Hajke na cajke

Zoričić je svoju odluku (o)pravdao argumentom kako ta vrsta glazbenog izričaja „ne pripada urbanom i mediteranskom karakteru i profilu Pule“, a Radić se koristio sličnom retorikom, tj. pozvao se na „srednjoeurposki štih Osijeka“ i svoju ambiciju i viziju da gradu koji žele biti istinskom metropolom Slavonije i istoka Hrvatske, nikako ne pripada ta vrsta (ne)kulturnih sadržaja.

NETOLERANCIJA: Dakle, oba su se gradonačelnika pozvala na vlastite estetske kriterije, na koje kao građani imaju puno pravo, ali kao čelni ljudi značajnih, hrvatskih urbanih sredina, ne mogu, niti smiju svoje kulturološke preferencije i ukuse nametati, kao što ne smiju zabranjivati i ograničavati ono s čime se osobno ili iz bilo kojih drugih razloga ne slažu, izuzev onoga što je zakonom sankcionirano; primjerice govor mržnje, širenje nacionalne, rasne, vjerske isključivosti ili pozivanje na nasilje i slično.

A, samovoljno, autoritativno ometanje ili ograničavanje slobode drugih, pa i onih s kojima se ama baš ni u čemu ne slažemo, dakle i onih koji suprotno našem sudu, smatraju vrijednim platiti ulaznicu za koncert izvođača i pjesama u kojima uživaju, naprosto je krajnje primitivan, neprihvatljiv odgovor na ono što sami nazivaju ili smatraju križarskim pohodom i prosvjetiteljskom borbom protiv primitivnih, prostačkih, društveno niškorisnih, čak formativno opasnih trash sadržaja.

Javni je prostor zajedničko dobro svih građana jedne zajednice, svi imaju pod istim uvjetima (pod)jednako pravo na njega, bez ogleda na visoke ili niske kulturne standarde na koje se pozivaju ili zagovaraju. A ako (gradske) vlasti jednoj grupi građana, sve jedno, manjoj ili većoj, žele ograničiti pravo da konzumiraju ono što žele slušati, pa makar to bila i trash glazba koja para uši, onda dolazimo u opasnu zonu iz koje put u pravilu vodi isključivosti, netoleranciji, a zadaća je gradonačelnika i njegove uprave upravo suprotna: promicanje interese svih, različitih slojeva građanstva, bez ogleda što smatraju manje ili više vrijednim.

Zoričić, bivši sjemeništarac bogoslovnog fakulteta, a odnedavno doktor filozofije (obradio je život i djelo Vlade Gotovca), kojem su puna usta liberalnih vrijednosti, kao da ništa nije naučio od čovjeka kojem je posvetio svoju disertaciju; Gotovac je (bio) čovjek koji se čitavog života otvoreno i bezrezervno borio protiv svih vrsta zabrana, a njegov samoprozvani sljedbenik svoju odluku neuvjerljivo opravdava, pozivanjem na bivšeg gradonačelnika i danas aktualnog istarskog župana Borisa Miletića i njegovu svojedobnu zabranu nastupa Marka Perkovića Thompsona u pulskoj Areni.

Ali, razlike između ove dvije vrste glazbeno-scenskog trasha bitno su različite; ikona hrvatske desnice svojim nastupima jasno asocira neprihvatljivu ustašoidnu ikonografiju, izazovno promovira zakonom zabranjen pozdrav Za dom spremni i da se ne pravimo bedastijim no što jesmo, otvoreno propagira mržnju prema Srbima, „čudnim ljudima čudna imena“, kako im tepa njegov kum, Miroslav Škoro, zastupnik u Saboru RH, stihoklepac i jedan od prvaka domoljubnog turbofolka na koji braniteljska populacija, kao i u Thompsonovom slučaju, histerčino otkida i reže si vene.

KRIZA IDENTITETA: Miletićeva je zabrana imala političko, ali prije svega zakonsko utemeljenje, a je li to bila pametna odluka? Baš i ne, jer je samo podigla buru i rejting liku koji to ničim ne zaslužuje, dok su navodno identitetu grada škodljive cajke, zapravo benigne; istina u mnogo čemu prostačke, mačističke, bude niske strasti i što sve ne, ali svojim porukama nikoga ne ugrožavaju, izuzev dobrog ukusa.

Ali, kao što znamo „de gustibus non disputandum est“. Hoće li (i kada i u kojem gradu) nekome pasti na um da zabrani nastup u mnogo čemu provokativne, avangardne grupe Let 3, koja će RH predstavljati na ovogodišnjem Eurosongu, što je za (dobar) dio Hrvata ravno bizarnosti i nacionalnoj sramoti, prava noćna mora, dok je drugi dio populacije i više nego oduševljen i očekuje njihov visoki plasman na takmičenju za pobjedničku pjesmu u Velikoj Britaniji.

Svatko tko je bio na nekom tulumu hrvatske mladeži, ali i na raznim nacionalistički obojenim veselicama, pogotovo svatovima sinova i(li) kćeri, znatnog dijela domoljubno-braniteljske populacije mogao se uvjeriti kako se uz milozvučna Thompsonova arlaukanja, kao nezaobilaznu zvučnu kulisu, na svaku cajku, bez razlike hrvatsku, ili srbijansku dižu ruke uvis, liju suze, skače na stolove i složno urla uz polupijano ponavljanje refrena Mitra Mirića: „Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“.

