Negde nasilje, negde netrpeljivost, a negde skoro pa idila: „Danas“ istražuje kako LGBT osobe žive u bivšim jugoslovenskim republikama

Portal Danasa je istraživao koji su zajednički problemi LGBT+ zajednice u regionu, a gde su vidljive razlike.

HRVATSKA

Ivan Zidarević je Srbin koji se pre 10 godina venčao sa partnerom u Zagrebu gde i sada žive. Oni su prvi par u Hrvatskoj koji je sklopio životno partnerstvo po Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola. Ivan je LGBT aktivista i osnivač Europske civilne inicijative Zagreb.

Na naše pitanje koji su glavni problemi s kojima se suočava LGBT+ zajednica u Hrvatskoj, on ističe da i dalje postoje pojave nerazumevanja koja su to prava LGBT+ građanima uskraćena i šta znači pojam ravnopravnosti u društvu.

“Normativno gledano aktivno izostaje proširivanje prava na usvajanje dece za istopolne parove koji su po hrvatskom zakonu, a to je prošle godine potvrdio i Ustavni sud, u porodičnim zajednicama u Hrvatskoj. Svakodnevni problemi se ogledaju u sporadičnoj netrpeljivosti čija nesnošljivost se distribuira i od strane desnih političkih stranaka, ali i crkve”, navodi Zidarević.

On ukazuje da će u septembru biti deset godina od prvog sklopljenog životnog partnerstva – to je ono između mog partnera i mene – i vidi se pomak u odnosu na neke prethodne godine što se tiče položaja LGBT osoba u Hrvatskoj.

“Situacija nikada neće biti idealna, tako nešto na ovim našim meridijanima ne postoji, ali ako zaobiđemo pojedinačne incidente, kojih ima, stvari se pomeraju na bolje”, ističe Danasov sagovornik.

Na pitanje kako državne institucije u Hrvatskoj rade na zaštiti LGBT+ prava, on odgovara da “smo svake godine sve bliže nekom zamišljenom izgledu kako bi to trebalo da izgleda”.

“U čitavom tom lancu najbitniju ulogu imaju policija, pravosuđe ali i nezavisne institucije poput pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koja aktivno štiti ljudska prava LGBT+ građana. Naravno da bi bilo očekivano da i premijer i svi iz izvršne vlasti daju aktivniji doprinos ali smo došli u situaciju, čitava Evropa ide udesno, da je odsustvo progresa i status quo nešto „dobro””, kaže Zidarević.

Upitan koliko je održavanje Prajda važno u Hrvatskoj, on ističe da Prajd u jednakoj meri senzibilizuje i antagonizuje ljude.

“To je verujem i rezultat isključivosti u komunikaciji onih koji takve manifestacije organizuju, možda je to i proizvod njihovog negativnog iskustva u borbi sa institucijama, te i više od dvadeset godina nakon prve Povorke ponosa mi i dalje imamo ista pitanja, slične upućene odgovore i jednake sukobe”, smatra Zidarević.

Inače, naš sagovornik je veliki zagovornik da sve zemlje u regionu budu punopravne članice EU.

“To bi bilo dobro iz više razloga a jedan od njih jeste i više implementacije evropskih propisa koji govore o ravnopravnosti svih građana. Što se tiče neke veće saradnje među NGO sektorom to je u ovom trenutku naučna fantastika jer se mnoge od tih organizacaija bore za puko preživljavanje, što ekonomsko što da ostanu s glavom na ramenima”, ističe on.

Na naše pitanje da uporedi život kao gej osobe u Srbiji i Hrvatskoj, Zidarević kaže: “Iznova ponavljam isto, posebno sa odmakom od deset godina od kada sam se iz Beograda preselio u Zagreb, da je mnogo teže biti drugačiji, biti gej, u Srbiji nego u Hrvatskoj”.

