Grobnica nade

Radila je kao medicinska sestra. Pomagala je u odbrani šehera. Majka joj je po drugi put operisana 1993. Kad ju je dovezla vojnim autom, na haubi je bio veliki ljiljan.

Uniformisani borac je uzeo staricu. Nosio ju je do drugog sprata.

Komšinica je rekla: “Vidi nosi četnikušu“. Slobodanka je to čula. Majka joj je bila Hrvatica.

Mogla je i tada otići. Zauvijek napustiti rodnu grudu. No, ostala je.

Kada je ispaljena granata sa srpskih položaja dvadeset šestog juna 1993. u ulici Bakarevića na Bistriku usmrtila je sedmoro djece.

U večernjim satima, pripadnici Desete brdske brigade Armije RBiH kojom je zapovijedao Mušan Topalović Caco odveli su Slobodankine roditelje. Prvo u komandu, poslije na Trebević. Pred jamu Kazani.

Vojnicima je naređeno da se riješe Radoslava i Marine. Već je bilo jutro dvadeset sedmog juna. Dali su im ćebe i po šolju kakaa. Nakon toga su ih zaklali.

U gradu u kojem je rođena, sa ljudima s kojima se družila, kćerka ubijenog bračnog para je svoju bol dijelila sa rijetkim prijateljima. Nije znala gdje su tijela njenih najbližih. Da ih barem može ukopati.

U župnom uredu je nakon rata upoznala blisku srodnicu jedne od žrtava sa Kazana. Nakon nekog vremena, na blagdan Svih svetih ponovo je vidjela tu ženu. Susrela ju je pored muževog vječnog počivališta na groblju Sveti Josip.

Supruga Ranka Frankića odvela ju je na lokaciju sekundarne masovne grobnice. Nalazila se pokraj ograde greblja. Uz pomoćni stadion Koševo. Pokazala joj je mjesto odakle je njen suprug reekshumiran. Još uvijek se vidjelo udubljenje.

Žrtve Mušana Topalovića Cace su 1993. ekshumirane. Potom su zakopane na katoličko svetište. Porodice ubijenih o tome nikada nisu obaviještene.

Slobodanka je od dana saznanja nerijetko odlazila na masovnu grobnicu. Postala je mjesto njene nade. Palila je svijeće. Molila se za duše mrtvih o kojima ništa nije znala.

Nije bila sigurna ni da li članovi njene obitelji počivaju na toj parceli. Nije bilo nikakvih oznaka. Osim što je trava na nekim mjestima bila izgorjela. Tu je bilo i plastičnog cvijeća, te limene pločice sa brojevima koje su bile skoro urasle u zemlju. Jedini pokazatelji da je neko tu zakopan.

Izvadila je dvije oznake. Nosila ih je u cegeru sa ostalom dokumentacijom. Pokazivala Amoru Mašoviću. Dokazivala sarajevskom življu da u gradu postoji masovna grobnica.

Krajem novembra 1998, od novinara Radija FERN je doznala da se ekshumiraju srpske žrtve na groblju Lav. Uputila se tamo. Jedina poznata osoba bio joj je Jasmin Odobašić. Prišla mu je. Upitala ga je kada će se iskopati Kazani.

Rekao je: „Nemam ništa s tim. Evo vam komisija Republike Srpske. S njima se dogovorite.“

Kako je stojala iznad jame, odozdo joj se obratio Slobodan Škrbo: „A gdje ti je to?!“ Bio je u plavom mantilu. Nalik onom što su đaci nosili u Titovoj Jugoslaviji. Član entitetske komisije za traženje nestalih lica nije znao o čemu govori kćerka ubijenog bračnog para. Habera nisu imali, da na susjednom groblju leže posmrtni ostaci osoba bez utvrđenog identiteta.

Kada ih je sa Lava povela na Sveti Josip, iza Slobodanke je koračao čovjek.

Rekao joj je: “Samo da znaš, tvoji roditelji nisu tu. Trebala si nama prijaviti“.

“Ja sam prijavila gdje je trebalo“, odgovorila mu je. Odvela ih je na svoje svetište. Pokazala im mjesto svoje nade. Više nije bilo pločica. Umjesto njih su bile drvene nadgrobne piramide. Iz torbe je izvadila one dvije metalne ploče. Uporedila je brojeve. Podudarali su se.

Sljedećeg dana, dvadeset sedmog novembra, posmrtni ostaci su reekshumirani. Odvezeni su u Istočno Sarajevo.

ICMP je identifikovao Marinu Komljenac u Tuzli osmog novembra 2004. Jedan skeletni ostatak Slobodankine majke pronađen je na Kazanima dvadeset drugog avgusta 2001. Na osnovu njega je utvrđen identitet. No, uništen je prilikom DNK analize.

Pretpostavlja se da je ostatak skeleta 1993. prebačen na Sveti Josip. Marta 2005. godine, naša heroina je u Lukavici preuzela drugu koščicu. Jedinu preostalu potvrdu majčinog postojanja.

Istog dana, patolog Hamza Žujo, oduzeo joj je taj dokaz. Bez ikakvog zapisnika. Na ulazu u groblje Bare. Tvrdio je da sa te kosti uzorak nije uzet. Da se mora identificirati. Šta se s njom desilo, kćerka ubijenog bračnog para nikada nije saznala.

Mjesto reekshumacije nikada nije obilježeno. Iako je bitno svetište za ratno Sarajevo. O lokaciji u središtu grada se gotovo ništa ne zna. Iako je masovna grobnica opominjala sa naslovnica sarajevskih magazina Dani i Svijet. Oni koji su se bavili traženjem nestalih, trebali su i bez junakinje ove priče znati gdje počivaju žrtve Kazana, Gaja i Grm malina.

Nevino i svirepo ubijeni civili su pali u zaborav. Samo zato što su imali drugačija imena. Isto onako kao što je i Slobodanka bila ignorisana kada je pisala otvorena pisma Aliji Izetbegoviću i Benjamini Karić. Tražila je trupla nevino ubijenih roditelja. Htjela je imati spomen na njih i u svome gradu.

UDIK je u 2022. dva puta pisao Pokopu, sarajevskom kantonalnom preduzeću za sahrane i upravljanje grobljima. Tražili su da se obilježi nekadašnja masovna grobnica na Svetom Josipu.

U odgovoru na drugi dopis pohvaljena je ova inicijativa, ali je odgovornost realizacije same ideje prebačena na civilno društvo. Kad bi se na toj mikrolokaciji podigla spomen-ploča, dala bi se prilika i drugima u šeheru, da se čuje i njihova bol.

Pokazalo bi se da je Sarajevo spremno da se suočava sa svojom prošlošću. Primjer ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i cijelu Evropu. Onu koja njeguje multikulturalnost. Odaslala bi se poruka da je glavni grad zahvalan nebošnjacima što su ostali u svome mjestu. Što su ga branili. Onog momenta kad su se drugi popeli na brda i granatirali ga.

Bio bi to primjer i onoj vlasti koja je petnaestog novembra 2021. otkrila nakaradnu spomen-ploču na Kazanima. Pokazatelj da se može drugačije. Treba raditi na tome. Da dobra zamisao postane stvarnost. Neće biti lako. Vrijedi se boriti.

I dok život nesmetano teče, naša heroina još uvijek živi u Sarajevu. Unuka joj nosi ime Marina.

Slobodanka Komljenac i dalje traga za roditeljima. To je i dalje njena stvarnost.

Autor je koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije