„SDP liči na ono što se dešavalo DS u Srbiji, HDZ konsolidovana stranka“: Davor Đenero za Danas nakon izbora u Hrvatskoj

Hrvatsko biračko telo se pomiče prema desnici

Izlaznost, kaže Đenero, u takvim okolnostima je na nivou očekivanja.

„Očito je da je i HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) mobilizirao svoj biračko tijelo, ali i da je ovo anti-HDZ biračko tijelo mobilizirano“, kaže naš sagovornik.

Đenero objašnjava da je to politička arena kakva se konsolidovala nakon šoka koji je izazvao predsednik Hrvatske Zoran Milanović „protivustavnom najavom da će ući u političku arenu, a ne odreći se pozicije predsednika republike“.

Osim toga, primećuje analitičar, vidi se da je HDZ ostao kao jedina relevantna konsolidovana nacionalna stranka, a da je proces erozije u Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koji, nažalost, kaže Đenero, naliči onome šta se dešavalo u Demokratskoj stranci (DS) u Srbiji nakon poraza Borisa Tadića, da je taj proces erozije i te kako uzeo maha.

„I vidi se da se hrvatsko biračko tijelo, uvijek blago, ali pomiče prema desici i da su dva desino-populistićka pokreta, koja ne pripadaju ustavnomu luku, dobila bitno veću parlamentarnu zastupljenost nego što su imali pre četiri godine“, kaže Đenero.
Milanović krenuo u lov na antievropske glasove

Tvrdnje da je Milanović pokušao animitati glasačko telo HDZ, Đenero odbacuje, te kaže da su HDZ-ovi glasači ostali verni svojoj stranci.

„Što se i vidjelo. Milanović se već nekoliko godina ponaša kao desni populist, a zanimivo je da pritom nije izgubio kontrolu nad svojom bivšom stranom. On je, ušavši u kampanju, najprije natjerao SDP da se iz socijaldemokratske stranke pretvori u puku sljedbu autoritarnog vođe“, ukazuje Đenero.

Nakon toga, kaže, Milanović je krenuo u lov na suverenističke, antievropske, antiatlantističke glasove, koje je prikupljao za svoje prijatelje sa desnog krila političke arene.

„On je nije ušao u HDZ. HDZ je očuvao taj prostor svog biračkog tijela, samo je pitanje što će se u narednom razdoblju događati sa HDZ-om. Vrlo je moguć scenarij po kojem bi sve ovo što je u pomicanju HDZ prema centru političke arene u osam godine napravio premijer Andrej Plenković moglo biti poništeno ponovnom pobijedom desnice unutar stranke, i eventualnim koaliranjem te ekipe sa desnice HDZ-a sa jednom od ovih dviju populistićkih organizacija od kojih jedna zapravo drži kljućeve sastavljanja buduće parlamenta“, ističe Đenero.

Najbolja koalicija kakva je bila ranije – sa nacionalnim manjinama

Iako je rano prognozirati sa kim bi HDZ, koji je osnovio 61 mandat, mogao sklopiti koaliciju, Đenero naglašava da bi idealna koalicija bila „onakva kakvu smo imali – centrističkog HDZ sa zastupnicima nacionalnih manjina i sa liberalno-demokratičkim političkim opcijama.

No, Đenero kaže da je trenutna situacija takva da niti matematički takva koalicija nije verovana.

„Pleković je vjerovano na tome pokušao raditi. Vjerojatnija je koalicija HDZ-a, koju onda ne bi vodio Pleković, sa Domovinskim pokretom i nekima od manjinskih zastupnika. Mene najviše smeta u ovoj koaliciji to što kad se kaže nekima, to znači da među njima ne bi bilo (Milorad, Samostalna demokratska srpska stranka) Pupovca i SDSS“, primećuje naš sagovornik.

Naime, kaže, za Hrvatsku je politička uloga saradnje između Plekovićevog HDZ i Pupovčevog SDSS bila nešto silno dobro i silno važno.

„Kad se u Hrvatskoj govori o politici prema naconalnima manjinama, onda je uvijek ključno pitanje odnosa prema Srpskoj nacionalnoj zajednici (SNZ). Silno je važno to što je u proteklih osam godina SNZ imala izravan utjecaj kao dio vladajuće koalicije na kreirannje javnih politika u Hrvatskoj“, kaže Đenero.

Drugo što je silno važno, dodaje on, je to što je u tom razdoblju, konačno, iako je to bilo vidjivo i pre, unutre SNZ kreiran koncept konstitucionalnog patriotizma.

„Dakle, SNZ u Hrvatskoj razumije da svoje probleme ne može riješavati na drugi način, nego utjecajem na javne politike u Hrvatskoj, odnosno, na izvršnu vlast u Hrvatskoj“, kaže naš sagovornik.

Nasuprot tome, objašnjava, to je ujedno bio i neverovatno uspešan dosije, o kojem se u Hrvatskog uopšte nije govorilo, prema jednom patogenom projektu koji dolazi iz Belograda, a koji se raširio na sve druge zemlje u regionu, osim na Hrvatsku, a to je taj projekat srpskog sveta.

Srpska lista u Hrvatskoj

„Sa strankom koja ima izravan utjecaj na izvršnu vlast u Hrvatskoj, koncept oslanjanja na autoritarnom vođu u Beogradu jednostano nije pio vodu. Vi ste na ovim izborima imali protivkandidata Pupovcu – Dragan Crnogorac, koji ima bekgraund u hrvatskoj politici koji obuhvaća i pronevijeru javnog novca“, ukazuje Đenero.

Crnogorac je, kaže, izašao sa tipičnom SNS retorikom na izbore.

„Govorio je o tome kako za Srbiju u Hrvatskoj Pupovac nije napravio ništa tom svojom politikom. S druge strane, jedini koji garantira status Srba svuda u regiji, pa i u Hrvatskoj, je Aleksandar Vučić„, kaže Đenero.

Svoju listu, primećuje Đenero, je nazivao Srpskom listom, „što je potpuno asocijacija na znate što“.

„Simbolika je bila simbolika SNS. Reklamirao se kao krilo SNS za Hrvatsku. Taj gospodin je osvojio 10 puta manje glasova u posebnoj jedinici za nacionalne manjine nego Milorad Pupovac. Ta politička opcija je trenutno doživjela totalni poraz zbog toga što ste imali uspješnu politiku konstitucionalnog patriotizma. A sad imate pritisak, iz tog nesretnog Domovinskog pokreta, da se Srbima u Hrvatskoj onemogući da budu konstitucionalni patrioti i da ih se pod svaku cijenu potisne iz vladajuće koalicije“, naglašava Đenero.

To, kaže, jedan od najopasnih elemenata koji su trenutno na političkoj sceni i dugoročno su opasnost za uspešnu konsolidaciju manjinskih politika i politike zaštite nacionalnih manjina, pri čemu, smatra Đenero, da je Pupovac sa svojim SDSS u proteklom razdoblju napravio jako važan i jako koristan posao ne samo za srpsku zajednicu, nego i za Hrvatsku.

Teško je vratiti nivo odnosa Srbije i Hrvatske iz vremena Tadića

Kakvi bi odnosi Hrvatske i Srbije mogli da budu u budučnosti, s obzirom na to da su trenutno veoma zategnuti, Đenero je mišljenja da je u proteklom periodu Hrvatska vodila jedinu racionalnu politiku prema Beogradu.

„Negde sam je tehnički nazvao, ‘gromoglasnim ignoriranjem’. Vlada Hrvatske je nastrojala ne odrazivati se na provokacije koje su konstantno dolazile od Vučićevog režima. Hrvatska niti jednom u osam godina niti u jednoj instituciji nije blokirala Republiku Srbiju i nije pokušavala uvjetovati svoj pristanak na nešto unutar Evropske unije bilateralnim odnosima. Ja se bojim da taj standart koji je uspostavio Pleković, neka ekipa koju bi vodio netko s desnice HDZ, više ne bi mogla odražati“, istiće Đenero.

S druge strane, kaže, znamo da bi eventualna ekipa koju bi vodio Milanović s guštom ulazila u svaki politički sukob koji bi se dogodio, te da bi retorika Milanovića bila jednako vatrena ili čak i vatrenija od retorike Vučićevog režima.

„Dakle, da, bojim se da ova razina izbjegavanja konflikata i ignoriranje u Hrvatskoj teško može biti odražana. A to mi se čini da je u datim okolnostima, s obzirom na tim režima u Beogradu, bila jedina racionalna politika. Naravno da se niko ne može nadati povratku na onu razinu odnosa koju je Hrvatska imala sa Srbijom u vreme administracije predsednika Tadića, gde je bilo napetnosti, gde je bilo svih otvorenih problema, ali je postojalo jedno temeljno demokratsko međusobno povjerenje i uvjerenje da postoji neki zajednićki nazivnik dviju državnih politika. Taj zajednićki nazivnik je, naravno, jedini koji je mogao biti, a to je Evropska integracija“, zaključuje Đenero.