“Kao glavne faktore tome ističem uzurpiranu i nikada sređenu zvaničnu srpsku politiku, koja je od većine svojih građana napravila socijalno zapuštene ljude, kao i to da je Hrvatska ipak nešto zapadnije od Srbije, sa drugačijom istorijskom podlogom i nasleđem ali i stabilnijom političkom scenom”, navodi Zidarević.

BIH

LGBTIQ + zajednica u Bosni i Hercegovini se suočava sa institucionalnim nasiljem i diskriminacijom kroz zakonsku regulativu i pristup ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda.

To za Danas kaže Anisa Pračić – Šehić iz Organizacionog odbor Bh. povorke ponosa.

Kako dodaje, iako na državnom nivou Zakon o zabrani diskriminacije navodi seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao jedan od osnova zabrane diskriminacije, već pet godina od kako postoji Bh. povorka ponosa sa zahtevom da se donese Zakon o istospolnim partnerstvima, država ne čini konkretne korake ka tome.

“Postojali su pokušaji formirannja radnih grupa koje bi se bavile ovim pitanjem na entitetskom nivou, međutim to je ostalo “mrtvo slovo na papiru”, bez značajnih pomaka da se donese nacrt zakona koji bi se uputio u parlamentarnu proceduru. Nažalost, sveprisutan je govor mržnje kako u javnom diskursu tako i u onlajn sferi koji doprinosi nesigurnom okruženju za slobodan život LGBITQ+ osoba”, ukazuje Pračić – Šehić.

Po njenim rečima, postoje sporadični slučajevi pred sudovima sa pozitivnim presudama u korist LGBTIQ+ osoba, “međutim sistemskog rješenja za pitanje verbalnog nasilja, ali i svakog drugog oblika nasilja nad LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini još uvijek nema”.

“Napori Bh. povorke ponosa, ali i svih savezničkih organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima čine male, no značajne korake ka poboljšanju položaja LGBTIQ+ zajednice u Bosni i Hercegovini zauzimanjem javnog prostora, ustanova i svih drugih mjesta neophodnih za ponosan i dostojanstven život”, ukazuje Danasova sagovornica.

Pračić – Šehić naglašava da je Povorka ponosa protest protiv nejednakosti i kršenja ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih, trans, interspolnih i queer osoba.

“Povorka ponosa predstavlja naš vid borbe protiv sveprisutnog nasilja. Povorkom ponosa zahtijevamo jednak pristup javnom prostoru kao svi ostali građani i građanke. Bh. povorka ponosa je također bitna zbog vidljivosti LGBTIQ+ osoba u bosanskohercegovačkom društvu i sveprisutnosti u svakodnevnom životu. Naši zahtjevi su uvijek vrlo jasni i usmjereni protiv homofobije, transofbije i nasilja općenito. Ove godine se bavimo temom nasilja nad LGBTIQ+ osobama, gdje kroz kampanju obrađujemo lične priče LGBITQ+ osoba, nastojeći da  kroz lična iskustva ukažemo na svakodnevne probleme s kojima se suočavaju ljudi iz zajednice i na koji način su uspjeli_e pobijediti nasilje i nastaviti živjeti svoje autentične živote. Također, kroz kampanju se bavimo i educiranjem kako zajednice tako i šire javnosti o vrstama i oblicima nasilja, te kako se nasilje manifestuje kroz razne životne situacije. Vjerujemo i smatramo da svako podizanje glasa protiv nasilja je ujedno i borba protiv homofobije, transfobije i bifobije, a svaki izlazak na ulicu cjelokupno osvještavanje društva o postojanju LGBTIQ+ osoba kao sastavnog dijela bosanskohercegovačkog društva, a ne izolovane zajednice”, ukazuje Anisa Pračić – Šehić.

Ona dodaje da povorka kao najvidljiviji protest ima veliku moć da razbija predrasude u društvu, pa samin tim da redukuje homo/bi/trasfobiju.

“To su pokazala i neka istraživanja, da se stepen prihvatanja LGBTIQ+ osoba povećao, iako još nedovoljno, ali se nadamo da će to ići tom pozitivom putanjom”, naglašava Pračić – Šehić.

