Bojan Šošić: Stranci uporno provode politiku udovoljavanja siledžijama

Priličan deo građanske javnosti BiH, podsetimo, tokom četiri do sada održana protesta u Sarajevu ispred kancelarije Visokog predstavnika ustao je protiv namere Kristijana Šmita da nametne izmene Ustava i Izbornog zakona BiH koje bi, ocene su, išle na ruku najviše HDZ-u.

Reagovali su i brojni relevantni međunarodni stručnjaci, upozorenja su stigla i iz nemačkog Bundestaga i EU.

*Kristijan Šmit je u julu odustao od političkih izmena ali se, prema pisanju medija, njegova reakcija očekuje odmah nakon Opštih izbora 2. oktobra. Kako bi izgledala BiH kada bi Šmit nametnuo planirane izmene Ustava i izbornog zakona?

Izmjene koje je Visoki predstavnik već donio, koje se tiču tehničkih aspekata izbora, moglo bi se reći, kozmetičke su prirode.

To i jeste jedna od osnovnih zamjerki koje građani imaju prema predstavnicima internacionalne zajednice.

Još u vrijeme kada su rasprave o reformi izbornog procesa počele prošle godine, a kada bi to još bilo i prihvatljivo, jer izbori još nisu bili raspisani niti usvojen budžet za njihovo provođenje, oni su morali insistirati na tome da se unesu takve tehničke promjene koje će zaista vratiti povjerenje građana u ispravnost tog procesa.

Stalno slušamo o različitim modalitetima krađe glasova, sumnjivom brojanju, glasačima koji odavno nisu među živima, čak navodnom “kaliranju” tona i tona glasačkih listića.

Propuštena je prilika da se to riješi, a umjesto toga obigravalo se oko pitanja koja su nametali političari iz etnonacionalističkih stranaka, vjerovatno u međusobnom dogovoru da se ne dogovore, tako da je sve ostalo da visi u zraku.

Nečuveno bi bilo da se takve izmjene donesu u periodu ovako blizu samih izbora, pa i neposredno nakon njih, jer bi to obesmislilo ono što su imali na umu oni koji se i odluče da taj dan odvoje dio svog vremena da daju svoj glas političaru ili stranci koje preferiraju.

Moram dodati i to da ovi protesti nisu usmjereni protiv g. Schmidta, a još manje protiv Ureda Visokog predstavnika kao institucije, jer nam ta ustanova još itekako treba.

Protesti su protiv ove odluke, jer ona zaista i po formatu i po sadržaju predstavlja nešto ne samo nedemokratično, već upravo antidemokratično.

*Ako je suština izmena Ustava i Izbornog zakona BiH – provođenje presuda Evropskog suda za ljuska prava iz Strazbura (na što se BiH obavezala članstvom u Savetu Evrope), zašto Visoki predstavnik uporno insisitira na presudi “Ljubić”? Takođe, postoji i drugi način da se deblokira Federacija BiH – dovoljno je, kako je obrazloženo u analizi istraga.ba, da se odredbe Ustava Republike Srpske ubaci u Ustav FBiH i Federacija bi, tako, postala mnogo funkcionalniji entitet i nijedna politička partija ne bi mogla blokirati bilo koji proces. 

To je nešto što se i mi pitamo. U jednoj mjeri je izvjesno da on zaista još nije upućen u neke stvari.

Ali onda se pitam da li je gore to što je on uvjeren da čini ispravnu stvar i da bi zaista time počeo otklanjati neke od mehanizama blokada.

Ali ovo što se nudi prosto, ne samo što je upitno s pravnog stanovišta, već ne vidimo ni matematički kako bi se time taj rizik otklonio; samo bi mogućnosti blokiranja bile preoblikovane, premještene.

Ali i na konceptualnom nivou mislim da je neophodno reći da naš problem nije činjenica da postoje mehanizmi koji su takvi da ih neko može zloupotrijebiti da blokira neke procese, već to da postoje oni akteri s visokim pozicijama koji uopšte imaju takve motive.

Neko bi na ovaj način mogao pomisliti da je Republika Srpska funkcionalniji entitet.

Ako tu „lideri“ svakodnevno negiraju presuđeni genocid, veličaju ratne zločince i njihova zvjerstva, predstavljaju ih kao heroje, ja zaista ne znam kakva je to funkcionalnost.

Ne znam kako normalna osoba može sjesti za isti sto s takvim ljudima, bez obzira na najbolju namjeru da se oko nečega s njima dogovara.

Zamislite da je taj isti Zapad nakon Drugog svjetskog rata bio primoran da se oko nečega dogovara s nacistima i fašistima i onima koji bi pokazivali neskrivene simpatije prema tim režimima. Pa to je nezamislivo!

Problem u Bosni i Hercegovini nisu ti sporni mehanizmi, već motivi onih koje nekad nazivaju „političkom elitom“, iako je ta sintagma u ovom slučaju i na koju god stranu da se pogleda, tragično pogrešna.

