Pobunili smo se protiv hercegbosanskog fašizma

Sagovornica Danasa, Štefica Galić, zajedno sa svojim suprugom Neđom Galićem, posthumnim laureatom nagrade „Duško Kondor“ – koja se dodjeljuje za građansku hrabrost – bila je te 1992. godine primorana da sa decom napusti rodni grad zato što su suprug i ona pomagali Srbima i Bošnjacima da izbegnu deportaciju u hrvatske logore ili budu proterani. Da napuste Ljubuški, u kojem su pre toga živeli, radili i zasnovali porodicu, zbog spašavanja svojih sugrađana nehrvatske nacionalnosti bili su primorani najpre tokom rata, a potom i kada su se nakon rata vratili, misleći da su sa prestankom sukoba prestali i netrpeljivi odnosi lokalnog stanovništva hrvatske nacionalnosti prema njihovim dobrim delima i svemu što su učinili ne bi li spasili živote nevinih ljudi. Međutim, to nije bio slučaj, meštani su ih kinjili, vređali, a sagovornicu Danasa čak i fizički napadali, pa su morali ponovo da napuste svoj grad.

Šteficu Galić, koja je glavna i odgovorna urednica portala tacno.net, pitali smo kako danas gleda na tu tragediju, najpre napad, početak nasilja i rata, a potom i nužnost da zbog dobrih, humanih dela, zajedno sa porodicom bude proterana iz svog grada.

– Ni danas ne mogu vjerovati da se sve to dogodilo. U aprilu i maju 1992. godine Ljubuški i okolna mjesta su raketirani u nekoliko navrata, najprije avionskim bombama, a kasnije i VBR-ovima. Poginulo je i ranjeno više ljudi, među njima i djece. Nekoliko bombi je palo i pored naše kuće jer je stanica milicije i zatvor odmah do nje. A u zatvor su u to vrijeme dovođeni zarobljeni rezervisti ili građani srpske nacionalnosti. Ljubuški nosi stigmu ustaštva jer u Drugom svjetskom ratu gotovo sve Srbe koji nisu napustili Ljubuški pobile su ustaše. Ako je neko i preživio, onda se pokrstio. U ratu devedesetih HOS je objavio proglas da Srbi moraju napustiti Ljubuški, minirana je pravoslavna crkva, svi su izgubili posao… Kasnije su osnovali logore, zarobljeni oficiri ili rezervisti primoravani na fizički rad, ponižavani da pasu travu po gradu i parkovima. Bilo je to užasno vrijeme, nisam mogla vjerovati ni da nas JNA bombarduje ni da neko zarobljene ljude trpa u logore, muči ili ubija. Gledala sam kako dovode zarobljenike autobusima i trpaju ih u zatvor, čula ih kako pjevaju „Juru i Bobana“, gledala kako ih izvode na česmu da se umiju, a lokalni nasilnici im turaju bombu u usta… Po noći ako bi neko od hrvatskih vojnika poginuo dolazili bi u zatvor premlaćivati zarobljenike. Tek poslije ubistva Kraljevića HOS se raspao ili pridružio HVO. A onda 1993. je počeo progon ljubuških muslimana, Bošnjaka, što je bio novi užas. Pobunili smo se javno i otvoreno protiv fašizma koji je provodila hercegbosanska i hrvatska vlast i zbog toga bili žigosani, izopćeni i proganjani.

* „Neće nama komunjare zapovijedati s kim ćemo mi Hrvati živjeti! Ako ti je žao balija, hoćeš i ti s njima?“ Ovim rečima se policijski službenik obratio vašem suprugu kada je te 1992. godine išao da moli da se prestane sa proterivanjem i odvođenjem Srba i Bošnjaka u hrvatske logore. Koliko smo danas odmakli od mogućnosti da se takve reči opet izgovore?

– I danas isto misle i policijski zapovjednici i vlast, samo ne smiju otvoreno to govoriti. Iako su ratovali Srbi i Hrvati, ipak često se čuje „krst je krst“, a animozitet prema Bošnjacima im je zajednički. Neđo je bio roker, umjetnik, komunista, živio je lijevu ideju i za nas nije postojala nacija za koju bi trebalo ratovati niti smo ikada dijelili ljude po tome. Tako smo živjeli, tako smo djecu odgajali. Devedesetih su se mnogi prestrojili, postali preko noći nacionalisti, nahrlili u bogomolje, a kasnije u rat. Mi smo ostali isti i tada i danas. A takve mrze svi. Imali smo strahovitih problema, prijetnji, napada, degeneka, pljuvanja…

* Priča o Neđi Galiću ispričana je kroz dokumentarni film „Neđo od Ljubuškog“, autorice Svetlane Broz. Uoči premijere tog filma, pre par godina, citirali ste svog supruga: „Ja ne bih mogao dignuti glavu od stida ako ostanem ovde. Ne mogu ostati sa fašistima koji žele ‘čistu’ naciju. Evo im, neka ostanu, neka žive sami, čisti.“ Umesto da, nakon rata, budete prepoznati kao heroji, vi se i dan danas suočavate sa optužbama da ste nacionalni izdajnici. Kako to objašnjavate i razumete, ako je to uopšte moguće…?