Vanja Šunjić, takođe iz Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, kaže za Danas uprkos svim preprekama i nepostojanju konkretne političke volje za rešavanje LGBTIQ+ prava, verujemo da dok god zajednica ponosno maršira na Povorci ponosa, posećuje događaje za LGBTIQ+ zajednicu… postoji nada ka pobošljašnju položaja LGBTIQ+ zajednice i življenja slobode.

“Ustrajaćemo u našim zahtjevima, zagovaračkim politikama i pritiscima na vlast kako bi se pravo na porodičan i privatan život ostvarilo kroz zakonsku regulativu, a u našoj brorbi znamo da nismo sami, da su sa nama zajedno naše saveznice i saveznici iz različitih društvenih, kulturnih i političkih sfera života. Ni jedna borba se ne ostvaruje sama. Ona se ostvaruje solidarnošću i savezništvom”, naglašava Šunjić.

Sarajevski otvoreni centar (SOC) više od decenije redovno prati stanje ljudskih prava LGBTI+ osoba u Bosni i Hercegovini, što kroz istraživanja što kroz druge oblike prikupljanja podataka, kao što su direktne prijave slučajeva nasilja, diskriminacije i drugih oblika kršenja ljudskih prava.

“Iako je primjetan određeni i ograničeni napredak u poštovanju LGBTI prava u Bosni i Hercegovini u posljednjih 10 godina, LGBTI+ osobe se i dalje suočavaju s duboko ukorijenjenim problemima, uključujući nedostatak pristupa zdravstvenoj zaštiti, manjak socijalne podrške, ekonomskih mogućnosti te manjkavosti u zakonodavstvu koje im ne pruža odgovarajuću zaštitu u slučajevima nasilja i/ili diskriminacije”, ističe za Danas Emina Bošnjak, izvršna direktorka SOC-a.

Kako dodaje, značajan broj LGBTI+ osoba se suočava s poteškoćama kada je u pitanju njihovo mentalno zdravlje zbog okoline u kojoj žive, i još uvek postoji potreba za društvenim razumevanjem, prihvatanjem i podrškom kako bi se suzbila postojeća stigma i izgradila inkluzivnija društvena zajednica.

“Preostaje i jačanje zakonodavstva koje će pružiti adekvatnu zaštitu prava na samoodređenje te privatni i porodični život, te osigurati širu zaštitu i osnov za širu društvenu ravnopravnost, koja neće biti fokusirana isključivo na pitanja nasilja i diskriminacije u najužem smislu”, navodi Bošnjak.

Ona objašnjava da SOC nudi besplatno pravno savetovanje svim lezbejkama, gej, biseksualnim, transrodnim, interspolnim i queer osobama iz BiH, koje su doživele bilo koji oblik kršenja njihovih ljudskih prava.

“Takođe, plaćamo i troškove advokata/ica koje/i dalje zastupaju LGBTI+ osobe pred sudskim i drugim tijelima odnosno institucijama BiH. Tokom 2023. godine pružile/i smo pomoć u ukupno 65 upita za pravno savjetovanje, od toga 20 za prijavu zločina iz mržnje, osam za govor mržnje, pet za diskriminaciju, 12 upita o azilu, 15 upita o trans pravima i pet upita istospolnih parova”, ukazuje naša sagovornica.

Od svih ovih prijavljenih slučajeva, 15 je dalje na postupanju pred relevantnim institucijama.

SOC trenutno vodi 17 aktivnih strateških parnica od kojih su četiri iz oblasti diskriminacije, tri iz oblasti porodičnog života istospolnih partnera/ki, dve iz oblasti trans prava i osam iz oblasti zločina iz mržnje i govora mržnje.

Četiri od ovih 17 slučajeva su pokrenuta tokom 2023. godine.

