Posle ubistva Đinđića u Srbiji nisu stvoreni uslovi za katarzu

Državno odvjetništvo u suradnji sa drugim nadležnim tijelima i dalje aktivno prikuplja podatke i dokumentaciju u svrhu utvrđivanja krivaca, žrtava i okolnosti počinjenja ratnih zločina za vrijeme Domovinskog rata. Voljela bih da je suradnja među tijelima progona između Hrvatske i Srbije bolja i da je taj proces već završen.

Kao osoba koja je vodila mirnu reintegraciju i dobro poznaje probleme i svjesna sam da kvalitetan i trajan mir među ljudima počiva na dva principa – istini i suočavanju s istinom o tome što se dogodilo i na pravdi – tj. da se svi počinitelji zločina kazne, kao opomena budućim generacijama – ističe u pisanom intervjuu za Danas Vesna Škare Ožbolt, bivša ministarka pravosuđa Hrvatske, u odgovoru na pitanje kako ocenjuje odnos prema žrtvama i sa ove agresorske, kao i sa odbrambene strane, 28 godina, nakon jednog od prvih tragičnih događaja u nizu tragičnosti koje su usledile, tokom ratnih devedesetih godina.

*Sa aspekta aktuelnosti, mislite li da ima nade da se odnosi između dva naroda, Hrvata i Srba, ikada poprave? Šta je za tako nešto neophodno?

– Nakon ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića njegovi nasljednici Vojislav Koštunica, Boris Tadić, Tomislav Nikolić i sada, evo, Aleksandar Vučić nisu stvorili uvjete da se u Srbiji doživi istinska katarza. Istina, neki su se ispričali za nečasnu ulogu Srbije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, no te isprike ili su bile iznuđene (Tomislav Nikolić, 2013. u intervjuu za TV FBH tek na uporno inzistiranje novinarke ispričao se za genocid u Srebrenici ) ili su pak bile neformalne (predsjednik Srbije Boris Tadić, 2010. u neslužbenom posjetu Vukovaru ispričao se obiteljima žrtava na Ovčari 1991). Osobno mislim da su same isprike nedovoljne, one baš ništa ne znače ako ih ne slijedi odgovarajuća politika i duboka katarza zemlje koja je počinila agresiju na druge države. Svatko bi ovdje htio biti ‘balkanski’ Willy Brandt.

*Kako vidite ocene o tome da je u Srbiji na delu promocija četništva u svom punom jeku, dok je u Hrvatskoj promocija ustaštva, takođe, uveliko obuzela celokupni javni prostor?

– Ako je točno to što tvrdite da je u Srbiji na djelu promocija četništva u svojem punom jeku, to je onda problem kojim se trebaju pozabaviti vladajuće strukture Srbije. Mišljenja sam i da hrvatski političari zapravo i ne bi trebali javno komentirati pojavu četništva u vašoj zemlji sve dok to ozbiljno ne ugrožava interese Republike Hrvatske. Drugo, vaša tvrdnja kako je promocija ustaštva obuzela cjelokupni javni prostor u RH – ne stoji. Takozvana ‘ustašofilija’ nije se ukorijenila u hrvatskom društvu. Provokacije beznačajne manjine koju čine uglavnom anonimni provokatori, neki vrlo izgledno i plaćeni za razne opskurne rabote (npr. svastika na splitskom nogometnom stadionu Poljud čiji se autori, odnosno, bitnije, nalogodavci, naravno, nikad neće pronaći) i pojedine marginalne skupine koje se pak postrojavaju na dan 10. travnja i slično, irelevantne su za sveukupnu hrvatsku politiku utemeljenu na europskim vrijednostima. Sve je to standardni ‘folklor’ koji nije rijetkost ni u zemljama zapadne Europe. Da je potrebno takve pojave imati pod kontrolom, to da. Ali da nije potrebno pridavati im pažnju odnosno preuveličavati stvari.

*U tom smislu, kako vidite izjednačavanje sitauacije u Srbiji i Hrvatskoj. U čemu je razlika?

– Ja mislim da ne možemo govoriti o izjednačavanju i stavljanju u isti koš promoviranja četništva i navodnog promoviranja ustaštva, to je jednostavno – promašeno. Ne može se izjednačavati situacija u Srbiji sa onom u Hrvatskoj ni na koji način već i stoga što je u Srbiji, kako ste i sami rekli, promoviranje četništva u punom jeku, dok u Hrvatskoj nitko – a posebno ne službena politika – ne promovira niti potiče ustaštvo. Upravo obrnuto. Hrvatska državna politika osudila je nenarodne totalitarne režime, među kojima je i ustaški.

*Ima li opasnosti od novih sukoba u regionu i ko bi ih mogao pokrenuti, odnosno zaustaviti?

