INTERVJU Ivo Josipović: Nadam se da izbor politike neće ugroziti evropsku budućnost Srbije

On naglašava da zapravo niko ne zna kako će se dalje razvijati taj rat.

“Izgleda da će još potrajati a njegove će posljedice za desetljeća obilježiti globalnu političku scenu. Zapravo, kreira se nova globalna mapa moći, lako moguće i novi svjetski poredak. Naravno, ako na kraju rata našeg svijeta uopće bude”, ukazuje Josipović.

* A u regionu, koji su, po Vašem mišljenju, događaji obeležili ovu godinu?

– Regionalno, 2022. godinu obilježio je rast unutarnjih ali i međudržavnih tenzija i rast nestabilnosti. Ozbiljni problem na relaciji Srbija-Kosovo, permanetne tenzije u BiH i eskalacija političkih sukoba u Crnoj Gori prijete sigurnosti regije, možda i šire. Za Hrvatsku, najvažniji su bili ulazak u Šengen i uvođenje eura. To su veliki koraci pune integracije Hrvatske u EU. Istina, bilo je i događaja koji nisu bili pozitiva. Tu spada pogoršanje odnosa sa susjedima te permanentni hepening koji nam priređuju predsjednik Republike s jedne, te premijer i Vlada s druge strane. Iako izgleda da njihov sukob zabavlja medije i javnost, riječ je o ozbiljnom političkom problemu, posebno u nesigurnim vremenima koja nam je na političkom, vojnom i ekonomskom planu donio rat u Ukrajini.

* Odnosi Srbije i Hrvatske, čini se, nisu bili ovoliko loši od devdesetih godina i rata. Kako Vi vidite ovo nazadovanje u odnosima, koji je razlog ili razlozi?

– Moram reći da mi je vrlo žao da su odnosi Hrvatske i Srbije ovako loši. Najgore, čini mi se da nije riječ samo o ozbiljno pokvarenim odnosima između država, već da su nam se i društva udaljila, da su pozitivni trendovi od pred nešto više od desetljeća potpuno preokrenuti. Antagonizam i “loše vibracije” nisu samo na političkoj razini, vide se u medijima, sportu, kulturi… Žao mi je i zato jer sam osobno jako puno truda uložio u to da se odnosi poprave. I bilo je rezultata, pozitivnih i vidljivih u svim područjima, od ekonomije, kulture, sporta, naravno, i politike. Iako razlozi loših odnosa nikada i nigdje nisu samo na jednoj strani, nisu ni ovdje, čini mi se da je glavni generator u nekim unutarnjim političkim problemima koje ima Srbija. Tu prije svega mislim na potrebu vlasti da “amortizra” probleme vezane za svoje odnose sa Rusijom u kontekstu europskih ambicija koje je Srbija deklarirala. Naravno, tu je i pitanje svih pitanja u srpskoj politici, pitanje odnosa Srbije i Kosova. Nemam ambicija dijeliti Srbiji lekcije što bi kako bi trebala. Srbija, naravno, sama bira svoju politiku. Samo se mogu nadati da izbor politike neće ugroziti europsku budućnost Srbije.

* Dakle, odnosi u regionu, generalno, nisu dobri, što i nije iznenađenje s obzirom na istoriju ovih prostora. Ali, kolika je uloga političkih elita u tome?

– Političke elite definiraju i provode politiku. Dakle, one su “zaslužne” za sve dobre loše aspekte politike koju vode. Istina je, u vatru loših odnosa dolijeva se ulje sa svih strana, više ili manje. Ali, ponavljam, unutarnji problem pojedinih država, posebno kada je riječ o politikama koje imaju ekspanzionističku komponentu, glavni su generator loših odnosa.

* U tom smislu, da li možete da vidite ceo region u EU? Da je rešenje da se naš region okrene nekoj zajedničkoj saradnji i stabilnosti? Da li je to moguće sa ovom političkom garniturom u BiH, Srbiji, Kosovu…?

– Apsolutno, sve zemlje regije pripadaju Europi i trebaju postati članice EU. Međutim, politike koje se vode u većini država koje još nisu članice EU ne idu tome u prilog. I Hrvatska se u to uvjerila, članstvo u EU ovisi u prvom redu o svakoj državi i tome je li spremna voditi europsku politiku te provesti velike reforme, pravne, ekonomske i političke. Griješe oni lideri koji misle da će im države postati članice EU dosjelošću. Suradnja sa susjedima jedna je od pretpostavki članstva u EU.

* Desnica je sve jača u regionu, ali svedoci smo da jača i u celoj Evropi. Zašto je došlo do jačanja desničarskih grupa i partija? Koliko je to opasno za evropsku demokratiju?

– Istina je, desnica je ozbiljno ojačala. Desnica, ona europska, nije problem. Ali jest ona nedemokratska koja kao neki prauzor ima više ili manje vidljivo postavljene totalitarne režime iz prošlosti. Naravno, ni jedna od radikalno desnih stranaka koje nešto znače na političkoj sceni ne zagovaraju režime i poretke poput Hitlerovog, Frankovog ili Muslolinijevog, kod nas ustaškog ili nedićevsko-četničkog. Ali, ozbiljno odstupaju od demokratskih vrijednosti koje je izgradila Europa. Pri tome mislim na poticanje nacionalizma i ksenofobije, gušenje slobode medija, porobljavanje pravosuđa… I valja ozbiljno uzeti Umberta Eka kada kaže da je fašizam vječita ideja i da se u ovoj, ili onoj formi vječito vraća. Bez obzira kako zvali neku ideologiju ili pokret, ako ima totalitarne karakteristike, ako negira slobodu pojedinca, ravnopravnost ljudi, naroda i država, radi se o nekoj inačici fašizma. Povijest nas uči da ideologije politike koje nose zametak totalitarizma, ako se ne uzmu za ozbiljno, lako postaju noćna mora čovječanstva. Agresija na Ukrajinu, ali i razvoj političkih odnosa u više zemalja u kojima se ozbiljno krše čak i temeljna ljudska prava, jačanje autoritarnih ideologija političkih pokreta u mnogim zemljama, upozoravaju da je ideja demokracije u defanzivi. Ključno je pitanje hoće li efikasnost autoritarnih režima, u pravilu nacionalističkih, nadjačati ideju ljudskih prava i sloboda. Hoće li se, kao tridesetih prošlog stoljeća, neki narodi i države u opiti idejom svoje nadmoći i političkim mitovima o svojoj misiji te ih pretpostaviti vrijednostima demokracije i ljudskosti. To se događa najčešće u kriznim vremenima, vremenima nesigurnosti, siromaštva i besprestpektivnosti. Agresija i rat u Ukrajini, prijetnje nuklearnim i svjetskim ratom kod mnogih, pa i kod mene, izazivaju strah za budućnost čovječanstva. A ne tako davno, glavna tema nije bila strah za opstanak čovječanstva, već ideje multilateralizma, zelene Zemlje, nove tehnologije…