Herojska bitka na Sutjesci prepuštena zaboravu

Partizanske postrojbe Glavne operativne grupe vodile su u gotovo beizlaznoj situaciji dramatične borbe protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja (od 25. svibnja do 15. lipnja 1943) kako bi se izvukle iz njemačkog obruča (operacija Schwarz) i u tom cilju Tito je odlučio podijeliti svoje snage na dva dijela. Prva i Druga proleterska divizija i Vrhovni štab trebali su se preko Sutjeske probiti prema istočnoj Bosni, dok su Treća divizija i Centralna bolnica s mnogobrojnim ranjenicima upućeni u Sandžak.

Nakon nekoliko bezuspiješnih pokušaja, uz strahovite žrtve, u noći s 8. na 9. lipanj, zahvaljujući „genijalnoj intuiciji komandanta Prve proleterske Koče Popovića, koji je naslutio slabu točku u njemačkom obruču“ (riječi F. W. D. Deakina, britanskog vojnog izaslanika pri VŠ), partizani su kod Tjentišta prešli nabujalu Sutjesku i time omogućili Titu i VŠ da s Drugom proleterskom izađu iz okruženja, dok je Treća divizija zajedno s ranjenicima doživjela pravi masakr.

KAZNA KAO „NAGRADA“: I na Neretvi (poznata kao Bitka za ranjenike) Tito je planirao prijeći rijeku bez ranjenika, ali se tomu odlučno suprotstavio Vicko Krstulović, komandant Devete dalmatinske divizije i na koncu, nakon mučnih razgovora Tito je nevoljko usvojio njegov plan; za kaznu Vicko je sa svojim ljudima ostavljen na začelju da brine o ranjenicima, a nakon što su, uz nadčovječanske napore uspješno obavili zadatak i spasili ranjenike bio je ražalovan, lišen funkcije komandanta partizana Dalmacije, a njegova Deveta dalmatinska rasformirana. Slično je na Sutjesci prošao i Koča Popović, nakon što je spasio Tita i spriječio mogući slom partizanskog pokreta, smijenjen je zbog neposluha, jer je samovoljno, s Prvom proletertskom, bez da je izvjestio Tita, napustio VŠ.

Tijekom bitke na Sutjesci poginulo je oko osam tisuća partizana, od kojih je polovica bila iz Dalmacije (pretežito Hrvata, ali i Srba, najviše iz Splita i Šibenika, zatim Trogira, Sinja, ali i otoka, kao i drugih dijelova u zaleđu: Imotski itd) tako da je Sutjeska (p)ostala jedno od najvećih ratnih grobišta u povijesti hrvatskog naroda.

U preambuli Ustava RH jasno piše da je (i) ZAVNOH, tj. partizanski, antifašistički pokret jedan od temelja novodobne hrvatske državnosti, ali već 30 godina, od uspostave svoje neovisnosti, Hrvatska se krajnje maćehinski / ignorantski odnosi prema narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom KPJ i partizana protiv njemačko-talijanskog okupatora i domaćih kvislinga / ustaša.

Na djelu je, pod okriljem HDZ i nacionalističke desnice, na žalost i dobrog dijela tzv. lijeve oporbe, sustavni, revizionistički, programirani zaborav naše antifašističke borbe kojom smo se praktički sami izborili za svoju slobodu i pred demokratskim svijetom legitimirali kao sastavni dio pobjedničke anthitlerovske koalicije.

LAŽNE OPTUŽBE: Zaboravljamo naše istinske, partizanske heroje, klevećemo ih i lažno optužujemo za nepostojeće zločine, primjerice poput Vicka Krstulovića, organizatora ustanka u Dalmaciji i jednog od najčasnijih ljudi toga kraja, samo stoga što je do kraja ostao dosljedan sebi (oštro je i nakon rata kritizirao Tita) i komunističkoj ideji, uvjeren da se za hrvatske probleme jedino pravo riješenje može naći unutar nove, socijalističke Jugoslavije, a zašto je ispalo drukčije, to je d(r)uga priča, a lista krivaca poduža.

I dok se danas u RH, slično kao i u Srbiji, bez stida i pameti rehabilitiraju stvarni zločinci, pripadnici ustaškog / četničkog pokreta, nacistički pomagači i koljači; dok ustaše proglašavamo hrvatskom vojskom i borcima za vlastitu, samostalnu državu, partizane proglašavamo novim porobljivačima Hrvatske, a zločine počinjene na Bleiburgu komunističkom odmazdom nad nevinim civilima.

Da, na Bleiburgu su (po)činjeni zločini i nad civilima, što je za svaku osudu, ali ustaše su četiri godine sustavno činile strašne zločine nad Židovima, Romima, Srbima, hrvatskim antifašistima, također i nevinim civilima, a o tomu ni riječi osude, ili tek maloumna opravdanja tipa: to je bila mlada, tek stvorena i napadnuta država koja se branila kako je znala i mogla.

