Presudama za genocid skida se breme sa srpskog naroda

Umesto suoavanja sa ratno zločinačkom prošlošću, koje bi, posle toliko vremena i sudski utvrđenih činjenica, trebalo uveliko da se nalazi u udžbenicima i da deca uče o tome u školama, društvo u Srbiji i bosansko-hercegovačkom entitetu RS, napinje se i dalje u negiranju i odbrani neposrednih počinilaca genocida i onih političara koji su na genocid inspirisali i ideološki ga, planski, ugradili u određenje celog naroda.

Sagovornik Danasa, sarajevski fotoreporter Midhat Poturović, izložio je, uoči ove godišnjice, svoje fotografije, u Beogradu, u Endžio habu, u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava i forumZFD.

– Fotografije su nastale tokom dugogodišnjeg rada na pričama o srebreničkoj tragediji, genocidu i posljedicama genocida u Srebrenici. Sve fotografije nastale su u poslijeratnom periodu, jer pripadam generaciji onih koji su tokom rata bili djeca. Svaka fotografija treba da bude afirmativna i komunikativna. Raditi na pričama o Srebrenici prije i poslije 11. jula, za mene je bilo jednako važno kao i raditi priče o samoj godišnjici genocida koja se obilježava tog datuma u Potočarima. Samo je tako moguće ispričati potpunu priču o Srebrenici. Jer, kada pričamo o Srebrenici, ne možemo pričati samo o 11. julu. Priče koje sam radio govore o životu u Srebrenici, problemima, budućnosti i posljedicama genocida. O odnosu mladih generacija koje odrastaju učeći različite priče o dešavanjima u prošlosti. O tome kakva je uloga umjetnosti u Srebrenici, memorijalizaciji i čuvanju sjećanja na ubijene. O preživjelim Srebreničanima koji sve ove godine traže svoje najbliže, ljudi koji tu žive prije i poslije svakog 11. jula. Većina tih priča je teška i na neki način mračna, ali ukazuje na optimizam, hrabrost i borbu za bolju budućnost. Vrijeme u svakoj osobi podsti?e zaborav, fotografija može da probudi uspomene ili sjecanja, ona pobjeđuje taj zaborav i na jedinstven način nas podstiče na razmišljanje i preispitivanje.

*Da li je negiranje ili promocija genocida, koje se odvija u Srbiji i u RS, uopšte normalno? I kako je moguće da se to dešava?

– Mnoge stvari na ovim prostorima nisu normalne, a rezultat toga je prvenstveno neznanje i nezainteresovanost ljudi. Narodi na ovim prostorima su žrtve sopstvene mentalne ljenosti. Političari to jako dobro koriste i vješto manipulišu narodom. Da bi mladi gradili budućnost u ovoj zemlji jako je važno da se priča o prošlosti. Trenutno prema sadržaju koji se nudi u udžbenicima, djeca u Bosni i Hercegovini uče različite historije. Pored već teške ekonomske situacije, takav odnos prema prošlosti dodatno otežava njihovu budućnost u zemlji. Važno je da počnemo slušati jedni druge. Temelj pomirenja i budućnosti su mladi ljudi koji žele da otvoreno razgovaraju.

*Kad smo kod nenormalnosti, da li vam je pojmljivo kao iole smisleno i logički poslednično da su danas, više od 30 godina od ratova, na vlasti u Srbiji ljudi koji su bili direktni zagovornici i protagonisti zločina, poput Aleksandra Vučića, Ivice Daića i Aleksandra Vulina?

– Koliko je rat jedno veliko zlo nam govori činjenica da svi narodi još uvijek žive u strahu. Pored straha od toga da im kasni plata, da će ostati bez posla, da će zbog načina razmišljanja biti odba?eni od sredine u kojoj žive imaju političare koji šire strah od drugih nacija kako bi se ljudi bavili nacionalizmom, a ne rješavanjem problema kvalitete života u njihovoj sredini. Zbog toga je potrebno dosta godina da bi se riješili jedne politike iz 90-ih, političara iz prošlosti. Političari u Srbiji poput predsjednika Aleksandra Vučića i dalje ne priznaju genocid, ali sada koriste nešto umjereniju retoriku. Što znači da se dešavaju promjene, ali da i dalje moramo raditi na temama koje se tiču prošlosti.

*Presuda Ratku Mladiću na doživotnu robiju izazvala je u Srbiji komentare vlastodržaca u smislu toga da su građanima poručivali da „drže glavu gore“, aludiraju?i upravo suprotno od onoga što se dogodilo – da je to presuda celom narodu a ne direktnom počiniocu.

