Piketi za postepen prelaz kapitala u društvenu svojinu

NJegova prethodna knjiga „Kapital u XXI veku“ (srpsko izdanje kod Akademske knjige, 2015) prevedena je na 40 jezika i pamti se, u svom naučno-ekonomskom žanru, sa preko dva i po miliona prodatih primjeraka, kao svojevrstan izdavački fenomen.

Ukazujući na izvore i oblike nejednakosti u svijetu, ali i na talasu polemika koje je pobudila ta knjiga, Toma Piketi je tako postao istinska referenca za novu ekonomsku misao na ljevici, čak i u Sjedinjenim Državama.

Nova knjiga je nastavak i rafiniranje ogleda iz prethodne. Nemoguće je, naravno, u vrlo kratkom roku otkako je izišla, asimilirati sklop obrađenih tema, i autorizovano rezimirati njene glavne zaključne poruke.

Ne zna se na koliko je adresa i kada efikasna promotivna mašinerija Piketijevog izdavača (Le Seuil) dostavila prve primjerke namijenjene medijima. Ali, očigledno je, po broju iscrpnih prikaza u najvažnijim novinama i intervjua na nekoliko TV kanala i radio-stanica, da je knjiga od 1232 stranice ako ne pročitana, barem prelistana na nekoliko relevantnih mjesta.

Logično, svaka recenzija suptilno odslikava ideološku orijentaciju pojedinačnog medija, ali na svim mjestima uglavnom su jasno istaknute ideje-okosnice Piketijevog sistema mišljenja.

„Svaki govor koji tvrdi da su nejednakosti neizbježne, istorija opovrgava“ je naslov koji je za prigodni intervju sa popularnim profesorom ekonomije izabrao Mond. Piketi na nov način analizira posljedice Francuske revolucije. Iz ranijeg uređenja zasnovanog na trojstvu kler-plemstvo-radni narod (da bi se izbjegao ideološki obojen termin, možda bi na našem jeziku bilo bolje reći: običan narod,) sa 1789. godinom se prešlo na „društvo vlasnika“.

Inicijalna želja za jednakošću je tako brzo prerasla u pravo na zadovoljenje individualnih težnji na bazi probuđenih sopstveničkih refleksa.

Piketijevu kritiku „vlasničke ideologije“ koja će zavladati od tog doba i koja će se krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, radikalizovati kao „nova vlasnička ideologija“, podvlači i vodeći dnevnik na ljevici Liberasion. Uz to, Toma Piketi je za broj lista za prošlu srijedu bio, počasno, na funkciji njegovog glavnog urednika.

Katolički dnevnik Lakroa izvlači, iz mase brojki, tabela i grafikona kojima je prebogata knjiga, podatak da je uoči Prvog svjetskog rata samo jedan odsto najbogatijih Francuza, imao u posjedu 65 odsto od cjelokupnog bogatstva u privatnom vlasništvu.

Liberasion citira drugi podatak, nama hronološki bliži: 2015. godine u Francuskoj je 10 odsto najbogatijih posjedovalo 55,3 odsto privatnog vlasništva, dok je pedeset odsto najsiromašnijih imalo u posjedu samo 6,3 odsto od cjelokupne privatne svojine.

Svi mediji ističu – kao što to rade u slučajevima istinskih senzacija – Piketijevo insistiranje na reviziji prava vlasništva, odnosno privatne svojine. Neki pri tom podsjećaju i na Prudonov sud iz 1840. prema kom je posjedovanje – krađa. Iza spominjanja te anarhističke krajnosti, čak i prilikom Piketijevog intervjua na petom kanalu javnog TV servisa, očigledno stoji namjera da se diskvalifikuje ideja i njen autor.

Poigravajući se sa naslovom popularnog filma „Hari, prijatelj koji vam želi dobro“ Opinion, dnevni list koji se bavi ekonomijom, je svoj tekst o knjizi naslovio: „Robin Hud, Piketi, prijatelj koji želi vaša dobra“.

Međutim, većina medija iako se najčešće otvoreno ne izjašnjava, se sa velikom pažnjom i na velikom prostoru posvećuje tezama eminentnog profesora ekonomije. NJegovi argumenti su za većinu daleko od sanjarije dok obrazlaže njihove principe.

Nikako nije posrijedi brutalna konfiskacija, nego je za Piketija put ka smanjenju nejednakosti progresivni prenos kapitala u društvenu svojinu (iako na francuskom jeziku ova sintagma nema istu konotaciju kao na srpskom, poslije našeg socijalističkog iskustva).

Piketi govori o prelaznom periodu od više decenija, isključivo demokratskim putem. Glavni instrument tog procesa bi bila nova poreska politika čiji cilj bi bio da „svojina postane dostupna svima“.

Drugi „revolucionarni“ aspekt iste ideje je da se postepeno pređe i na koncept „privremenog vlasništva“, odnosno vlasništva na ograničeno vrijeme. „Privremeno vlasništvo bi značilo da nije moguće nastaviti sa akumulacijom bogatstva beskonačnim dodavanjem nula, od čega društvo nema nikakve koristi“.

Primjenu novih progresivnih poreskih stopa na imovinu, pratilo bi ograničavanje broja glasova rezervisanih za akcionare u upravnim odborima velikih firmi. Tu je i inovantan prijedlog da se svakome u dobu od 25 godina dodijeli suma od 120.000 evra, „univerzalna dotacija u obliku kapitala i prenosa vlasništva“ kao početna mjera smanjenja društvene neravnopravnosti na samom početku aktivnog radnog života. Ovaj prijedlog naravno podrazumijeva i revolucionarnu reviziju nasljednog prava.