A, kako je i uz čiju pomoć bila stvorena, na čijoj se strani i protiv koga borila, koji je sustav vrijednosti zagovarala (fašizam, rasizam, antisemitizam, genocid…), zar je to moguće tek tako (o)lako proglasiti „dječjim bolestima“ novostvorene države i režima koji njome upravlja?

Krivnja je partizana, u nacionalistički intoniranoj historiografiji u tomu što su se borili za Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih naroda, a ne kao Pavelićeve ustaše „za vječnu nam Hrvatsku“ i osramotile je pred povješću kao nitko prije ili poslije njih. Ali, ništa za to, borili su se za pravu stvar, a ne kao partizani, pod vođstvom KPJ / KPH, skriveni iza fasade antifašizma, u ime nove totalitarne staljinske ideologije.

Hrvatski / jugoslavenski antifašizam ispražnjen od svog prodemokratskog sadržaja, pretvorio se u novi fašizam, daleko gori i ubitačniji po hrvatski narod od onog nacifašističkog kojem su tako vjerno služile ustaše. Za hrvatske (u jednakoj mjeri i za srpske) fašiste Tito je zločinac – hrvato(srbo)žder, u istoj ravni s Hitlerom i Staljinom (ako ne i gori); dakako svekolika ova revizionistička reinterpretacija ima samo jedan, ali jasan cilj: uspostaviti novi povijesni narativ, lažima i falsifikatima istisnuti stvarnu istinu.

I upravo je stoga priča o Sutjesci, uz sve kontroverze i pitanja oko toga je li Tito napravio određene pogrešne taktičke procjene (nedvojbeno jest) podjelivši partizanskih snaga i time smanjio njihovu borbenu moć, zašto je i na Neretvi i na Sutjesci imao tako benevolentan odnos prema ranjenicima, iako je jako dobro znao da ih time zapravo ostavlja na cjedilu i žrtvuje u ime viših interesa, za novoformiranu, revizionističku hrvatsku historiografija, ali i nacionalističku politiku tako opasna, jer usprkos svemu čuva autentičnu sliku NOB, vrijednosti za koje su se antifašisti borili i na najbolji mogući način demantira sve podvale i krivotvorine kojima se želi oblatiti hrvatski antifašizam.

Hrvatski partizanski pokret bio je sastavni dio jugoslavenskog pokreta otpora, tadašnji su jugoslavenski problemi, u mnogo čemu bili identični onim specifično hrvatskim, ali (po)ratna obnova YU-zajednice na bazi nacionalne ravnopravnosti pala je na ispitu povijesti, jer se komunisti nisu znali nositi s demokratskim idejama koje su proklamirali.

Već spomenuti Vicko Krstulovuć i Koča Popović, svakako nisu bili građanski liberali, još manje (anti)komunistički disidenti poput Milovana Đilasa, već uvjereni komunisti, ali kao časni ljudi, puni iskustva znali su da Titova Jugodslavija kreće stranputicom i da je jedini put izlaska iz krize demokratizacija društva. I to im je pripisano kao neoprostivi grijeh. Stoga su bili i ostali crvena krpa jučer za vladajuću, komunističku, danas nacionalističku nomenklaturu.

Ali, da komunisti uoči i tijekom Drugog svjetskog rata nisu uspjeli, ne samo riječima i idejama, već i djelima uvjeriti veliki broj i Hrvata i Srba (i ostalih) da zastupaju njihove interese, kako bi ih privukli na svoju stranu? Uostalom, jedini su pozvali i poveli i Hrvate, Srbe, Slovence i ostale narode u narodnooslobodilačku borbu. Upravo stoga treba eutanizirati ili barem devalvirati (s)misao Sutjeske, jer se uz nju vije autentični „barjak časti i slobode“; Sabor RH je već godinama pokrovitelj komemoracija žrtvama Bleiburga, dok mu, na vlastitu sramotu, to u odnosu na hrvatske žrtve Sutjeske nije ni u peti.

I bolje tako, jer na Sutjesci se ginulo za slobodu svih pravdoljubivih i slobodoljubivih ljudi, što zaslijepljeni i zapjenjeni nacionalisti nikada neće, niti mogu shvatiti. I stoga neka hrvatske nižerazredne Vladine delegacije, uz asistiranje tzv. lijeve oporbe, kako bi licemjerno udovoljile antifašističkoj formi i dalje na Tjentište prigodno donose / šalju vijence s cvijećem, ali to ni u kom slučaju ne demantira istinu da se RH stidi svog antifašizma, umjesto da se njime ponosi. A uistinu ima se čime i ponositi.