– Presuda Ratku Mladiću ili priča o genocidu u Srebrenici ne znači ugrožavanje srpskog naroda, već upravo suprotno, skida breme koje je nametnuto od jedne sulude generacije političara. Vjerujem da će ova izložba doprinijeti boljem razumijevanju, ukazati zašto je važno da se mladi ljudi odreknu jedne politike 90-ih i onih koji su u nečije ime, ili ime jednog naroda radili ratne zločine. Sve pod plaštom lažnog patriotizma i suludog nacionalizma zasnovanog na sitnim ličnim interesima pojedinaca koji imaju od toga materijalnu korist, a zbog kojih zemlje ove regije ve? decenijama jako sporo napreduju u svakom segmentu društva.

*U Srbiji je i dalje zabranjeno govoriti da se genocid dogodio, inače se oni koje to čine izlažu opasnosti da budu pod verbalnim pretnjama smrću, proterivanjem iz zemlje… čini se da su ratno zločinačka politika i njeni nosioci okupirali i zarobili državu i društvo, i to traje već strahovito dugo… Kakav ishod predviđate?

– Teško je predvidjeti bilo šta u ovakvom društvu. Možda jedino što se može predvidjeti po ovom što vidimo danas je da će sve ovo još dugo potrajati i da će proces napretka i dalje ići sporo. Vece promjene se mogu očekivati tek kada građani izaberu vlast koja će da bude odgovorna. Ovim prostorima ne trebaju ljudi koji će skinuti političare sa vlasti, toga je već bilo i nije se mnogo toga promijenilo. Ovim prostorima trebaju ljudi koji će biti odgovorni i zahtijevati od svakog pojedinca da preuzme odgovornost za svoj posao. U Srbiji, kao i u drugim zemljama regije je problem imati drugačije mišljenje o bilo čemu. Kultura življenja je takva da svi koji imaju drugačije mišljenje se nazivaju izdajnicima ili budu pod verbalnim pretnjama smrću, prijeti im se protjerivanjem iz zemlje od odredene grupe ljudi ili političara. Ono što se mora promijeniti je kultura življenja, a to je dugotrajan proces. Ne bih rekao da je u Srbiji zabranjeno govoriti da se u Srebrenici desio genocid. Dokaz tome je baš ova izložba u Endžio habu u Beogradu, koja se bavi genocidom u Srebrenici i posljedicama negiranja genocida. Osjećam zahvalnost svim tim ljudima koji se svim snagama trude da izgrade jednu divnu zemlju, Srbiju punu empatije, drugačiju od one iz 90-ih. Ova izložba zbog toga za mene ima poseban značaj.

*Tokom vaše izložbe u Beogradu, klerofašisti su se okupili u pokušaju da prekinu i onemoguće da se predstavite. Policija ih je kao sprečila u toj nameri. Međutim, ovdašnja javnost uveliko prepoznaje jedan već ustanovljeni obrazac za ovakvu vrstu događaja, gde se policija pojavljuje kao deo lanca izmedu države i tih nasilnika. Kako ste doživeli ovakav „doček“ izložbe u Beogradu?

– Posao fotoreportera pored velike odgovornosti uvijek sa sobom nosi određeni rizik, ljudi koji nisu spremni na taj rizik se ne bi trebali baviti ovim poslom. Ja sam nekako radeći u medijima navikao na stvari koje su rizične, naučio biti oprezan, ali ne davati mnogo pažnje tim stvarima. Smatram da je moj rad bitniji od toga kako se ja u rizičnoj situaciji osjećam. Ne smijemo dozvoliti da se skrene pažnja sa bitnih stvari. Jako bitna i pozitivna stvar se desila u galeriji gdje je puno veći broj građana Beograda došao na izložbu, ti ljudi su svoje vrijeme posvetili temi genocida u Srebrenici. Reakcije tih ljudi na izložbi je ono što će mi ostati u sjećanju, to je najbitnije u cijeloj priči.

Ratno profiterstvo će teško biti razotkriveno

*Ratni zločini su usko povezani sa ratnim profiterstvom, korupcijom, odnosno direktnom materijalnom koristi. Verujete li da će takav sled, odnosno povezanost ikada biti razotkrivena i da li je to moguće uopšte zamisliti u aktuelnim okolnostima?

– To je dobro zapažanje. Malo je kompleksno dati odgovor na takvo pitanje jer se kriminal uvukao u sve segmente društva. Teško da će ta povezanost u potpunosti biti razotkrivena. Moja generacija je možda pokrenula taj proces. Mladi ljudi moraju pokazati veću zainteresovanost za politiku, pod tim ne mislim kako trebaju biti političari. Već kako moraju tražiti potpunu odgovornost od onih koje biraju za vlast. Od interesa mladih ovisi koliko i kako će se stvari promijeniti.