„Dodik od Milanovića tražio da stopira izvršenje američkih presuda protiv Srbije i RS“: Vojni analitičar za Radio Sarajevo

Naime, Dodik je po nalogu Vučića odleteo na noge Milanoviću kako bi tražio od njega da svojim uticajem na zagrebačkom Opštinskom sudu zaustavi verifikaciju (a time i izvršenje) pravosnažnih presuda američkog suda protiv Srbije i RS po tužbama žrtava genocida iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Radi se o odštetnom zahtevu koji je (sa kamatama) koncem juna dostigao iznos od 117,65 milijardi USD!

Informacija je do novinara očito „kontrolisano procurela“ iz obaveštajnih krugova hrvatskih službi pa je za pretpostaviti da su određeni politički krugovi u RH želeli „provaliti“ sadržaj tajne misije, koja bi mogla naštetiti Hrvatskoj, i na vetrometinu isterati Milanovića.

Afera puna pitanja

Ovaj slučaj netipične međudržavne trilateralne komunikacije polako postaje „afera Hvar“ koja će, prvenstveno zbog uloge Milanovića, zbog karaktera gosta i otkrivenog razloga sastanka, ovih dana otvoriti niz osetljivih političkih i sigurnosnih pitanja.

Npr. zbog čega je Milanović i dalje osoba od poverenja srpskih lidera (uprkos negodovanju hrvatske javnosti i vlasti), ima li u pozadini i „ruske veze“ među njima, zatim kako se eventualno „miniranje“ američkih presuda na zagrebačkom sudu može odraziti na hrvatsko-američke odnose i na koncu, kako je poverljiva informacija vrhunske obaveštajne vrednosti (ili konstrukcija?) dospela do novinara ?!

Za početak da podsetimo šta je srpska muka. Radi se o presudama po tužbama koje su još 1993.  podnete u njujorškom Okružnom sudu po osnovi univerzalne sudske juristikcije poznatim pod nazivima: „Jane Doe v. Radovan Karadzic“, No. 93-Civ-0878 (PKL) (S.D.N.Y. ), sa odštetnim zahtevom od 4.9 milijardi USD i „Kadić i ostali protiv Karadžića i ostalih“, broj1:93-cv-01163 (PKL) (S.D.N.Y), čiji je odštetni zahtev 750 miliona USD.

Tužbe su sadržavale sve optužbe za koje je Karadžić kasnije osuđen i u ICTY-ju. U sporu koji je trajao sedam godina tužitelji su dokazali sve navode o zločinima (Karadžić je odustajanjem od odbrane 1997. sve i priznao) te je sud 2000. godine potvrdio pravosnažnost.

Od tada traje pravna borba za izvršenje presude tj. naplatu odštetnih zahteva žrtava koje zastupa međunarodni advokatsko-istražiteljski tim koji predvodi sarajevski advokat prof.dr. Ramo Atajić, profesor međunarodnog prava.

Osim Karadžića / RS i Srbija je kroz niz postupaka u ICTY-ju označena najmanje kao saučesnik u genocidu i drugim zločinima u Bosni i Hrvatskoj, a nedavnim presudama čelnicima SDB Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za zločine u Hrvatskoj (u tzv. RSK) i u šest bosanskih opština potvrđena je i direktna odgovornost države Srbije.

Od dana pravosnažnosti do danas iznos dodeljen žrtvama sa kamatama je višestruko premašen (117,65 milijardi USD) i to je cifra koju Srbija i bh. entitet RS ne mogu u celosti platiti, niti ekonomski i politički preživeti.

Posebno RS obzirom na već postojeću dubiozu. Ovaj problem Beograd i Banjaluka godinama su ignorisali, odbijali nagodbu smatrajući da je presuda neizvršiva („…nemamo para i ništa nam ne možete…“).

Međutim, postupak priznavanja američkih presuda, koji su zastupnici žrtava pokrenuli na jednom od sudova zemalja članica EU, u ovom slučaju na zagrebačkom Opštinskom sudu, upalila je alarm u kabinetima srpskih lidera, koji su konačno shvatili neminovnost pravnih, a zatim i ekonomskih sankcija.

U momentu kada presuda uskoro postane izvršna žrtve će se preko svojih zastupnika moći naplatiti pljenidbom imovine Srbije i RS u zemljama EU. Također, bit će obaviještene i sve međunarodne i strane finansijske institucije da su bh. entitet RS i Srbija dužni po toj presudi određeni iznos.

Time se blokiraju svi njihovi finansijski tokovi, obara se kreditni rejting RS i Srbije. Realna opasnost od ovakvog scenarija je ono što je Vučića i Dodika natjeralo u hitnu i paničnu akciju.

Obaveze Hrvatske

Što se tiče zvaničnog Zagreba, radi se o dva ključna momenta.

Kao prvo, Hrvatsku na verificiranje presude obavezuju najmanje dva domaća zakona – Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRSZ, član 88) i Zakon o međunarodnom privatnom pravu (ZMPP, član 68), a kojima se utvrđuje da li je bilo povrede postupka.

Kako je iz presuda vidljivo da tu nije bilo ništa sporno, hrvatski Općinski sud bi trebao po automatizmu verificirati presudu i omogućiti njeno izvršenje na isti način kako bi to učinio američki sud.

