I kraljevinu i republiku ubijaju, zar ne?: Jugoslovensko nasleđe u postjugoslovenskim zemljama

Bosna i Hercegovina: U raljama nacionalističkih vrijednosti

Nekada simbol antifašizma, danas daleko od istinskih vrijednosti, Bosna i Hercegovina je zapela u međuprostoru. Etnonacionalističke elite ponižavaju antifašističko naslijeđe, služe se revizionizmom, a građani/ke kroče ulicama onih koji su, u najmanju ruku, za osudu, jer bitno da je „naš“ – šta god to bilo „naše“ i „njihovo“. Dok su nam puna usta borbe za prava, nerijetko nam spomenici antifašizma srastaju u korov, bivaju prekrajani po potrebi, a važni su samo kada i ako donose ličnu korist.

Dino Mustafić, bh. reditelj, naglašava da su etnonacionalisti satrli pozitivno nasljeđe NOB-a i antifašističkih vrijednosti, a potom ga kontinuirano medijski demoniziraju i društveno marginaliziraju.

„To je vidljivo u školskim programima, medijskoj produkciji, devastaciji antifašističkog kulturnog nasljeđa ili političkom djelovanju. Na sreću, jedan dio društva ostao je vjeran i dosljedan antifašističkim vrijednostima, ali dominantni narativ našeg društva je nacionalizam, revizija, isključivost“, smatra Mustafić.

Potrebno je, kaže, koristiti sve aspekte civilnog aktivizma antifašista koji će se suprotstaviti neofašističkim tendencijama.

„BiH je bila jezgro antifašističkog pokreta. Danas dio naše političke i akademske elite kao da se toga stidi, jer to razdoblje etnonacionalisti iz 90-ih dovode u negativan ideološki kontekst. Slažem se sa istoričarem Husnijom Kamberovićem koji argumentirano, ali nažalost usamljenički, ukazuje šta se dešava posljednjih godina u Sarajevu. Sarajevske su vlasti, pod mentorstvom SDA, dugo relativizirale fašizam iz Drugog svjetskog rata i to je došlo na naplatu. Jaki revizionistički talasi narušili su lijepo antifašističko lice Sarajeva, ali i BiH“, kaže Mustafić.

Poručuje kako je vrijeme za novi antifašizam – prirodna platforma ljevice mora braniti životom antifašizam: „Premda je socijaldemokratija sve vrijeme preuzimala poziciju i prostor antifašističkog svjetonazora, ona je bježala od njega kao vrag od tamjana, jer je željela biti partija novoga, modernoga, krupnoga kapitala.“

Historičar dr. Dragan Markovina naglašava da ne postoji bh. društvo kao cjelina – u BiH postoje tri društva, s različitim većinskim odnosom prema partizanskoj baštini i spomenicima: „U bošnjačkoj javnosti postoji nominalno poštivanje antifašizma, ali uz generalnu nebrigu prema spomenicima i neulaženje u suštinu antifašističkog pokreta, uz sve prisutniju priču o poslijeratnim obračunima 1945. i rehabilitaciju ljudi poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze.

U srpskoj javnosti riječ o konstantnom nastojanju za nacionaliziranjem partizanske borbe kroz priču o isključivim stradanjima Srba i o Srbima koji skoro da su jedini bili masovno u partizanima. Sve uz nastojanja da se partizanska mjesta sjećanja hristijaniziraju, što se uporno pokušava baš na Sutjesci s najavom izgradnje hrama, i da se ideje ZAVNOBIH-a izbrišu. U hrvatskoj javnosti, posebno u Hercegovini, negacija tih vrijednosti i devastacija spomenika je potpuna, uz svijetli primjer nedavne promjene imena šest ulica u Mostaru“, kaže Markovina.

Naravno, u sve te tri javnosti postoji i manjina iskrenih antifašista. To sve pokazuje da je društvo dubinski podijeljeno i isparcelizirano te utemeljeno na nacionalističkim vrijednostima koje su zastupali kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu. Kao put za rješenje problema revizionizma i prekrajanja spomenika vidi stalni javni i medijski pritisak, ali i osmišljavanje načina da antifašizam ne bude samo paradnog tipa. Smatra i da za memorijalizaciju i antifašističke spomenika nema straha, jer su tu memoriju, oni kojima je stalo do nje, uspjeli i sačuvati.

„Partizansko groblje u Mostaru će biti obnovljeno, taj proces je krenuo, a hoće li društvo izaći iz dominantnog nacionalizma? Pa i neće tako skoro. Ali za to ne trebamo kriviti nikoga, nego same građane koji ovakvo stanje biraju, mišljenja je dr. Markovina.

Crna Gora: Okvir za kulturu i antifašizam

Crna Gora je pobjedom Narodnooslobilačkog pokreta (NOP) 1945. povratila subjektivitet i postala ravnopravna republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Ta činjenica, uz niz drugih, poput odnosa prema crnogorskoj nacionalnoj posebnosti, direktnog doprinosa i učešća brojnih Crnogoraca u NOB-u i rukovodstvu nove Jugoslavije, čini da je pitanje jugoslovenskog antifašističkog nasljeđa u Crnoj Gori izuzetno aktuelno, ali i delikatno, naročito na političko-partijskom polju.

Crnu Goru nisu zaobišli ni pokušaji istorijskog revizionizma, pa sa jedne strane imamo propagatore kvislinškog četničkog pokreta, koji dominantno protežiraju pojedine partije (NSD) i djelovi SPC, a sa druge strane pokušaj aboliranja kolaboracije Krsta Z. Popovića, koji je stradao od komunističke vlasti, a koji se godinama pokušavao predstaviti crnogorskim arhetipskim herojem, na osnovu zasluga iz Prvog svjetskog rata i Božićnog ustanka.

Ipak, u oblastima gdje male države ne mogu proizvesti dovoljno sadržaja da zadovolji cjelokupno stanovništvo, kao što je recimo kultura, ne može se zaobići uticaj jugoslovenskog kulturno-istorijskog nasljeđa.

„Često citiram slovenačkog etnologa Božidara Jezernika koji, u kontekstu razgovora o Jugoslaviji, podsjeća na čuvenu latinsku izreku De mortius nil nisi bonum, odnosno O mrtvima sve najbolje. Otud Jezernikova intelektualna provokacija postaje zanimljivija, jer tjera na razmišljanje: ako je Jugoslavija zaista mrtva, zašto mnogima i danas toliko smeta? Svi znamo da Jugoslavija nije opstala kao politička zajednica, ali je jugoslovensko kulturno-istorijsko nasljeđe, kao njena ovovremena artikulacija, ipak preživjelo. Iako djeluje naizgled nevidljivo, čini mi se da to nasljeđe benevolentno lebdi i opstaje uprkos svim lokalnim nacionalizmima“, priča za Vijesti crnogorski istoričar Nikola Zečević.

On navodi da je jedan od segmenata tog nasljeđa bez sumnje antifašizam: „Svim post-jugoslovenskim narodima je, između ostalog, kolektivna poveznica upravo partizanski pokret, kao zajednički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu. Treba imati na umu da su se na Sutjesci, rame uz razme, borili zajedno Sava Kovačević, Nurija Pozderac, Ivan Goran Kovačić i Veselin Masleša. Neće biti da se svako od njih zasebno borio i stradao za svoju narodnost i svoju projektovanu republiku. Stoga je antifašizam, bez dileme, glavna asocijacija na zajedništvo jugoslovenskih naroda u Drugom svjetskom ratu, a partizanski pokret jedina antifašistička i antinacionalistička refleksija te oslobodilačke borbe.“

Zečević smatra da je upravo zbog toga u većini post-jugoslovenskih zemalja, prisutna potreba novih političkih i intelektualnih elita da se antifašizam relativizuju, te da se istorija sistemski revidira.