Tu sigurno ima i onih koji uporno potpiruju struju etnonacionalizma mada i možda ne misle tako, nego zato što vjeruju da je prosto veća vjerovatnoća da će u takvoj atmosferi straha i mržnje koju uporno gaje za sebe obezbijediti ostanak na vlasti i daljnje prilike za svoje koruptivne radnje.

Prethodni Visoki predstavnik, g. Valentin Incko, donio je 23. jula prošle godine dopune Krivičnog zakona koje su trebale da mijenjaju tu atmosferu, ali se to nije desilo. Štaviše, dopušteno je da političari tu njegovu intervenciju zloupotrijebe kao izgovor za dodatne malverzacije i blokade.

*Koliko je važna podrška Turske i njenog predsednika da neće podržati izmene izbornog zakona što je kazao u Sarajevu ali i ponovio tokom susreta sa Zoranom Milanovićem u Zagrebu?

Malo je onih koji je ovdje doživljavaju kao bilo šta više nego deklarativnu podršku. Jako puno ljudi je svjesno da Turska više ulaže u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu, a to je za ove prilike sasvim dobra ilustracija stvarnih odnosa.

To što će njegove izjave možda, neko se sigurno tome nada u ovom predizbornom periodu, pomoći Izetbegoviću da učvrsti svoj ugled u dijelu stanovništva, za mnoge od nas ipak neće biti ni blizu dovoljno da odustanemo od uvjeravanja stvarnih donosilaca odluka, a oni su u SAD i Evropi.

Ona linija koja sada u prvi plan stavlja Erdoanovu posjetu i njegove poruke, nije nam nužno u tome iskren saveznik.

*Ni Srbija ni Hrvatska, koja je članica EU, nisu odustale od teritorijalnih pretenzija prema BiH pravdajući se da su ugrožena prava Srba i Hrvata u BiH. Oni brojniji, Bošnjaci, se svesno marginalizuju. Čini se da tu nedostaje važna karika – fakor međunarodna zajednica koja treba da štiti od takvih nasrtaja jer je delomi odgovorna za stanje u BiH. Šta Vi mislite?

Apsolutno! Interesantni su i načini kako se u javnosti diriguje jedna inverzija u tom pogledu. Govori se npr. o nekakvom „demografskom oportunizmu Bošnjaka“ čime bi oni ostvarili tobožnju prevlast i implicirano ugrožavanje Srba i Hrvata.

To je neutemeljena tvrdnja kad se ima u vidu činjenica da svim građanima prijeti egzodus iz BiH; udruženja poslodavaca već nude projekcije kolike desetine hiljada stranih radnika će nam biti potrebne da se neke stvari održe.

Već sad nam dolaze radnici iz Bangladeša. A istina je da zapravo upravo one političke snage koje okupljaju prvenstveno Bošnjake pokazuju najmanje patologije ovog, etničkog, tipa.

I među „srpskim“ i među „hrvatskim“ strankama stvarne, ideološke, opozicije – više praktično nema! Ne kažem da bošnjačkog etnonacionalizma nema, i da nije na poseban način problematičan, jer duboko oponira biću Bosne i Hercegovine.

Druga dva etnonacionalizma su tokovi s maticama van ove zemlje. Ali to je druga, i vrlo izazovna tema. Stvarnost je da smo ovdje svi ugroženi ekonomijom, korupcijom, nesposobnošću ljudi koji dobivaju pozicije bez objektivnih zasluga.

Kada se npr. govori o „srpskom svetu“ dio tog pokreta je i naizgled bezazlena intervencija kojom se na semantičkom nivou briše logička i jezička razlika između srbijanskog i srpskog.

Stranci uporno provode politiku udovoljavanja siledžijama, politiku koju je Čerčil opisao poređenjem s onim ko pokušava da nahrani krokodila nadajući se da će baš on posljednji biti pojeden. Interesantno je da se upravo ova politika koja je u pozadini onoga što znamo o planiranim izmjenama Izbornog zakona odomaćila u američkom establišmentu.

Još čekamo da, kako opet Čerčil reče, da iscrpe sve druge opcije i konačno učine ispravnu stvar, kako to Amerikanci, nadati se, inače čine. Američki novinar Henri Menken je rekao da svi složeni problemi imaju rješenja koja su jednostavna, zgodna, i pogrešna.

Žalosno je što još uvijek moramo ljudima kakav je Gabrijel Eskobar moramo crtati da je politika koju guraju pogrešna. Lako je njima očekivati da će njihova prosta rješenja „bosanskog pitanja“, a namjerno upotrebljavam ovakav izraz, osigurati stabilnost.

To su naši životi i naše sudbine, i vrlo dobro znamo da ta „rješenja“ neće proizvesti efekte kojim se nadaju, već će samo produbiti probleme.

*Član Predsedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić najavio je nadstranačku političku inicijativu „Milion ljudi za građansku Bosnu i Hercegovinu“. Kakav je vaš stav? 