– Svak mrzi svjedoke. Mi smo svjedočili zlu progona i pobunili se protiv hercegbosanskog fašizma i pomagali otvoreno prognanim Ljubušacima koji ništa nisu skrivili, samo su imali drugačije ime ili naciju od progonitelja. Zajedno u HVO svi bili, a onda u aprilu 1993. su Bošnjake potjerali kućama, oduzeli im oružje, auta, istjerali s posla, u augustu natrpali na kamione i otjerali u logor Heliodrom kraj Mostara. Neđo je vraćao svaki poziv u vojsku, napisao bi na poleđini da ne želi ratovati protiv svog naroda. Pomagali smo kako smo znali – garantnim pismima koja su stizala iz Njemačke i drugih zemalja na naš fax pomoću kojih su zarobljeni Ljubušaci napuštali logor, a potom su prodavali sve i morali napustiti Ljubuški za 48 sati. Na kraju smo otišli i mi jer je bilo nezamislivo ostati u tom gradu. Prozvali su nas mudžahedinska ambasada, izdajicama hrvatskog naroda, komunjarama, četnicima, mrziteljima svega hrvatskoga, napadali i ponižavali. Samo zato što nismo pristajali na podjele i etničko čišćenje, što smo nastavili živjeti lijevu ideju. Ponijeli smo svi težinu našeg opredjeljenja u takvoj sredini, i djeca također, i danas je nosimo. Neđo se od svega toga razbolio i 2001. je izgubio bitku s teškom bolešću. Ja i djeca smo ostali sami i materijalno na koljenima. Ne pamtim da mi je teže bilo u životu. Pomagali su nam naši prognani Ljubušaci i neki dobri ljudi. Poslije prikazivanja filma o Neđi u Ljubuškom 2012. ponovo smo doživjeli strahovit progon, hercegbosanski dileri mržnje i ratni veterani su vodili hajku na nas danima, napadali učesnike filma lažući da nikakvog progona nije nikad bilo, mene isprebijali. Bio je to novi užas za mene i djecu nakon kojeg smo zaključali našu kuću i napustili Ljubuški. Nismo željeli živjeti s ljubuškim „čuvarima stečevina etničkog čišćenja“.

* Trideset godina od početka rata i raspada Jugoslavije, jedna od najaktuelnijih tema trenutno je opet podela Bosne sa ciljem stvaranja čistih etničkih država. Kako to komentarišete?

– Uvijek odnekud iz prikrajka vreba neki netalentirani austrijski slikar, rekao bi Havel. Nad Bosnom uvijek neki lešinari jer je Jugoslavija i Evropa u malom. Desničarski nacionalisti je žele iskasapiti po svojim zamislima koje nisu ostvarili u ratu. Njihova diplomatska agresija traje od kraja rata. Hrvatski, srpski, slovenski desničari s evropskim islamofobnim liderima nastoje nametnuti unutrašnje uređenje BiH koje bi legitimiralo podijeljeno bh. društvo. Ali ako unište BiH uništit će i Evropu i osnovne vrijednosti zapadne civilizacije. Ukazala im se prilika u ovo pandemijsko vrijeme pa ako nas ne pobiju nenabavkom vakcina i lopovlukom onda će podjelom. Neće to proći tek tako, preživjela je Bosna i gore dane.

* Kako vidite slabu reakciju političara na namere prekrajanja granica i ponovnog udara na Bosnu?

– Pa zato što je to i njihova ideja, ne samo Janšina i Radmanova. Dodik i Čović na tome rade otvoreno godinama uz pomoć Srbije i Hrvatske, a ni Izetbegovića ne čujem gdje se buni mnogo, a ni braću iz Turske. Ne čudi me jer je Alija Izetbegović svojevremeno sa Miloševićem i Tuđmanom pristajao na ustupke na koje nije smio, kao stvaranje Republike Srpske i Herceg-Bosne. Nagledali smo se mi mapa i papira raznih od Tuđmanove salvete, sastanaka u Karađorđevu, Karadžićeve i Bobanove u Gracu do raznih međunarodnih Oven-Stoltenbergovih koji su krojili granice da BiH bude „cijela u tri dijela“. Stotine hiljada ljudi je pobijeno, raseljeno, izranjavano, opljačkano, uništeno zbog bolesnih ideja nekoliko osvetnika, fašista i lopova. Nažalost, jugoslovenski nacionalizmi su bili uvod u fašizam koji danas uzima maha u Evropi i svijetu.

* Plašite li se da bi nekolicina neodgovornih političkih idiota ponovo mogla da nas uvede u rat? Vulin ponovo izgovara rečenice o svim Srbima u jednoj državi…

– Iskreno – da. Iako često možemo čuti: neće biti rata jer nema para za to, neće se prekrajati granice više, i onda odjednom na sceni vidite desničarske mape i planove o novim granicama. Neka se Vulin i Vučić bave problemima u Srbiji, a Bosnu ostave na miru. Nisu uspjeli devedesetih, neće ni sada.

* Ima li nečega što vam daje nadu da do realizacije ovog plana neće i ne može doći?

– Jedina nada mi je međunarodna zajednica, prije svega mislim na Ameriku i Bajdenovu administraciju, i lijevo-zelene stranke u Evropi koje bi mogle spriječiti katastrofu ako ne budu imali važnijih problema u svojim zemljama. BiH dugoročno čeka neizvjesnost. Smatram da je za to uvelike zaslužna i politika glavne bošnjačke stranke SDA koja nema ni plana ni strategije za očuvanje države. Ni opozicija nema ozbiljno političko mišljenje ni plan. Voljela bih da se građani konačno probude, ujedine, da srušimo ovu kleptonacivlast, da dođu novi ljudi koji vole ovu zemlju, koje bi ujedinila zajednička ideja i smjelost mijenjati stanje na bolje. Ovako podijeljeni ne možemo ništa. A našim vođama jedino nacionalistički narativ i širenje straha pomaže ostati na vlasti kako ne bi završili iza brave, gdje im je i mjesto.