„Odnosno da se spomenute zajedničke poveznice periferizuju i obesmišljavaju, kako bi se lakše došlo do identitetske getoizacije. Iz tog razloga u Kragujevcu postoji ulica Draže Mihailovića, u Sarajevu Mustafe Busuladžića, dok spomenik Slobodi Antuna Augustinčića u Makarskom primorju leži srušen gotovo petnaest godina. Iz istog razloga je bivši sjevernomakedonski premijer okrivio partizanski pokret i Jugoslaviju za uzurpaciju etničkih veza između Makedonaca i Bugara. Jednako tako, u crnogorskom javnom prostoru se mnoge organizacije i pojedinci nisu suzdržavali od veličanja kolaboranata naci-fašizma“, ukazuje Zečević.

Smatra da je u Crnoj Gori da je antifašističko nasljeđe korišćeno i za ideološke obračune.

„Konkretno, u Crnoj Gori je bilo zgodnije pronaći na kolaborantskoj strani one ličnosti koje personifikuju jednu ili drugu ideološku grupaciju, te pristrasno i selektivno tumačiti njihove ‘herojske’ sudbine. Sve za potrebe ovog ili onog etno-političkog narativa. Paralelno je njegovano antifašističko nasljeđe, ali nerijetko u svrhu korisnih ideoloških obračuna. Istovremeno je došlo do svojevrsne fetišizacije nacionalne kulture, gdje se po uzoru na nacionalističke poduhvate u susjednim zemljama, težilo snažnijoj etnifikaciji, recimo školskih lektira i udžbenika. Tako se jugoslovensko nasljeđe počelo tretirati, iz uskocrnogorskog gledišta, kao uglavnom beskorisno za novi državotvorni narativ“, zaključuje Zečević.

Srbija: Potiru ga, ali temelji se ne daju

Nasleđa nema ili ga ima u tragovima, odgovor je na „prvu loptu“ istoričarke Branke Prpe na pitanje ima li u Srbiji danas jugoslovenskog nasleđa, posebno u ključnom segmentu antifašizmu: „Nema javnu i državnu dimenziju.“

Istoričarka koja je autorka knjige „Srpski intelektualci i Jugoslavija 1918-1929.“ (Beograd, 2018. Clio), objašnjava: „Nemoguće je u zemlji koja rehabilituje stare zločince i veliča nove, antifašizam slaviti kao nasleđe i civilizacijsko dostignuće, iako je Jugoslavija bila među četiri evropske zemlje koje su činile antifašističku koaliciju.“

Poslednji slučaj je rehabilitacija zloglasnog četničkog vođe Nikole Kalabića, kome čak nije ni suđeno za zverstva. Bilo bi nepravedno reći da je sadašnja vlast marginalizovala antifašizam, tim pre što ozbiljno koketira sa ruskim, koji se i danas pompezno slavi. Prvi zakon o izjednačavanju partizana i četnika donet je u vreme demokratskih vlasti. S druge strane, heroji NOB-a, sistematski tonu u zaborav. Pre nekoliko godina, primerice, većina mladih u jednoj opsežnoj anketi nije ni znala ko je Josip Broz Tito, a ko je, primerice, Savo Kovačević ne znaju ni mnogi žitelji zemunskog naselja, inače jednog od retkih koje je zadržalo „partizansko“ ime.

„Neprestanom revizijom istorije njen deo na koji bi trebalo da smo ponosni gotovo je izbrisan iz života i udžbenika, što je državna politika, jer kreiranje udžbenika nije stvar afiniteta pojedinaca, nego državnog kursa“, kaže Prpa.