Lijepo od Vas da ste prenijeli to baš tako kako je ta inicijativa i kvalifikovana, dakle kao nadstranačka. Ali bojim se da ljudi ovdje često, nekad prosto iz naučenog podozrenja, nisu skloni da razvode stranke i ideologije od pojedinaca, tj. da su spremni na ideološku nasuprot individualnoj identifikaciji.

To je slučaj i ovdje i ljudi uglavnom ovo doživljavaju kao Komšićevu inicijativu, odnosnu tok koji je pokrenula njegova Demokratska fronta.

Meni lično se dopada ideja da se na ovakav način ljudima približi koncept građanskog, jer sada iza toga stoji neko ko ima značajne resurse.

Dakle, informativna vrijednost toga je nešto što bih istakao. S druge strane, vjerujem da će biti od velike koristi za ispipavanje javnog mnijenja, steći će se slika o tome koji udio stanovništva, barem onog informatički pismenog, vidi ideju građanskog kao nešto što im je blisko.

Ali u političkom smislu, kao eventualni argument da se rezultati ove vrste peticija koriste kao temelj za zagovaranje jačanja takvog koncepta bosanskohercegovačkog društva, rekao bih da su takve stvari u tom pogledu izlišne.

Taj vrijednosni sistem mora biti neupitan, prosto jer je u srži liberalne demokratije i svega onoga što u cijelom svijetu danas stoji protiv onih snaga koje doživljavamo kao destruktivne i retrogradne.

 

Potrebni su istinski angažovani, hrabri intelektualci da upozore ostale da je car go

*Ako pogledamo stanje u Srbiji, koje se preliva i na bh.entitet Republika Srpska ali i na deo Crne Gore, gde su se unormalile nenormalne stvari – slave se zločinci, kliče se ratu u Rusiji, poziva se na denacifikaciju regiona, crkva je sve jači politički faktor, rehabilituju se četnici… o kakvom stanju je reč, u psihološkom smislu? Da li je ovo neka vrsta sociopatske halucinacije koja je direktni proizvod propagande? Kako lečiti društvo?

Mi u Bosni i Hercegovini sa strepnjom i svojevrsnim ogorčenjem posmatramo stvari koje ste opisali, naročito u Crnoj Gori. Takav razvoj situacije je i fascinantan i tragičan. Mediji imaju ugroman udio u tome.

Neke stvari koje nismo možda uvijek znali prepoznati kao tendenciozne i zapravo toksične u ovom smislu. A sada smo u takva medijska oblikovanja naše zbilje prosto uronjeni.

Na jednom mjestu sam s kolegicom Asjom Rokša-Zubčević pisao o tome kako je to izraz tzv. Overtonovog prozora, koncepta koji sugeriše da kroz izlaganje ono što u jednom trenutku izgleda nezamislivo može postati ne samo prihvatljivo, već i uvriježena politika.

Potrebno nam je nešto što možemo opisati kao imunizaciju informacijama, ili demokratska mentalna antitijela, kako bismo se suprotstavili tome.

A za to su nam potrebni prvo pojedinci slobodnog duha, istinski angažovani intelektualci koji imaju i ličnu hrabrost da upozore ostale da je car go.

S jedne strane, mora se više njegovati kritičko mišljenje, prvo kao vrijednost, odnosno da se vratim na priču od maloprije, kao motiv, a za mehanizme njegovog razvoja je onda relativno lako.

To mora krenuti od kuće, od malih nogu. Neću se vraćati na to kako smo bili početkom devedesetih skamenjeni spoznajom o otklonu stvarnosti od vrijednosti koje su sistematski gajene, između ostalog i kroz obrazovni sistem.

Zastrašujuće je vidjeti da su u cijeloj regiji sistemi obrazovanja prožeti retrogradnim idejama.

Kritičko mišljenje razvija se ne samo kroz čitanje, koje je srećom sada ipak jeftino, čak zahvaljujući Internetu u velikoj mjeri i besplatno, ali mladi moraju i putovati i upoznavati druge ljude. A to košta.

Siromaštvo nas zato drži u toj jezivoj regresiji. Ovo bi bio pristup od temelja naviše. S druge strane potreban je i pristup odozgo, gdje bi institucije zaista prosto stavile neke stvari van zakona.

Umjesto zabrane segregacije u školama u nekim dijelovima Bosne, imamo eufemizam „dvije škole pod jednim krovom“. To je vrlo žalosna priča.

Takve stvari prosto moraju biti zabranjene.

U socijalnoj psihologiji otvaraju se i neka stara pitanja za koja smo mislili da imamo odgovore, ali ovo nije jedno od njih – segregacija se „liječi“ desegregacijom.

Dok čekamo da se desi neko čudo, živimo u iluzijama o nekakvom visokom globalnom rangu, a istina je da nas taj svijet neumoljivo prestiže u svemu. Kao što reče Markes, „na drugoj strani rijeke se događaju čuda, a mi ovdje živimo kao magarci“.