O crnogorskom ‘osvajanju slobode’ najvjerodostojnije svjedoče njene žrtve – Bošnjaci i Muslimani iz Pljevalja, koje su „oslobodioci“ i ‘nedavaoci svetinja’ tih dana vrijeđali i zastrašivali, zahtijevajući od njih da se isele iz Crne Gore.
‘Polećela crna ptica, Pljevlja biće Srebrenica’, prijetile su tim nesrećnim ljudima podivljale horde – kaže Tamara Nikčević, crnogorska novinarka, odgovarajući na pitanje o postizbornim političkim promenama koje su u medijskim analizama okarakterisane kao „osvajanje slobode“.
Pljevaljski glavni imam Medžlisa je, kaže Nikčević, „‘slobodu’ koju spominjete nazvao – fašizmom. Možda i zato stranke manjinskih naroda, višedecenijski koalicioni partneri predsjednika Mila Đukanovića, danas neće u vladu sa ‘oslobodiocima'“.
* Više puta su političke promene u Crnoj Gori upoređivane sa petooktobarskim dešavanjima u Srbiji, kada je svrgnut režim Slobodana Miloševića.
– Crnogorski 30. avgust i srpski 5. oktobar nisu za poređenje.
* Zašto?
– Prvo, građani Crne Gore izborni rezultat nisu morali da brane na ulici, nisu palili ni bager ni Skupštinu, nisu „krali stolice“. Pobjednicima je vlast predana mirno i demokratski. Drugo, Srbiji su slobodu donijeli Zoran Đinđić, Nenad Čanak, Žarko Korać, Vladan Batić, Čedomir Jovanović… A Crnoj Gori? „Vučićeva lista“, na čelu sa četničkim vojvodom prvostepeno osuđenim za pokušaj terorizma 2016, kao i lica sa zajedničke liste SPC-a Miodraga Dake Davidovića, nekadašnjeg ministra u vladi SAO Hercegovine, i koncerna „Vijesti“.
Formalno, vođa grupe je javnosti nepoznati profesor Zdravko Krivokapić, donekle sličan Vojislavu Koštunici. Naime, obojica su dobro osmišljen projekat iste kuhinje, s tim što je crnogorski „oslobodilac“ očito malo duže spavao. Kad smo već kod analogija, sjetićete se, sigurna sam, da je, na primjer, predsjednika Miloševića, zbog njegove zločinačke politike, Srbija izručila Hagu. Prethodno je državu kojom je vladao bombardovao NATO pakt, upravo onaj zapadni vojni savez u koji je, je li, predsjednik Đukanović Crnu Goru uveo 2017.
* Da li je EU imala uticaj na političke promene i u kojoj meri?
– Jeste. U poslednjem izvještaju EK o Crnoj Gori nema slova o učešću SPC na parlamentarnim izborima, baš kao ni o brutalnom miješanju Srbije u taj proces. Pojedini diplomatski izvori tvrde da pomenute izvještaje odavno ne pišu objektivni i stručni posmatrači, čije papire, nažalost, korumpirani Brisel prihvata bez pogovora.
* Više postizbornih analiza upućuju da je Zakon o slobodi veroispovesti, koji je usvojen prošle godine koštao vlasti DPS i Đukanovića?
– Zakon o slobodi vjeroispovijesti mnogo je ranije morao biti donesen. SPC je u Crnoj Gori okupatorska, uzurpatorska crkva, koja, kao što znate, decenijama pljačka Crnu Goru, ne priznaje njenu državnost, njene zakone, koja Crnogorce naziva „Đilasovim kopiladima“, Bošnjake „lažnim ljudima sa lažnom vjerom“. Sigurna sam da znate i da je ekspertsko tijelo Savjeta Evrope, Venecijanska komisija, sa svega jednim glasom protiv – pogađate, glasom Srbije – dala pozitivnu ocjenu tom zakonu.
„Za“ su, dakle, glasali i predstavnici dominantno pravoslavnih zemalja u Venecijanskoj komisiji – Rusija, Grčka, Bugarska, Sjeverna Makedonija i Rumunija. Za razliku od SPC u Crnoj Gori, Zakon o slobodi vjeroispovijesti su, kao akt usaglašen sa najvišim evropskim standardima, prihvatile Crnogorska pravoslavna crkva, Islamska zajednica i Katolička crkva.
Nije Zakon o slobodi vjeroispovijesti srušio DPS sa vlasti; srušila ga je pogrešna politika crnogorske Vlade, njeni čudni odnosi sa crnogorskom medijskom i NVO mafijom, sa SPC i ostalom velikosrpskom agenturom; gaženje institucija, bahatost, osionost, nepotizam, korupcija. I predsjednik Vučić, naravno.