Podseća da su srušeni brojni spomenici legendama antifašističke borbe, ali i žrtvama, a ulice i trgovi preimenovani. Kao deo obračuna sa kultom ličnosti, iz naziva Vrbasa, Užica i Mitrovice početkom devedesetih nestao je pridev Titov, njegova bista u Užicu je uklonjena sa Trga partizana (ime ostalo!), jedna od glavnih ulica u Beogradu preimenovana je, prvo u Srpskih vladara, pa Kralja Milana. Istine radi, devet ulica na periferiji zadržalo je to nekada kultno ime.

„Izgubio“ se i pridev jugoslovenski iz naziva preduzeća i ustanova, sa izuzetkom hotela „Jugoslavija“ i još nekoliko među kojima je Jugoslovenska kinoteka. „Živimo osakaćenu istoriju, prostor u kom je poništena ideja kulture sećanja. U Evropi kojoj pripadamo spomenici i imena toponima su važan vid kulture sećanja“, kaže Prpa.
No, ipak dodaje zrno optimizma odgovarajući na pitanje može li se zaista poništiti više od sedam decenija yu-istorije: „Nikako i ne radi se o vremenskoj odrednici i trajanju Jugoslavije, već o kulturnom prostoru. Jugoslavenska država je postavila temelj kulture srpskog naroda i drugih na ovom prostoru, na kom i danas grade i bez kog ni današnja kultura ne bi bila moguća.“

Jugoslovenska ideja i država je više od istorije, kaže istoričarka. Kao njen rezultat imamo zajednički jezik, standardizovan, još na Bečkom kongresu 1850, na kome su nastala najznačajnija dela, nastaju i danas. To znači da je uprkos naporima da se potre, jugoslovensko nasleđe dublje i veće od same države.
Saglasan je i novosadski novinar Daško Milinović, deklarisani antifašista – zbog čega je i fizički napadan – ali i jedan od 23.303 građana/ki koji su se na Popisu 2022. izjasnili kao Jugosloveni. „Mi smo jedina etnička grupa koja je zabeležila rast“, kaže sa Milinović, inicijator stvaranja nacionalnog saveta jugoslovenske manjine.

Na pitanje šta mu prvo padne na pamet kada se kaže yu-nasleđe odgovara sa „bukvalno sve“: „Hodamo po njemu, putujemo, vozimo se… Sve što vidimo okom ima jugoslovenskog u sebi, još krčmimo to ‚porodično srebro’, iako je mnogo toga izbačeno kao kad beba ode sa prljavom vodom.“
Milinovića podseća da je jugoslovenski život i danas simbol dobrog života i napretka „što se ovim, a verovatno i prethodnim vlastima ne dopada“: „Ako želite da ubedite ljude da sada najbolje žive u istoriji, morate ubiti deo istorije u kom je bilo bolje!“

Antifašizam je najviše stradao devedesetih, kada je novopronađena nacionalna „elita“ u borbi protiv socijalizma otišla u vulgarni antikomunizmom. Koji je, sledstveno, doveo i do rehabilitacije najgorih Hitlerovih saradnika. No, uveren je jugoslovensko nasleđe izbijaju kao trava i voda posle kiše, jer nije moguće poništiti život.

U Srbiji je više onih koji neće prihvatiti stavove naših sagovornika, ponavljaće floskule o „tamnici naroda“, ali teško mogu pobiti argument o temelju koji se ne da srušiti.

Hrvatska: Konstrukt za nepostojeću državu

Profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Mirjana Kasapović nema dobro mišljenje ni o Jugoslaviji ni o tzv. postjugoslavenstvu. Taj termin smatra ideološkim konstruktom kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega operirati s nepostojećom državom kao s nečim što je politička, kulturna i društvena činjenica.

U provokativnom članku naslovljenom „Zbogom postjugoslavenstvu!“, objavljenom u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva, Kasapović analizu počinje problematizirajući karakter Jugoslavije i navodeći da je Jugoslavija bila diktatura i najneuspješnija europska država 20. stoljeća.

Sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije temeljito su obilježene jugoslavenskim nasljeđem i ne bi postojale bez Jugoslavije. Zbog toga su, dodaje historičar Dragan Markovina koji je pomenut u članku, sve te zemlje sudbinski vezane na tu prošlost i zajednički kontekst, sviđalo se to nekima ili ne. Ta je svijest postojala puno prije nastanka jugoslavenske države, a traje i danas. Zajednički kulturni prostor postoji, kao što postoji i jezik na kojem se ljudi na ovom području savršeno razumiju, što je kapitalistički sustav u kojem živimo prepoznao. Jer kako drukčije objasniti to što je Goran Bogdan, hrvatski glumac rođen u Širokom Brijegu, zvijezda u Srbiji?

Je li on hrvatski, bosanskohercegovački ili srpski glumac? „On je sve to, a sve to ne bi mogao biti da ne govori tim jezikom“, ističe Markovina.
Povjesničar i izvanredni profesor Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković, koji je živio i obrazovao se u SAD, a također je spomenut u članku, smatra da je Kasapović otvorila zanimljivo pitanje, iako dodaje da je to učinila „možda malo preprovokativno“: „U svojim radovima koristim termin postjugoslavenski i smatram da je to opravdano. Nije riječ samo o konstrukciji zapadnih znanstvenika, s obzirom na to da ljudi u ovoj regiji govore o tome, analiziraju i prate što se događa u susjednim zemljama. Ipak nije riječ samo o umjetnom konstruktu.“

I povjesničar Josip Mihaljević iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu smatra da je profesorica Kasapović otvorila jedno važno i nadasve zanimljivo pitanje. „Siguran sam da dobar dio kolega znanstvenika koji danas svoja istraživanja uklapaju u tzv. postjugoslavenske studije, nisu bili ni svjesni ovoga pitanja. Moram priznati da sam i sâm ponekad znao koristiti neke od pojmova poput ‘postjugoslavenske zemlje’, ‘postjugoslavenske države’ ili ‘postjugoslavenski prostor’, pogotovo na nekim međunarodnim konferencijama vani, i nisam u tome vidio neki poseban problem. Ti su pojmovi već dugo u uobičajenoj upotrebi. No, ako malo promislimo o tim pojmovima, shvatit ćemo da je prof. Kasapović u pravu. Zaista je metodološki teško opravdati njihovu tako široku upotrebu danas u znanstvenim istraživanjima. Nikomu ne pada na pamet koristiti pojam ‘postčehoslovački studiji’ ili ‘postčehoslovačke zemlje’ iako se radilo o vrlo sličnom modelu, višenacionalnoj državi koja je trajala približno jednako dugo kao i Jugoslavija. Prof. Kasapović smatra da se radi o ideološkom konstruktu kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica“, ocjenjuje povjesničar Mihaljević napominjući da jedan dio ljudi te pojmove jednostavno nekritički usvaja, ali i da vrlo vjerojatno postoje pojedine skupine koje forsiraju te pojmove zbog svojih ideoloških sklonosti.

Često se, kako kaže, radi o ljudima koji se „ne mire s činjenicom da Jugoslavija kao država više ne postoji“, a teško mu je ocijeniti radi li se o svojevrsnoj jugonostalgiji ili nekoj političkoj ambiciji: „Treba biti načistu i da jedan manji dio građana Hrvatske nije želio raspad jugoslavenske državne zajednice. Razlozi za to su mogli biti višestruki. Uzroci takvim sklonostima mogli su biti ideološki, psihološki ili ekonomski uvjetovani. Npr, ako ste bili književnik u Jugoslaviji i ako ste dobro zarađivali od svojega pisanja na tržištu od 20 milijuna stanovnika, jasno je da vam nije bilo previše u interesu zatvoriti to tržište i smanjiti ga peterostruko.“

Slično razmišlja i povjesničar Ante Nazor: „Na jednom sam se predavanju zapitao zašto se onda ne nazivamo i posthabsburškim, a ne samo postjugoslavenskim društvom.“