INTERVJU Haris Imamović, bivši savetnik u Predsedništvu BiH: Ni Dodik, ni Vučić ne bi došli na vlast da nisu imali podršku stranaca

* S obzirom na to da je Kristijan Šmit otišao nedavno u Banjaluku kako bi se sastao sa katoličkim biskupom Franjom Komaricom a nije smeo nešto ranije da ode kod Milorada Dodika, šta mislite – da li se Šmit plaši Dodika ili rade u dosluhu?

-Dodik je najprije zaprijetio Šmitu da će ga uhapsiti, ako dođe u Republiku Srpsku. Nakon toga se povukao i kazao da ga ipak neće hapsiti. Bio bi to komičan obrat, da je završilo na tome, ali nije.

Šmit je pogriješio što nije odmah došao u RS, čim je Dodik izjavio da će ga uhapsiti. Bilo je dovoljno da se pojavi bilo gdje u RS-u, recimo uz pratnju međunarodnih vojnih trupa, i time bi dokazao da Dodik nema moć da uradi to čime prijeti. Moglo je to biti kobno po Dodika.

Umjesto toga, Šmit je neuspješno pokušao otići tamo gdje ni dosad nije bio, u zgradu predsjednika entiteta, gdje se namjeravao sastati sa bošnjačkim potpredsjednikom RS-a Ćamilom Durakovićem. Dodik mu je zabranio, i uloge su se promijenile. Odjednom je Šmit postao onaj koji obećava ono što nije u stanju učiniti, čime je nanio štetu sebi.

Na kraju je Šmit otišao na zakašnjeli sastanak s nadbiskupom Komaricom, čime je dao odgovor na zastarjelo pitanje (smije li u RS?), ali nije na novo: može li u institucije tog entiteta?

Znajući kako Dodik radi, vjerovatno su donekle tačne obje vaše pretpostavke. Dodik uvijek želi zastrašiti međunarodnu zajednicu, kako bi je obeshrabrio da donese odluku, ili barem promijenio njen sadržaj u svoju korist. To je njegov metod od 2007. godine, kada je po prvi put dignuo pobunu protiv OHR-a, na čijem čelu je bio Miroslav Lajčak, koji je tada donio amandane na zakon o Vijeću ministara, te proceduralna pravila u Parlamentu.

Cilj je bio urediti sistem tako da srpski predstavnici imaju pravo veta samo ako dođu na sjednice, a ako ne dođu da se odluke mogu donositi bez njih. Dodik je te 2007. ljutito reagovao na Lajčakove mjere, prijetio je secesijom, tražio odlazak OHR-a iz BiH. Istovremeno je, tajnim kanalima, Lajčaku predlagao rješenje problema, koje su pripremili Dodikovi pravnici u formi tzv. „autentičnog tumačenja“ Lajčkovih amandmana.

Na kraju je dobio ono što je htio. Lajčak je usvojio „autentično tumačenje“ svojih mjera, kojim ih je de facto poništio. Nedugo nakon toga podnio je ostavku, a Dodik je shvatio kako treba djelovati prema međunarodnoj zajednici.

* Da li je u pozadini svega pitanje imovine BiH?

-Da. Stječe se dojam da Dodik ponavlja svoj način djelovanja, želeći da utječe na sadržaj zakona o državnoj imovini, koji priprema Šmitov ured.

Dodik se koristi doktrinom šoka, pravi političku krizu, prijeti odcjepljenjem, postavlja bilborde (za koje i opozicija u Republici Srpskoj kaže da između redova prijete oružanim nasiljem), radi sve kako bi prinudio OHR da mu prepusti pravo da neometano raspolaže s državnom imovinom, da je privatizira, što je dosad bilo nemoguće uraditi, jer njen status nije zakonski uređen.

* Kada posmatramo nedavne Šmitove izjave, možemo steći utisak da je on protiv opozicije u RS i FBiH. Šta vi mislite?

-Šmit je već ranije poslao Izetbegovićevu SDA i Komšićev DF u opoziciju, privremeno suspendiravši Ustav Federacije. Jedan od lidera opozicije u Republici Srpskoj Nebojša Vukanović je nedavno otkrio da je Šmit, nakon izbora, kada su bili veliki protesti u Banjaluci protiv Dodika, zvao Jelenu Trivić i tražio da prizna Dodikovu pobjedu, uprkos sumnjama da se desila ogromna krađa glasova.