* Neretko se može čuti da su Đukanović i Vučić u savezu, da „svesno svađaju srpski i crnogorski narod“ ne bi li sačuvali vlast. Srbija je optužena da se meša u unutrašnja pitanja CG, te da je uticala i na izborni proces.
– Srbija se itekako miješala u izborni proces. Zvanično, srpskim strankama i institucijama u CG predsjednik Vučić je poklonio 11,6 miliona eura; istovremeno, nelegalnim putem je u Crnu Goru ubačeno između četiri i pet miliona eura. Pojedini hrvatski mediji tvrde da je poštena inteligencija sa beogradskih stadiona, na čelu sa sinom predsjednika Vučića, koja je autolitijala do granice sa Crnom Gorom, dio pomenutog novca predala u ruke izvjesnom svešteniku SPC.
Ta je crkva, ponavljam, aktivno učestvovala na izborima, što je samozvani „rektor“ cetinjske srednje škole, notorni Gojko Perović, priznao u intervjuu nedjeljniku Vreme. Popovi su litijali, išli od kuće do kuće, plaćali svaki glas, podmićivali građane, otkupljivali im kredite, proklinjali, kleli…
Vjerujem da vam nisu promakle naslovne strane beogradskih kontrolisanih tabloida, koji su se utrkivali sa većinom tzv. slobodnih medija i intelektualaca, kao i sa srpskom opozicijom, u vođenju brutalne anticrnogorske kampanje. Kada tabloidi predsjednika Vučića čereče Dragana Đilasa, onda je to hajka; kada isto rade predsjedniku Đukanoviću, to je „dogovor“. Stvarno?! Na kraju, šta je rezultat ove političke, finansijske, obavještajne i medijske sile koja se iz Beograda sručila na Crnu Goru? Svega mandat više „srpskom svetu“ u crnogorskoj Skupštini i sve dublji jaz između dvije države i dva naroda. Bijedno, zar ne?
* Formiranje nove vlade u Podgorici ne ide planiranom dinamikom, mahom zbog nesuglasica lidera URA sa čelnicima DF, koji slove za ljude naklonjene Srbiji i Vučiću. Da li je moguć obrt i povratak na staro? Ili Đukanović nakon narednih predsedničkih izbora ide u istoriju?
– Vladajuća koalicija se podijelila: na jednoj strani je Vučićeva lista – vojvoda Mandić, Medojević, Knežević – na drugoj mandatar Krivokapić, pop Perović, Daka Davidović, koncern „Vijesti“, Dritan Abazović. Uprkos nesuglasicama, vlada će vjerovatno biti sastavljena i manjinski podržana od DF-a.
Kada je riječ o predsjedniku Đukanoviću, možda niste čuli, ali on je odavno – istorija: državnik koji je 21. maja 2006. Crnoj Gori vratio nezavisnost izgubljenu nakon srpske okupacije 1918, uveo je u NATO pakt i doveo pred vrata EU. Dovoljno za istoriju!
* Da li ste dobili odgovor nekog diplomatskog predstavništva na dopis koji ste im uputili povodom uvredljivih poruka u tekstu „Milo u šumu, Tamara u četnike“, objavljen u dnevniku „Vijesti“?
– Odgovarajući na svinjarije objavljene u tabloidu „Vijesti“, Delegacija EU u Crnoj Gori odgovorila mi je da je „od presudne važnosti da novinari mogu da obavljaju svoj posao slobodni od bilo kakve prijetnje nasiljem, zlostavljanjem ili zastrašivanjem, kako bi obezbijedili…“ Krasan odgovor! Nažalost, ne na pitanje koje sam im postavila.
Milo ne urla, ne vređa, ne drami
Tamara Nikčević, autorka i voditeljka emisije „Teleskopija“ koja se prikazuje na crnogorskom javnom servisu više puta je intervjuisala crnogorskog predsednika Mila Đukanovića. Na naše pitanje koliko tačno, Nikčević odgovara: „Nećete vjerovati, ne vodim tu vrstu evidencije“. Kada je reč o utiscima, ukazuje na reakcije gledalaca i čitaoca, koji, kako kaže, javljaju, „da im imponuje to što predsjednik Crne Gore uvijek jasno i direktno odgovara na svako postavljeno pitanje, što uvažava sagovornike, ne urla na njih, ne vrijeđa ih, ne plače, ne uzdiše, ne drami. O izostanku direktnih prenosa nervnih slomova da i ne govorimo“.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.