“Načini borbe protiv homofobije i transfobije zavise ponajviše od konteksta u kojem se ta borba dešava, a moje aktivističko iskustvo govori da nema boljih ili lošijih pristupa samih po sebi. Često najbolje rezultate donose ujedinjeni različiti napori i pristupi jer je toliko ključnih tačaka i različitih aktera/ki na koje moramo ciljati aktivnostima da nema jedinstvenog i magičnog odgovora. Povorka ponosa je način da se kroz upražnjavanje slobode okupljanja suprotstavimo problemu nevidljivosti i neprisutnosti LGBTI+ osoba u javnim prostorima. Povorke ponosa su važne jer se bave jednom od najrasprostranjenijih predrasuda prema LGBTI+ osobama, koje su dehumanizirane različitim narativima zlonamjernih aktera ili jednostavno zbog nedostatka znanja i poznavanja LGBTI+ osoba. Izuzetno je lako pripisati različite stereotipe ljudima koji su manjina i nisu vidljivi, a biti viđen kao ljudsko biće ima moć da to promijeni. Pored toga, povorka je istovremeno i protest i ima i svoju političku dimenziju, sa jasnim zahtjevima za ostvarivanje ravnopravnosti i slobode”, ukazuje Bošnjak.

Naša sagovornica veruje da itekako ima nade da LGBTI+ osobe u regionu žive bez straha.

“Trenutno živimo u društvenoj i političkoj realnosti koja izgleda prilično sumorno, ali nadu pruža, na primer, Poljska, gdje su posljednji izbori donijeli značajnu promjenu odnosa politike i institucija prema reproduktivnim pravima žena, ali i prema LGBTI+ osobama, a slika je prije samo par godina bila zastrašujuća. Mislim i da je na ovim prostorima LGBTI+ aktivizam ne samo na pravoj strani historije već i budućnosti, i ne trebamo gubiti nadu i elan, uprkos svim izazovima”, zaključuje Emina Bošnjak.

CRNA GORA

Kada je reč o položaju LGBT+ osoba u Crnoj Gori, Staša Baštrica, izvršna direktorka Kvir Montenegra, ukazuje da su glavni problemi “mnogobrojni i vrlo kompleksni”.

“Prije svega, LGBTIQ+ osobe se i dalje suočavaju sa nasiljem i diskriminacijom u različitim sferama života, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvo. Takođe, homofobija i transfobija su i dalje u velikoj mjeri prisutne u društvu, što dovodi do stigmatizacije i marginalizacije pripadnika i pripadnica naše zajednice. Zatim, fizičko i verbalno nasilje nad LGBT+ osobama i dalje je značajan problem. Osim na ulici, naročito se ističe vršnjačko nasilje i nasilje u krugu porodice, što dovodi do situacije u kojoj nijedan prostor, pa ni oni koji bi prije svega trebalo da budu, nisu bezbjedni za život LGBTIQ+ osoba”, objašnjava Danasova sagovornica.

Takođe, dodaje ona, iako postoji napredak u zakonodavnom smislu kada su LGBTIQ+ osobe u Crnoj Gori u pitanju, implementacija postojećih zakona je na izuzetno lošem nivou.

“Zatim, LGBT+ osobe se suočavaju sa izazovima u pristupu zdravstvenim uslugama, koji se, između ostalog, tiču potreba trans osoba, a naročito trans žena, odnosno nepostojanja adekvatne hormonske terapije koja bi im u kontinuitetu omogućila kvalitetniji i dostojanstven život”, ukazuje Baštrica.

Kako dodaje, većina LGBTIQ+ osoba ne nailazi na podršku od strane porodice, što dovodi do socijalne izolacije i izazova koji se tiču mentalnog zdravlja, a što direktno narušava kvalitet života.

“LGBTIQ+ mladi su posebno ranjiva kategorija, koji iz ekonomskih razloga, u većini slučaja, su osuđeni da borave u nepodržavajućim i nasilno nastrojenim sredinama, što negativno utiče na rast i razvoj, kao i ostvarenje punih kapaciteta mladih, a nerijetko je i da zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta budu izbačeni iz svojih domova”, navodi Baštrica.

