada u Strazburu, sve i svašta se je moglo čuti, ali bi to ovdje bilo neumjesno navoditi, od strane ekstremnih „žutih“, ali i kroz plimu zavjereničkih objašnjenja događaja na društvenim mrežama.

Sada, kad je terorista ubijen, „žuti prsluci“ ostaju sa svojim dodatnim zahtjevima, koji objektivno, neki i prevratničkog karaktera, ne mogu biti ne samo zadovoljeni, nego ni upisani u dnevni red najavljenih konsultovanja i pregovora.