Đenero: Moć Milanovića, kao ruskog igrača, opada, Čović u strahu od sankcija

Podsećamo, u istom danu kada je Željko Komšić, predsedavajući Predsedništva BiH u Vatikanu sa papom Franjom govorio “o vrednostima za koje se danas treba boriti“, a sa predstavnicima Vatikana o “neophodnosti pravne i društvene jednakosti svih građana”, ministar inostranih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman je sa ruskim kolegom Sergejem Lavrovim u Moskvi tražio rešenje za BiH. Istovremeno, hrvatski predsednik Zoran Milanović je u Zagrebu kazao kako je Milorad Dodik, srpski član Predsedništva BiH, kome su SAD nedavno pooštrile sankcije zbog korupcije i koji ubrzano radi na rušenju ustavno pravnog poretka BiH, trenutno partner Hrvatske u BiH.  

“Čini mi se da je proglašenje američkih sankcija protiv Dodika i njegove sljedbe imalo blagotvoran učinak. Dragan Čović je bitno ublažio svoje stavove, nije ga bilo na Dodikovoj pogrebnoj svetkovini 9. januara u Banja Luci, što je jasan signal da se Čović uplašio da bi se i on mogao naći pod kaznom američke administracije”, ukazuje Đenero.

U Evropskoj uniji, napominje naš sagovornik, “više nije samo Njemačka eksplicitno za uvođenje sankcija Dodiku i entitetu kojeg on kontrolira u BiH, nego je i Nizozemska jasno definirala svoj stav u korist sankcija. Do konsenzusa unutar Europskog vijeća će teško doći, ali Europska komisija je suspendiranjem europske pomoći BiH već na neki način počela provoditi politiku pritiska svojevrsnim sankcijama”.

Đenero ukazuje da u Hrvatskoj postoji podela između politike Vlade i Predsednika, a stav Zorana Milanovića da je Dodik partner Hrvatima u BiH i Hrvatskoj ne prihvata, kaže, niko ko pripada ustavnom luku.

“Gordan Grlić Radman samo provodi politiku vlade i većinske stranke, a tu politiku kao ključni policy planer definira premijer Plenković. Radman je fokusiran na BiH, on je karakterno ‘mek’ čovjek i sigurno ne pripada radikalima, ali nastoji biti nekonfliktan, pa više nego Plenković popušta nacionalističkim radikalima, kako onima s opozicijske margine u Hrvatskoj, tako i onima unutar njegove stranke i HDZ-a BiH”.

Da Grlić Radman nije zagovornik antagonizma prema BiH, videlo se, kaže Đenero, i u vreme njegove posete Sarajevu i razgovora s bosansko-hercegovačkom ministarkom inostranih polsova Biserom Turković.

Politika premijera Plenkovića, ukazuje naš sagovornik, čvrsto podupire američku matricu rješavanja problema u BiH, koja se zasniva na tome da se “najprije riješi napetost između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji, a da se onda nastavi pritisak na manji entitet i reformama se osigura funkcionalnost, suverenost i održivost BiH”.

Milanović, kao ruski igrač, dodaje, “zastupa suprotnu politiku, politiku opstrukcije američkog angažmana, pa zato ovaj čini sve da ne bi došlo do sporazuma Hrvata i Bošnjaka o reformi izbornog zakonodavstva. Milanović, osim toga, na svaki način želi opstruirati i to da se u paketu izbornih reformi provedu i odluke Europskog suda za ljudska prava, i otvoreno tvrdi da Europski sud za ljudska prava nije bio nadležan za odlučivanje o izbornom zakonodavstvu u BiH”.

Milanovićeva paradigma je, smatra Đenero, “maksimalizacija dobiti Rusije, pa tako nastoji potisnuti euro-atlantske čimbenike iz rješavanja problema u BiH i otvoriti vrata Putinovim igračima, kao što su autoritarni vladar Srbije Aleksandar Vučić i autoritarni predsjednik Turske Erdogan”.

Naš sagovornik ukazuje da ključna promena koja se dogodila u odnosima BiH i Hrvatske jeste klima stvorena nakon sastanka premijera Plenkovića i Bakira Izetbegovića u Dubrovniku.

“Taj razgovor je imao i dimenziju pitanja Hrvata u BiH, ali i državnu dimenziju, razgovaralo se o izbornom zakonodavstvu, ali i o izvlačenju BiH iz energetskih kliješta Rusije, realizacijom projekta ‘Južna plinska interkonekcija’ kojim bi se Federaciju vezalo na plinski sustav Hrvatske, spojnicom kod Zagvozda/Posušja. To je važan aspekt stabilizacije BiH u europskim i euroatlantskim okvirima i važna zaštita od patogenog utjecaja Rusije”.

Dodaje da je u tom kontekstu i Izetbegovićeva izjava o nužnosti poboljšavanja odnosa BiH i Hrvatske, a i prihvaćanje inicijative Grlića Radmana o zajedničkoj sednici dveju vlada.

“Činjenica je da Milanović ostaje remetilački faktor u Hrvatskoj, ali je isto tako činjenica da je on danima šutio i izbjegavao javnost, nakon uvođenja najprije javnih američkih sankcija protiv Dodika, a onda i prešutnih ali jasnih upozorenja Europske komisije”, napominje naš sagovornik.

Njegova moć opada, dodaje, I on nema institucionalne mogućnosti da spreči Plenkovića (i Grlića Radmana kao operativca) u dogovoru sa Sarajevom. “On može utjecati na Čovića, ali Čovićev manevarski prostor je potezima Bidenove administracije, Europske komisije, nove njemačke administracije i Nizozemske dramatično smanjen”, zaključuje Đenero.