Iako se organizacije civilnog društva u kontinuitetu i efikasno bave pitanjima i pravima LGBTIQ+ osoba, isitče ona, potrebna je i veća institucionalna podrška kako bi se osiguralo da zakoni i relevantne politike budu efikasno primenjivane.

“Rješenje ovih problema zahtijeva sveobuhvatan pristup koji uključuje edukaciju javnosti, dalje unaprjeđenje zakonodavnog okvira, bolju implementaciju zakona, jačanje institucija i promociju ravnopravnosti i prihvatanja LGBTIQ+ osoba kroz različite društvene kanale”, objašnjava Baštrica.

Na pitanje da li se nešto promenilo od stupanja na snagu Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, ona odgovara da se u suštini nije promenilo mnogo.

“Prije svega, Zakon o životnom partnerstvu jeste stupio na snagu, međutim, od 1. jula 2020. godine kada je izglasan, pa do dana današnjeg nije urađeno dovoljno u pravcu izmjene i dopune svih zakona i podzakonskih akata, a što je nužno kako bi ovaj zakon pružao ono što tvrdi da pruža svim osobama koje žele ovaj zakon da iskoriste. Odnosno, onih zakona i podzakonskih akata uz koje ovaj zakon omogućava istopolnim parovima pristup pravnim benefitima, obavezama i zaštiti koje su do tada često bile rezervisane samo za heteroseksualne parove. Ovo uključuje pravo na zajedničku imovinu, nasleđivanje, socijalnu sigurnost i druge važne aspekte života koje donosi partnerska zajednica. Po poslednjem istraživanju, u Crnoj Gori su do kraja 2023. godine sklopljena 152 partnerstva”, navodi naša sagovornica.

Nažalost, dodaje ona, donošenje zakona ne može uticati na smanjenje različitih oblika nasilja, “ali adekvatna primena istih definitivno da može”.

“Međutim, u Crnoj Gori su pravda i jednak tretman i dalje mogući samo na papiru. Na smanjenje nasilja i podizanju svijesti među opštom populacijom o predrasudama i stereotipima, a onda i problema i izazova sa kojima se LGBTIQ+ zajednica u Crnoj Gori susrijeće, i dalje radi civilni sektor, koji neumorno funkcioniše na ovom polju, dok se sistem ovim pitanjima bavi pasivno ili se ne bavi uopšte. Najbolji pokazatelj je definitivno izvještaj pod nazivom Rainbow map koji rangira evropske zemlje, a koji ILGA Europe objavljuje svake godine, a tiče se postojanja i poštovanja zakona i politika koje se direktno tiču ljudskih prava LGBTIQ+ osoba. Naime, u poslednje tri godine Crna Gora je pala sa 8. na 19. poziciju u Evropi. Ovakav pad najbolje govori o riješenosti da se položaj LGBTIQ+ osoba u Crnoj Gori unaprijedi”, ukazuje Baštrica.

Upitana da li je Prajd važan i kako se građani i građanke bore protiv homofobije i transfobije u Crnoj Gori, naša sagovornica odgovara da je Prajd izuzetno važan mehanizam u borbi za ljudska prava LGBTIQ+ osoba.

„On predstavlja protest i platformu sa koje se u javnost plasiraju zahtjevi, izražava nezadovolstvo položajem u društvu, skreće pažnja na probleme i izazove sa kojima se susrijećemo zbog drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. I ne samo to, Prajd je javna potvrda našeg postojanja i glavni mehanizam za podizanje vidljivosti LGBTIQ+ identiteta, a što je jedan od ključnih preduslova kada je u pitanju postizanje društvene inkluzije i ravnopravnosti“, ukazuje ona.

Po njenim rečima, u Crnoj Gori borba protiv homofobije i transfobije teče aktivno, “i zahvaljujući istoj, danas možemo reći da je donekle lakše biti drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta od opšte prihvaćenog”.