Nadalje, ministar odbrane BiH Zukan Helez je kazao da je Socijaldemokratska partija BiH, koja je nosilac vlasti u Federaciji, odabrala da formira Vijeće ministara s Dodikom, iako je imala mogućnost da kao koalicionog partnera odabere opozicione stranke u Republici Srpskoj. Kako je otkrio Helez, SDP je to uradio, jer je Dodik obećao „međunarodnoj zajednici da će se sarađivati“.

Na koncu, prije nekoliko dana, Kristijan Šmit je u jednom intervjuu kazao kako su lideri opozicije tražili od njega da smijeni Milorada Dodika. U percepciji srpske javnosti, to predstavlja izdaju nacionalnih interesa. Šmit je bio svjestan da će nanijeti štetu opoziciji, možda i coup de grâce.

Nadam se da je to učinio, vođen glupošću i željom da napakosti opoziciji, nakon što su odbili sastanak s njime u Banjaluci. Nadam se da to nije strateška odluka međunarodne zajednice da potopi opoziciju u RS-u, u ovom trenutku. Valja podcrtati da su se opozicionari ranije sastajali s njime, vođeni svojim interesima, a sada je pitanje hoće li više. Ako ne budu, to će oslabiti i Šmita, kao i njih same, kojima je potrebna podrška stranaca da dođu na vlast.

Ni Dodik, ni Vučić ne bi došli na vlast da je nisu imali. Opozicija u RS-u se ne razlikuje dovoljno od Dodika, ali ipak bolje da je ima, nego da je nema. Bolje je za mir da nisu svi Srbi u Republici Srpskoj pod Dodikovom zastavom i da mu nisu slijepo pokorni. Neki kažu, ako Trivić ili Miličević dođu na vlast, bit će kao Dodik. Neće, čak iako imaju iste namjere, trebat će im mnogo godina da postanu utjecajni i neprikosnoveni u vlastitoj strukturi, kao što je Dodik u trenutnom režimu.

* Šta očekujete od presude suda u Strazburu u korist Slavena Kovačevića? Kako presuda suda može biti „predmet pregovora“, kako je to već rekao ambasador SAD Majkl Marfi?

-Paradoks je da su američki i evropski izaslanici, u protekle dvije godine, pokušali iskoristiti presudu Sejdić-Finci, kako bi osnažili trenutni sistem, tako što bi izbrisali etnički prefiks članova Predsjedništva, ali bi stvorili nove načine izbora, u kojem bi jednog člana Predsjedništva birali samo Hrvati, drugog Bošnjaci, a trećeg Srbi, što po presudi Kovačević nije legalno. Evropski demokratski standardi su protiv takve vrste etničke divergencije suvereniteta.

Presudom Kovačević se direktnije traži promjena Dejtona, nego bilo kojom od ranijih presuda. Ranije presude su konstatovale da su ljudi diskriminirani, jer se za neke funkcije mogu kandidovati samo ako su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ova presuda kaže da su diskriminirani i kao glasači, ako mogu glasati samo za Srbe, Hrvate i Bošnjake. Sasvim je jasno rečeno da je sistem, u kojem Srbi biraju Srbe, Hrvati Hrvate, a Bošnjaci Bošnjake, sporan sa stanovišta Evropske konvencije.

Iz reakcija Američke ambasade i Delegacije EU vidi se da ne postoji volja da insistiraju na provođenju ove presude, što je možda i dobro jer bolje je ne provoditi odmah, nego je, kao Sejdić-Finci, zloupotrijebiti da se produbi sistem etničkih podjela. Svakako, presuda je važna kao cilj, jer suština političke borbe nije samo u onom što trenutno jeste, već i u onom čemu treba težiti. Evropski sud je jasno rekao da ne trebamo težiti daljem jačanju kolektivnih prava, već jačanju individualnih prava. Ako nije moguće da se to desi sada, možda će biti moguće kroz neko vrijeme. Politički razvoja nije ništa drugo do niz događaja, koji su se činili nemogući.

* Kako vidite govor Aleksandra Vučića na Dan srpskog jedinstva? Čemu služi takav istup?

Govor je bio u epsko-lirskom duhu, naravno uz standardne dramske elemente. Njemu govori na ovakvim manifestacijama služe da se potvrđuje kao vođa svih Srba, u regionu. Sadržaj i intonacija njegovog govora zvuče kao iz prelaza iz 20. u 19. stoljeće, a ne u 21. Kazao je da „nema pravde za Srbe“, potvrdivši po ko zna koji put da u njemu još uvijek živi radikal, čija agresija izvire iz neadekvatnog osjećaja ugroženosti. Kazao je da ne pravi Veliku Srbiju, ali ton kojim je kazao zvučao je kao da mu je žao što je ne pravi, ili što trenutno nema snage, pa samim time ni dovoljno volje da je pravi.