Drugi aspekt je znatno osetljiviji za RH jer se tiče međunarodnih obaveza Hrvatske, kao članice EU. Hrvatska je od bivše SFRJ naslijedila trgovinski ugovor kojim se, među ostalim, garantira zaštita američkih interesa u RH na polju pravne sigurnosti, pri čemu se misli na fer, pošten i zakonit pravosudni postupak u priznanju i izvršenju konačnih sudskih odluka u arbitražnim, trgovačkim, građanskim i drugim postupcima pravosnažno okončanim u SAD-u.

Zemlja priznanja, u ovom slučaju RH, je dužna osigurati zakonom predviđene uvjete za izvršenje bez upuštanja u meritum presude.
Milanović ugrožava odnose RH i SAD?!

Pravno gledajući, vrlo jednostavan postupak, ali činjenica da se on oteže već tri godine ukazuje na političku, obaveštajnu i tajnu diplomatsku dimenziju.

Jer, zahtev za verifikaciju advokatski tim je u Zagrebu predao još 2020. godine. Predmet je dugo stajao neriješen, a zatim je Opštinski sud u prvom postupanju odbio verifikaciju! Tada se kalkulisalo da se to dogodilo prema dogovoru Zorana Milanovića i Milorada Dodika, koji su u to vreme tesno sarađivali, a zatim bili jedni od retkih lidera koji su se početkom ruske agresije na Ukrajinu etablirali kao „Putinovi ljudi“ na Balkanu.

Međutim, Županijski sud u Zagrebu je u julu 2022. prihvatio žalbu advokata žrtava, poništio prvostepenu presudu sutkinje Ive Tisanić Vilček, vratio predmet na ponovno odlučivanje i naložio da se američke presude priznaju i daju na izvršenje, shodno jasnim zakonskim obavezama RH, ali i sukladno hrvatskim interesima u odnosima sa SAD.

A to bi se trebalo desiti baš ovih dana, jer je štrajk uposlenika hrvatskih sudova okončan pa će i američke presude doći u rad.

BIA i srbijanski vrh očito su došli u posed informacije da će ovaj put verifikacija biti pozitivna te su poduzeli akciju preko Dodika igrajući ponovo na Milanovića. Kolika panika je obuzela srpske lidere svedoče hitnost i način na koji su došli do „partnera“ na Hvaru – kršenjem sigurnosnih, protokolarnih i diplomatskih procedura RH i korišćenjem helikoptera MUP-a Srbije, a zatim i upornim zataškavanjem priče iz oba kabineta.

Stoga, saopštenja obojice da su razgovarali „…o situaciji u Bosni, Trgovskoj gori, uspostavi vlasti i reformama…“ samo su bacanje „magle“ preko stvarne teme, budući da ova pitanja ne zahtevaju demonstriranu hitnost i konspiraciju, a niti Dodikovo učešće. Samo njih dvojica znaju šta su dogovarali, ali uskoro će se videti dokle se Milanović usuđuje ići.

Na čistinu ga ovih dana tera premijer Andrej Plenković stalnim preispitivanjem:

„Što je tu tajna? Kakvi su to tajni razgovori i koji je to karakter susreta za koji sam ja doznao tako da smo videli gospodina predsednika Srbije Vučića kako se smeje?“, kroz medije pita Plenković, dok drugi zvaničnici i javnost negoduju zbog ugošćavanja Dodika i podsećaju na niz njegovih uvredljivih kvalifikacija tipa „svi su Hrvati ustaše“ i „šaka jada“ itd.

Obaveštajna igra?

Ovakva informacija o karakteru sastanka, kako je rečeno, nije mogla nikako slučajno procuriti i to treba tumačiti u kontekstu konflikta Plenkovića i Milanovića.

Deo tog konflikta upravo ovih dana je prepucavanje oko imenovanja čelnika Vojne sigurnosno-obaveštajne agencije (VSOA) gde Plenković i ministar odbrane RH Mario Banožić nastoje postaviti brigadnog generala Miju Validžića, ali Milanović to imenovanje odugovlači (?).

Očito se radi o sukobu oko uticaja na obaveštajne kapacitete.

Sada, dovođenjem Milanovića u opisani kontekst sa Dodikom, ukazivanjem na njegove tajne veze sa dokazanim eksponentom Putinovih interesa, zatim označavanjem Milanovića kao igrača koji bi eventualnim „miniranjem“ američkih presuda mogao ugroziti odnose Hrvatske sa SAD i međunarodni pravni integritet zemlje očito se nastoji teško kompromitirati hrvatskog predsednika.

Doduše, već i „provalom“ sadržaja „afere Hvar“ Milanoviću je sužen prostor za nezakonit pritisak na sud, ako je takvo što uopšte obećao Dodiku.

Indikativno je da je Dodik nakon sastanka odleteo kod Vučića, koji ga je helikopterom Vojske Srbije i poslao kod Milanovića, te mu tokom vojne vežbe na Pasuljanskim livadama brifirao o misiji na Hvaru.

Efekti sastanka biće vidljivi vrlo brzo, npr. nakon što se na zagrebačkom sudu ponovo odluči o američkim presudama ili se otvore i neki drugi procesi u kojima se prepoznaju prsti dvojice hvarskih sagovornika.

Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Ja mislim“ su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.