“Ovaj napredak smo uspjeli da ostvarimo zahvaljujući konstantnim i sveobuhvatnim edukacijama u vidu radionica i seminara, kulturnim događajima kao što su performansi, izložbe i koncerti, akcijama vidljivosti i, naravno, Prajdom. A prije svega, borba ne bi bila moguća bez aktivista i aktivistkinja koji su hrabro istupili i djelovali u pravcu boljeg sjutra kako za LGBTIQ+ osobe, a onda i za cjelokupno crnogorsko društvo, čineći ga inkluzivnijim, pravednijim i bezbjednijim za sve. Takođe, izuzetno je i važan doprinos naših saveznika, koji iako nisu dio zajednice pružaju napore kako bi ova borba bila još efikasnija, a uz to i dokazuju da razlike među nama ne treba da nas razdvajaju, kao i da treba da živimo zajedno u društvenoj koheziji”, ističe Baštrica.

Na pitanje a li bi ulazak Crne Gore u Evropsku uniju doprineo poboljšanju položaja LGBT+ zajednice, ona kaže da bi ulazak u EU “mogao značajno doprinijeti poboljšanju položaja LGBTIQ+ zajednice, međutim, posmatrajući primjere određenih članica, kao što su Poljska i Mađarska, biti članica Evropske unije nije garancija boljeg života za LGBTIQ+ zajednicu”.

“Ono što bi trebalo da doprinese poboljšanju položaja LGBTIQ+ zajednice je definitivno usvajanje i implementiranje svih zakona i standarda koji štite prava LGBTIQ+ osoba. Takođe, važna činjenica je da Evropska unija može vršiti politički pritisak na države članice u cilju poboljšanja stanja ljudskih prava. Zatim, ulazak u EU može doprinijeti jačanju regionalne saradnje između zemalja Zapadnog Balkana, što može uključivati zajedničke napore u promociji ljudskih prava i borbi protiv diskriminacije”, naglašava Baštrica.

Kada govorimo o saradnji LGBTIQ+ organizacija u regionu, dodaje naša sagovornica, ona je od velike važnosti iz više razloga.

“Organizacije u različitim zemljama mogu dijeliti svoja iskustva i uspjehe u borbi za prava LGBT+ osoba što pomaže organizacijama u pravcu primjene efikasnijih metoda borbe. Takođe, saradnja omogućava organizovanje regionalnih projekata koji mogu imati veći uticaj nego lokalne inicijative. Zatim, udružene organizacije mogu efikasnije vršiti pritisak na vlade država da usvoje i implementiraju zakone koje štite ljudska prava LGBTIQ+ osoba. U suštini, ulazak Crne Gore u EU, kao i regionalna saradnja među LGBTIQ+ organizacijama imaju potencijal da značajno unaprijede položaj LGBTIQ+ osoba, kako kroz jačanje zakonodavne zaštite i pristup resursima, tako i kroz solidarnost u borbi za ljudska prava LGBTIQ+ osoba”, zaključuje Baštrica.

SRBIJA

Goran Miletić iz Beograd Prajda, ističe za Danas da su nasilje i diskriminacija dva ključna problema LGBT+ zajednice “već decenijama i to se nije promenilo”.

“Što se tiče nasilja, ono što se menja poslednjih godina je činjenica da mi o nasilju govorimo u medijima, na sastancima i uvek kada je to moguće, kao što je na primer u ovom tekstu. Za razliku od 90-tih godina kada nasilje nad LGBT osobama nije bila tema u javnom prostoru, sada slučajevi nasilja ipak dobiju medijsku pažnju. Što se tiče diskriminacije, zakonski okvir je od 2009. godine mnogo bolji, ali je primena zakona i dalje veoma nezadovoljavajuća. To uključuje i činjenice da pripadnici/ce LGBT+ zajednice ne znaju da prepoznaju diskriminaciju i ne veruju da mogu dobiti zaštitu pred sudovima ili Poverenikom za zaštitu ravnopravnosti. Istovremeno, strah od viktimizacije i dalje sveprisutan”, objašnjava Miletić.

