Postati Francuz ili otići

Izgleda da je i sada takav trenutak, ali bi trebalo više vremenske distance da bi se fenomen mogao usporediti sa drugim sličnim situacijama u istoriji. „Nacionalno pitanje“, sa svojom akutnom dimenzijom krize identiteta, najčešće je pratilo događaje i promjene u društvenim odnosima po kojima su se, iz naknadne perspektive, prepoznavala krizna vremena. Ovdje je riječ o nekoliko događaja koji su, svaki za sebe, vjerovatno zasebna sporedna priča, ali koji zajedno ilustruju, a možda i usmjeravaju, tok glavne priče.

Dva utorka zaredom, glavni TV kanal javnog servisa Frans 2 je emitovao u udarnom terminu četiri epizode izvanrednog dokumentarnog filma: „Storije iz istorije jedne nacije“. Film bi se mogao zvati i „Pohvala imigraciji“. Poljaci, Italijani, Španci, Portugalci, Vijetnamci, Afrikanci, Arapi i druge brojčano važne imigrantske grupacije su predstavljene sa svojim životnim pričama, svojim zaslugama i kroz sve ono što su donijele i učinile da Francuska bude ono što je postala. Ono što će sadašnji gledaoci zapamtiti iz tih sekvenci istorije je činjenica da najmanje jedna četvrtina francuske nacije ima u svojoj genealogiji barem jednog pretka stranog porijekla te tako vuče svoje korijene iz inostranstva.

Istovremeno, Francuzi su na kraju septembra stavili na prvo mjesto izvještaja o prodaji knjiga jednu autobiografiju, sa sasvim suprotne ideološke pozicije, čija je središnja tema tzv. dekadencija Francuske. Autor, Erik Zemur, poznati polemista, novinar Figaroa, pod naslovom „Francuska sudbina“ imenuje „krivce“ za po njemu nezavidnu situaciju u kojoj se danas nalazi francusko društvo: uporedo sa ljevicom i mondijalizacijom stoje imigracija i antirasizam. Po njemu je neprihvatljiva ideja da francuska istorija i francuska nacija mnogo duguju i imigraciji.

Istina, knjiga je dobila veliki publicitet indirektno, jer je autoru, od prije nekoliko godina poznatoj medijskoj figuri, ograničen pristup najpopularnijim medijima. Pravdao je držanje maršala Petena pod njemačkom okupacijom. Taj ostracizam i u ovom slučaju vjerovatno ima kontraproduktivan efekat. Ostaje ipak da je puno Francuza osjetljivo i prijemčivo za te ideje.

Ko kome i šta duguje u toj uzajamnoj vezi nacija-imigracija, pitanje je suptilno. Na njega je toliko puta odgovorio Šarl Aznavur, kom je predsjednik Makron održao posmrtnu besjedu u ime nacije u petak, 5. oktobra, uz najviše državne počasti. Veliki šansonjer, najveći francuski internacionalni crooner, nije propuštao nijednu priliku da ne podvuče u kolikoj se mjeri osjećao kao Francuz, on – sin apatrida porijeklom iz Jermenije, apatrida pod smrtnom prijetnjom izbjeglih ispred Turaka.

Evo jedne od njegovih izjava: „Najprije sam postao Francuz, u glavi, u srcu, u svom načinu života, u svom jeziku… Napustio sam najveći dio svog jermenstva da bih postao Francuz… To treba tako uraditi. .. Ili otići.“ Aznavur je ostao dužan Francuskoj što je ga je prepoznala i podržala kao autentičnog umjetnika, a ona mu je zahvalna što je kroz cijeli svijet, svojim talentom, glasom i poezijom proslavljao francuski duh i francusku kulturu.

Ipak, kako razumjeti to da je nesuđeni predsjednik Jermenije (jer je poslije raspada Sovjetskog Saveza i o tome bilo riječi) u januaru ove godine izjavio kako bi trebalo razvrstavati migrante i „zadržati samo genije i korisne ljude“?

I bivši premijer pod Olandom Manuel Vals neumorno hvali Francusku, koja ga je prihvatila kao mladića od 20 godina, odobrila mu državljanstvo i omogućila mu da dosegne do samog vrha vlasti. Njega u ovom kontekstu ne bismo ni spomenuli da se ovih dana nije deklarisao kao kandidat za gradonačelnika Barcelone, odakle je porijeklom i gdje je zadržao političke i porodične veze. Ta njegova kandidatura je uslijedila poslije traumatičnog poraza prilikom unutarpartijskog glasanja za socijalističkog predsjedničkog kandidata, koji doduše, čak i da je to bio Vals, naspram Makrona ne bi imao nikakve šanse. Tako je došao kraj Valsove političke karijere u Francuskoj i njegovo „preseljenje“ u Kataloniju.

Ovdje je najzanimljivije to što Valsov korak (ostavljamo po strani profil političke partije Siudadanos, desni centar, koja ga u toj kandidaturi podržava) predstavlja presedan jer to je prvi slučaj da se jedna ličnost iz prvog plana u jednoj zemlji Unije kandiduje za izbor na visoku funkciju u drugoj državi. Francuski mediji posvećuju dosta pažnje toj Valsovoj inicijativi koju, iako u ovom trenutku izgleda beznadežna prema anketama javnog mnjenja, uglavnom pozdravljaju kao hrabar potez.

Makron je već pokušao nešto slično kroz ideju da za naredne izbore za evropski parlament sačini jednu transnacionalnu listu, ali ta ideja nije prošla. Izbori su u maju iduće godine i postoji strah da bi mogli, u određenoj konfiguraciji, biti prelomni za budućnost Evropske unije. Pitanje izbjeglica je u središtu preokupacija i malo je vjerovatno da će se do izbora usaglasiti često oprečni stavovi između vlada različitih država. Nova Evropa izgleda daleko, a postoji bojazan da iz izbora ne iziđe gora Evropa.