– Ne mislim da će doći do novih sukoba. Sve su strane naučile lekciju. Sada se radi samo o tome da sve države na ovom području pogledaju kako se preslagivanja na političkoj karti Europe ali i svijeta odvijaju sve brže. U takvoj atmosferi države bivše Jugoslavije ne mogu si dopustiti luksuz da i dalje ostaju začahurene u svojim mikrokozmosima i bave se i dalje isključivo nedavnom prošlošću. Također, ne mogu se pouzdati u nekakva savezništva s velikim silama kada vidimo kako se i kod njih savezi i partnerstva vrlo brzo mijenjaju. Opća atmosfera nestabilnosti u svijetu trebala bi biti poticaj tim državama da se preostale sporne stvari koje se vuku još iz nedavnog rata (pitanje granica, sukcesija, rješavanje ratnih zločina, itd.) krenu rješavati što prije. To je, naravno, lako reći a malo teže napraviti. Za konkretne poteze trebaju ozbiljni državnici koji će biti u stanju napraviti iskorak i prilikom donošenja političkih odluka gledati pet poteza unaprijed.

*Kako vidite rešenje pitanje Kosova i njegove posledice po region? Mislite li da će predsednik Srbije Aleksandar Vučić priznati Kosovo?

– Vjerujem da će napori koje u rješavanje ovog pitanja ulaže i europska zajednica doprinijeti da se ovo goruće pitanje riješi na najbolji način za obje strane. Hoće li to na kraju ipak biti priznanje Kosova? Još uvijek je to teško reći jer nije sasvim jasno želi li Srbija u EU ili ne? Jer, primjerice, Ivica Dačić javno izjavljuje da je skeptičan u svezi ulaska Srbije u EU, odnosno daljnjeg dijaloga s Bruxellesom. Peter Beyer, novoizabrani izvjestitelj Vijeća Evrope za Kosovo i Metohiju već je ranije izjavio da Srbija treba priznati tzv. Kosovo kao nezavisnu državu inače neće ući u Evropsku uniju i pozvao je pet članica Evropske unije koje još nisu priznale tzv. Kosovo da to učine. U svakom slučaju, ovo će biti vrlo teška odluka i koliko god sad to zvuči nerealno ne bih se pretjerano iznenadila ako se odustane od europskoga puta.

*Ko je u regionu saveznik Rusije a ko NATO, odnosno SAD i EU? I šta sukob među njima, tim podeljenim političkim strujama između dve krajnosti, može da donese regionu?

– Sigurno da se trvenja između Rusije i NATO-a odnosno SAD-a i EU reflektiraju i na pozicije država u ovom području, konkretno Srbije i BiH prije svih. Teško je reći ovako na prvu koje bi konkretne posljedice mogle biti za pojedine države jer se odnosi snaga i savezi na globalnoj razini brzo mijenjaju, sveobuhvatnije preslagivanje se upravo odvija na svjetskoj političkoj sceni. Za sada, primjerice, veliki je problem što se Srbija i RS protive članstvu BiH u NATO-u iako bi ono imalo pozitivne efekte na ekonomiju zemlje, političku stabilnost i sigurnost. Za opstruiranje ne postoje neki ozbiljni argumenti, stoga to neki tumače kao novi pokušaj Srbije da u konačnici postigne otcijepljenje i pripajanje Republike Srpske. SAD ne pokazuju neki interes za ovaj dio regije, a EU je zauzeta svojim problemima nefunkcionalnosti, Brexitom itd. Daytonski sporazum se ionako već davno pretvorio u nešto sasvim drugačije od inicijalnog sporazuma. I njegove korekcije će naprosto biti nužne.

*Osim nesuočavanja s prošlošću i činjenicama rata, korupcija i siromaštvo osnovni su problemi ovdašnjih naroda. Smatrate li, poput nekih, da je jedino rešenje direktna ulična pobuna i revolucija protiv političara?

– Ne. To sigurno nije rješenje. Rješenje je dati ljudima posao i pravu budućnost, truditi se birati kompetentne i moralno ispravne političare koji imaju zdravu viziju za uspjeh države i naroda. Zvuči kao nemoguća misija, ali treba samo malo pogledati po nekim zapadnim zemljama. Ako tvrdimo da su nam oni uzor (barem u civilizacijskom smislu i u smislu uređenosti njihovih država, pravosuđa i ostalo), onda bi se valjda trebalo ugledati na njih i po pitanju odabira vodećih ljudi. Smatram da bi za uspjeh država i Hrvatske i Srbije bilo potrebno napraviti zaokret u međusobnim odnosima. Migranti, seobe naroda iz Azije i Afrike koji dolaze i prolaze preko naših prostora, novi geopolitički odnosi koji se prelamaju preko lakozapaljivih prostora jugoistočne Europe moraju nas osvijestiti da imamo nove zajedničke izazove. Vrijeme je da se prestane sa pričama iz 1941. jer ovo je završetak 2019. i da konačno riješimo sve probleme iz devedesetih vezane za nestale, zločine, sukcesiju koji opterećuju odnose i okrenemo se današnjici i novim izazovima u kojima sami moramo čuvati mir, stvarati sigurnost i osigurati vlastitu budućnost na ovim prostorima.