Pored toga, dodaje on, povlačenjem već gotovog Zakona o istopolnim partnerstvima i zabranama EuroPride 2022, vlast je pokazala novi stepen homofobije sa kojim se tek suočavamo.

Prema njegovim rečima, kada se počinioci nasilja i napada ne identifikuju ili nema postupaka protiv njih u ovolikom broju slučajeva, onda možemo govoriti o sistematskoj diskriminaciji prema pripadnicama/cima LGBT+ zajednice.

“Slučaj gej momka koga je policija maltretirala i koji je potom štrajkovao glađu nije zapanjujući samo zbog načina na koji je žrtva zlostavljana, već i zbog činjenice da su imena počinilaca dostupna, kao i izjave date policiji. I pored toga nema brze i efikasne istrage na osnovu koga bi došlo do fer i pravičnog suđenja. Umesto postupka definisanog zakonom i međunarodnim standardima, usledila je viktimizacija žrtve u tabloidima što će negativno uticati na sve one koji budu razmišljali da prijave slične slučajeve u budućnosti”, naglašava Miletić.

Kako dodaje, poruka koju dobijamo je da vlast ne želi da unapredi zakonodavni okvir, ne želi da koristimo uživanje građanske slobode kao što je sloboda okupljanja, niti želi da imamo pristup pravdi kada su garantovana prava povređena.

“Nažalost, najveći deo opozicije ne želi da se obaveže da će se nešto promeniti ukoliko bi oni došli na vlast”, ukazuje Danasov sagovornik.

Upitan da li je Prajd važan u borbi protiv homofobije, Miletić objašnjava da možemo imati subjektivna mišljenja o ovom pitanju, ali da istraživanja pokazuju na dve ključne tačke važne za smanjenje homofobije i transfobije u svakom društvu.

“Prva je vidljivost, a druga je socijalna interakcija sa LGBT+ osobama u okruženju. Prajd je svakako ključni događaj koji doprinosi vidljivosti zajednice u Srbiji i svih zahteva koje zajednica godinama zastupa u razgovoru sa predstavnicima vlasti. Takođe, Prajd je jedan od retkih događaja koji dopire do svih građana Srbije i pokazuje im da smo mi njihove komšije, kolege, prijatelji i članovi familija i porodica”, ističe Miletić

On ukazuje i na to da je saradnja LGBT organizacija u regionu uvek bila odlična, “kao što je slučaj sa svim nevladinim organizacijama i to je nešto iz čega političari mogu da uče”.

“Konkretno, svaki Prajd u regionu poziva predstavnike Prajdova iz zemalja okruženja kako bi govorili o svojim iskustvima i problemima. Saradnja je stalna i intenzivna i najznačajnija je onda kada se pojave novi problemi za koje su u drugim zemljama već pronašli neko dobro rešenje”, navodi on.

Što se tiče toga da li bi ulazak Srbije u EU doprineo boljem položaju LGBT zajednice, Miletić ukazuje da je to “kompleksnije pitanje”.

“Ono što je važno je da je Srbija već članica Saveta Evrope u okviru koga postoji veliki broj standarda koji se tiču ljudskih prava, uključujući i ljudska prava LGBT zajednice. EU očekuje da Srbija poštuje ove standarde kao deo svojih međunarodno preuzetih obaveza, kako bi pokazala da ima kapaciteta da poštuje i obaveze koje preuzme tokom procesa pridruživanja EU. Insistiranjem da poštuje ljudska prava LGBT zajednice, EU svakako doprinosi poboljšanju, ali glavni deo je na nama u Srbiji”, zaključuje Miletić.

Aleksandra Gavrilović iz Organizacije za lezbejska ljudska prava – Labris, ukazuje za Danas da je i dalje visok stepen predrasuda i sterotipa prema LGBT+ zajednici.