Naravno, tu su i nezaobilazni Mate Bulić, Siniša Vuco, Mladen Grdović, Miroslav Škoro, glamurozna Jelena Rozga, seksepilna Lidija Bačić, ali i cijela Grand produkcija sa svim Cecama, Sekama, Cakanama i Lepim Brenama. Nedostaje, iz „razumljivo nepremostivih ideoloških“ razloga samo Baja Mali Knindža, ali ima vremena, zov divljine je prejak, teško mu je odoliti, doći će i on na red; uostalom, zabranjeno je voće (od)uvijek najslađe.

Dakle, javna je tajna da cajke u Hrvatskoj uživaju iznimno veliku i široko rasprostranjenu popularnost, posebice među mladima. Krešimir Krolo i Sven Marcelić profesori sociologije sa Sveučilišta u Zadru, koji se bave tipologijom kulturne potrošnje i potreba mladih, zaključili su prema podacima (iz 2015/16), kako u Istri koncerte cajki redovito posjećuje gotovo 45 posto srednjoškolaca Pule i okolice. A, taj se trend nezaustavljivo širi i dopunjava drugim, sličnim žanrovima, poput trapa.

I stoga spomenuti sociolozi logično zaključuju: „Ako je Pula mediteranski grad kojem su cajke strane, onda će i sam koncert jamačno propasti, jer nitko neće kupiti karte, a s obzirom da je gradonačelnik uvjeren da je to tako, čudno je zašto nije dozvolio debakl. A ako pak ljudi dođu i koncert bude uspješan, onda Pula ima krizu identiteta i to je u korijenu problem“.

Poznati glazbeni menadžer Zoran Škugor, u jeku polemika za ili protiv cajki, podsjetio ja da je još uoči i početkom rata u Hrvatskoj (1990/91), Franjo Tuđman izdao naputak kako „hrvatski kulturni prostor treba očistiti od srpskog smeća“ (uništavanje knjiga pisanih ćirilicom u hrvatskim knjižnicama), pa tako i onog glazbenog. Naređeno, učinjeno; na državnoj radio-televiziji već se 30 godina ne emitiraju srpski narodnjaci, tek rijetko i to na na kapaljku u nekim prigodnim programima za manjine.

Cajke su pometene s javne, ali ne i privatne scene; po klubovima, na koncertima, žurkama i sličnim okupljalištima mladih turbofolk je o(p)stao daleko najslušanijim izričajem i suvereno, ekskluzivno dominira scenom. Nazovi elite prezirno frkću na cajke, ali mladi za to ne mare; međutim interesantno je da se malo tko zapitao: zašto je tomu tako?

PRIMITIVNO NA PRIMITIVIZAM: Iako je ova vrsta glazbe rođena u kriznim vremenima bivše države s kraja 1980-ih godina, pravi je boom, eksploziju doživjela u postratnom razdoblju, u Srbiji; tadašnje generacije izložene raznim traumama, posvemašnjem osiromašenju i turbulentnim događanjima u društvu podivljalog kapitalizma, sa svim pratećim boljkama (kriminal, korupcija, klijentelizam…) prigrlile su cajke kao neku vrst subkulturnog projekta, socijalnog opuštanja, ispušnog ventila, kao alternativu besperspektivnosti u društvu opterećenom zločinačkom hipotekom, razornim šovinizmom i populističkom demagogijom.

Primitivni odgovor na sveopće prevladavajući primitivizam. Ali i mi u Hrvatskoj s ponosom čuvamo integritet vlastitog primitivizma, (ne)iskreno uvjereni da smo u svemu, pa i primitivizmu bolji od Srba. Ovlašteni nacionalni higijeničari, budni čuvari naci-ognjišta i(li) vrijednosti, ma što pod tim podrazumijevali, puni (barem javno) gađenja i prezira prema uvoznom trashu s pravoslavnog Istoka, bili su daleko fleksibilniji prema domaćem, vlastitom smeću.

Naše, a sv(j)etsko. Naše/hrvatske cajke, njihove/srpske cajke, za mlade je to sve isto, ravno im do Kosova, što domaće, nacionlistički (pre)osvještene političke hohštaplere i kulturnjačke licemjere izluđuje, sve dok veliki dio njih i sami u intimnom, opuštenom druženju s podjednakim žarom ne zapjevaju „rodila me majka Hrvatica“, ali i „sitnije, Cile sitnije“ ili onu nostalgično pečalbarsku „otišo si sarme jeo nisi“.

Već prema visoko rafiniranim afinitetima. Bratstvo-jedinstvo na djelu, ali (po)tajno. Vrline javne, poroci tajni, ali hoćeš-nećeš mentaliteti su nam toliko slični da se nikako ne daju ignorirati, ma koliko se uzoholili da pripadamo superiornijem, kulturnijem i boljem krugu. Cajke nas odaju, cajke rade na obnovi Jugoslavije i evo odgovora zašto su na udare hajke. Naravno, ironiziram, ali iako zvuči paradoksalno, nije to čak ni tako daleko od istine.

Cajke su nacionalpolitičkim elitama i njihovoj sljedbi koje se hrane isključivanjem Drugog i Drukčijeg, Bogom dan alibi za manje-više otvoreno/prikriveno šovinističko pljuvanje i iživljavanje, a sve u ime nekakve, navodne borbe protiv lošeg ukusa i šunda. Sve to je čista laža i paralaža, samo loš i pokvaren izgovor za bljuvanje mržnje prema opančarima kojima smo nalik kao jaje jajetu, „braća po materi“. A kao što je dobro znano iz sociologije najgori i najopasniji je na(r)cizam malih razlika.