Đenero: Loša politika Zagreba jača rusku „meku moć“ u BiH

Međutim, više hrvatskih listova su osudili potez Čovića, a u komentaru u Jutarnjem listu se ocenjuje da „taj zakon najviše žulja Dodika i Aleksandra Vučića koji odbacuju genocid počinjen u Srebrenici, a sada im, eto, besramno suflira i prvi Hrvat BiH Dragan Čović, koji je pod starateljstvom ovdašnjeg, domicilnog HDZ-a, Andreja Plenkovića i hrvatskog predsednika Zorana Milanovića“.

Ne samo što je to nedoličan i amoralan potez, piše list, već je i učinjen očito zbog izbornog zakona „kako bi Čović sebi osigurao večno mesto u Predsedništvu BiH“. Ta odluka, naglašava se, zahteva reakciju „spomenutih Čovićevih patrona i zaštitnika u Zagrebu“, koji su inače, kao i sam Čović, s pravom odlazili u Potočare na obeležavanje godišnjice genocida u Srebrenici.

Davor Đenero, politički analitičar iz Hrvatske, u izjavi za Danas kaže da situacija nakon sramotnog glasanja Dragana Čovića u korist inicijative Kluba srpskog naroda u BiH parlamentu, za ukidanje Inckovog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločina, pokazuje kako je problematična situacija nastala u Hrvatskoj zbog nepostojanja jasne politike prema susednoj državi.

„Odavno je problem Hrvatske što nije razlučila dvije politike: politiku prema BiH, zasnovanu na državnom interesu, i politiku zaštite hrvatske zajednice u BiH, što je obaveza izvršne vlasti, koja proizlazi iz Ustava“. Đenero upućuje da je temeljni državni interes Hrvatske jedinstvena, celovita i održiva BiH, kao deo evropskoga i evraoatlantskog prostora.

„Europeizacija BiH i približavanje atlantskim strukturama nisu mogući bez suočavanja s nedavnom prošlošću i bez razjašnjavanja odnosa agresije na BiH. Bez sumnje, Miloševićev režim i strukture koje je on pomogao stvoriti među BiH Srbima cijelo vrijeme rata su bili agresori na BiH, a kad je riječ o hrvatskoj poziciji, sve je definirano presudom ICTY u slučaju Prlić i ostali, kad je precizno vremenski definirano razdoblje postojanja zločinačkog pothvata i sudjelovanja Zagreba u agresiji na susjednu državu“.

To razdoblje, dodaje naš sagovornik, ne „obuhvaća početak obrane BiH pred agresijom Miloševićeva režima kvislinških struktura i snaga koje su derivirane iz bivše JNA, a okončano je Washingtonskim sporazumom i definiranjem odnosa Hrvata i Bošnjaka unutar BiH Federacije“.

Bez priznanja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, bez priznavanja karaktera agresije, teško je, naglašava Đenero, uspostaviti održive odnose lidera srpske zajednice s ostalima u BiH, a bez priznavanja agresorskog karaktera politika hrvatske elite i vojnih snaga, „posebice tijekom 1993. teško je uspostaviti povjerenje među Hrvatima i Bošnjacima“.

Racionalna hrvatska politika teško se može mešati u odnose bosansko-hercegovačkih Hrvata Bošnjaka, ističe sagovornik Danasa dodajući da može stvarati povoljnu klimu za njihove odnose.

„Povoljna klima ne stvara se popuštanjem interesima elite Hrvata u BiH, koja je i dalje povezana sa strukturama koje su sudjelovale u agresiji na vlastitu državu“. Ključ hrvatskog uticaja u BiH, kako navodi, može biti samo pritisak na evropeizaciju politika u BiH, „a ako je nešto u posljednje vrijeme bilo impuls europeizaciji, onda je to bilo Inckovo rješenje o kažnjavanju negiranja genocide i veličanja ratnih zločina“.

Jasno je, dodaje Đenero, da je evropski interes organizacija pluralne, ali jedinstvene i održive, složene, ali funkcionalne BiH države, a niti jedna članica EU nema tako snažan interes ostvarivanja tog cilja kao Hrvatska.

„Nažalost predsjednik Republike Zoran Milanović otvoreno je stao na stranu Čovićeve politike kolaboracije s Dodikom, a time i s Vučićevim i Putinovim režimom, koji sustavno rade na destrukciji BiH, a protiv europske i euroatlantske inicijative u BiH“.

Premijer Plenković, pak, propušta razdvojiti državni interes od interesa elite Hrvata u BiH, primećuje Đenero, pa propušta reagovati na nečuvene ispade Čovića.

„Milanović jedini (osim trenutne mađarske administracije) prihvaća Dodika kao partnera, zajedno s Čovićem zanemaruje činjenicu da na području entiteta kojim Dodik gospodari danas nema niti četvrtina predratnog hrvatskog stanovništva i pravi se kao da taj entitet ne diskriminira Hrvate, kao i sve ostale, osim nacionalne većine. Zato hrvatski šef diplomacije nastoji diplomatski izbjeći hrvatsko definiranje pozicije prema Dodiku, odgovorom kako on nije niti prijatelj, niti neprijatelj BiH, nego činjenica“.

Jedini dobitnik situacije koja proizlazi iz deficita hrvatske politike prema BiH i Milanovićevog i Čovićevog nečuvenog podilaženja Dodiku, zaključuje naš sagovornik, jeste jačanje ruske „meke moći” u BiH i „slabljenje utjecaja EU i atlantskih struktura na rubu europskog prostora“.