“Sve to utiče na lošu implementaciju zakona koji postoje, diskriminaciju i sekundarnu viktimizaciju kao i govor mržnje i nasilje. Naša zajednica nosi se sa manjinskim stresom što u velikoj meri utiče na kvalitet života. Na prekid školovanja. Na oblast rada, LGBT+ osobe češće napuštaju radna mesta i manje su zadovoljni na poslu. Naša zajednica zbog lošeg predhodnog iskustva ima manje poverenja u institucije i institucionalnu podršku. Trans osobe su posebno ugrožene i nose se sa većim posledicama stereotipa i predrasuda koje postoje u našem društvu. Istopolna partnerstva i dalje nisu pravno prepoznata, niti je usvojen Zakon o rodnom identitetu”, ukazuje Gavrilović.

Upitana da li ima nade da LGBT+ osobe u regionu ikada žive bez straha, ona odgovara da “društvo u kome bilo koja zajednica živi u strahu i obespravljeno, je društvo gde nikome ne može da bude dobro”.

“To je društvo u kome prava svih polako počinju da se sužavaju i umanjuju. Dok to ne shvatimo neće nam biti bolje. Dok ne shvatimo da samo društvo koje neguje i slavi različitosti i ne pravi podele može da bude dobro za nas, naše prijatelje, porodicu. I da ne trebamo da se bojimo toliko drugačijeg. A LGBT osobe su hrabre i žive uprkos strahu svaki dan”, zaključuje Gavrilović.

SLOVENIJA

Slovenija se po svemu razlikuje od ostalih nekadašnjih jugoslovenskih republika, pa tako i po poožaju LGBT+ osoba.

Prava ove zajednice smatraju se među najnaprednijim.

Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije je odavno zabranjena, a Slovenija je bila prva postkomunistička zemlja koja je legalizovala istopolne brakove.

Naime, slovenački parlament je 21. aprila 2016. godine usvojio predlog zakona kojim se istopolnom partnerstvu daju sva prava, osim zajedničkog usvojenja i vantelesne oplodnje.

Pokrenuta je peticija za referendum, koji nije dozvoljen, tako da je Zakon stupio na snagu 24. maja 2016. . S primenom se čekalo do kraja februara 2017.

Novi zakon koji legalizuje istopolne brakove i dozvoljava istopolnim parovima da zajednički usvajaju decu u Sloveniji, stupio je na snagu 31. januara 2023.

Istraživanje Evrobarometra iz prošle godine pokazalo je da 62 odsto građana i građanki Slovenije smatra da bi istopolni brakovi trebalo da budu dozvoljeni širom Evrope, a 58 odsto se složilo da “nema ništa loše u seksualnom odnosu između dve osobe istog pola”.

SEVERNA MAKEDONIJA

U Severnoj Makedoniji zakon ne priznaje istopolne zajednice.

Kao i u ostalim bivšim jugoslovenskim republikama, postoji vrlo jasna diskriminacija prema LGBT+ zajednici, a homoseksualnost je bila zabranjena do 1996. godine.

U martu 2019. parlament je usvojio novi zakon protiv diskriminacije koji, između ostalog, uključuje seksualnu orijentaciju i rodni identitet.

Zanimljivo je da je Ustavni sud u maju 2020. poništio zakon iz proceduralnih razloga, da bi potom sličan predlog zakona Skupština usvojila 27. oktobra 2020. godine.

Istraživanje koje je 2002. sproveo Centar za građanska i ljudska prava pokazalo je da više od 80 odsto građana i građanki Severne Makedonije smatra da je homoseksualnost “psihijatrijski poremećaj koji ugrožava porodice”.

Oko 65 odsto ispitanika/ca je odgovorilo da je “biti homoseksualac zločin koji zahteva zatvorsku kaznu”.

Istraživanje javnog mnjenja koje je sproveo NDO pokazalo je da 45 odsto LGBTI osoba u Severnoj Makedoniji smatra da su parade ponosa poboljšale položaj LGBTI zajednice u društvu, navodi se na sajtu organizacije ERA.

Međutim, Severna Makedonija je bila jedina od šest zemalja gde se samo manjina složila sa ovom izjavom.

Pored toga, 84 odsto opšte populacije ne bi lično podržalo organizaciju Prajda.