„Mladi radikal Vučić spuštao se sa Pala na Grbavicu, navodno se nudio da ide s oružjem u borbu, ali je procenjeno da od njega ne bi bilo vajde“

U tu su kafanu početkom maja 1991. godine bahnuli čudni „svatovi“ predvođeni Vojislavom Šešeljem, bivšim Sarajlijom i političkim zatvorenikom, predsjednikom Srpske radikalne stranke Srbije.

Gazda kafane, koji se također prezivao Šešelj, ranije je imao problema sa „organima“ zbog „nezgodnog“ prezimena, vidjevši goste kako izlaze iz nekoliko autmobila, napustio je za svaki slučaj kafanu bijegom kroz prozor. Što je sigurno, sigurno je.

Konobarica je Šešelju kada se raspitivao za domaćina-prezimenjaka nevješto slagala da „gazda nije cijeli dan bio u objektu“.

Lider srpskih radikala nekoliko nedjelja ranije se tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama sreo sa najpoznatijim četničkim vojvodom iz Drugog svjetskog rata, popom Momčilom Đujićem. Od njega je tokom prijema dobio čin vojvode. Uz titulu je dobio i „mandat“ da može po vlastitoj procjeni i afinitetima imenovati vojvode na cijeloj teritoriji tadašnje Jugoslavije.

Formalni povod za njegov dolazak u Sarajevo bilo je Šešeljevo gostovanje u dijaloškoj televizijskoj emisiji „Umijeće življenja“ koja je snimana u prostorijama Akademije scenskih umjetnosti. Razgovore sa svojim gostima su vodili poznati beogradski novinari Mirjana Bobić Mojsilović i, sada pokojni, Dragan Babić i Aleksandar Tijanić.

NISAM ZNAO DA SI TAKVA LUKAVICA

No, prava svrha i cilj dolaska Šešelja i njegove pratnje bilo je proslava Đurđevdana koja je zakazana kod čuvene Novakove pećine na Romaniji, kroz istoriju poznatom utočištu hajduka i odmetnika.

Planirao je Šešelj tim povodom postrojiti na Romaniji svoje simpatizere sa područja cijele BiH i promovirati najlojalnije među njima u četničke vojvode.

No, vratimo se još nakratko na piknik u Lukavici. U grupi koja je sa svojim liderom svratila u kafanu „Mlado jagnje“ nalazili su se, pored ostalih, i dvoje mladih, anonimnih simpatizera srpskih Radikala, pravnica iz Novog Sada Maja Gojković i golobradi beogradski student Aleksandar Vučić.

Oni su od prvih majskih dana obilazili prigradska naselja oko Sarajeva, Vogošću, Semizovac, Pale, Lukavicu, sretali se i razgovarali sa ljudima, ali se nisu „spuštali“ u centralne gradske dijelove.

Prema riječima tadašnjih pripadnika Službe državne bezbjednosti Sarajevo, Gojkovićeva i Vučić su prilikom legitimisanja policajcima pokazivali iskaznice rezervnog sastava Službe državne bezbednosti Srbije.

Visoki, štrkljavi, pomalo smotani momak, 21-godišnji Aleksandar Vučić dobro je poznavao Lukavicu: dvije godine ranije je služio Jugoslovensku narodnu Armiju u tamošnjoj kasarni „Slaviša Vajner Čiča“.

U jednom je intervjuu on je, evocirajući uspomene na armijske dane, otkrio da je bio nestašan i svojeglav vojnik jer je znao, zbog djevojke koju je imao u Sarajevu, preskočiti ogradu kasarne i otići na ljubavni sastanak.

Pojedini beogradski mediji, pisali su, međutim,  kako je Vučić odmah po dolasku u kasarnu dobio status „četnog evidentičara“ što je bila privilegija koju su imali samo perspektivni kadrovi po procjenama organa vojne bezbjednosti. Uz taj povlašten status su išle i povlastice nedostupne običnim vojnicima, pa i izlasci u gradu bez „preskakanja ograde“.

Dakle, trideset i dvije godine nakon što jer njegov otac, koji je u međuvremenu postao predsjednik Srbije, sa svojim uzorom, kasnije i kumom Šešeljem i pripadajućom radikalskom svitom tamanio mladu jagnjetinu, Danilo Vučić je skoro na istom mjestu sjedio u svečanoj loži među najvišim uglednicima i zvanicama na sarajevskom poglavlju obilježavanja Devetog januara.

Slične su mu počasti ukazane i dan ranije u Banja Luci gdje je neustavni Praznik obilježen Svečanom akademijom i dodjelom priznanja zaslužnim Srbima i jednom Rusu: Vladimiru Putinu, predsjedniku Rusije.

Danilov otac, Aleksandar Vučić, nije prisustvovao nijednoj od manifestacija iz razloga koji nisu baš najjasniji.

Iako je od ovih događaja prošlo dovoljno vremena da ga se zaboravi, petodnevni boravak Danila Vučića u Bosni i Hercegovini i dalje podjednakim intenzitetom zaokuplja pažnju medija i političara u Srbiji u Bosni i Hercegovini.

BROJI DANE DANE NOĆI

Nakon što je sarajevski portal „Istraga“ objavio dokument kojim je ambasada Srbije najavila nadležnim institucijama u BiH dolazak mladog Vučića i njegove oružane policijske pratnje, te nakon što je isti „papir“ prenio beogradski dnevni list „Danas“, uslijedila je lavina optužbi, izljeva ogorčenja i zabrinutosti najviših državnih dužnosnika Srbije.

U tome je, kao i obično kada je riječ o zaštiti porodice svog Šefa, prednjačila predsjednica Vlade Ana Brnabić. Ona je to ocijenila kao „najdirektnije, brutalno ugrožavanje bezbednosti Danila Vučića“.

Objavljivanjem povjerljivih podataka, tvrdila je premijerka Srbije, svima je postalo dostupno „kada, kojim vozilima, sa kojim ljudima, se sin predsjendika Srbije“ vraća kući. „Pa ko želi-nek izvoli“, (pre)poručila je uz pitanje „Kako je ovakvo nešto uopšte moguće“.

Naravno da ni sam Aleksandar Vučić nije propustio da osudi manipuliranje posjetom njegovog „sina prvenca“ Bosni i Hercegovini. „Danilo voli Republiku Srpsku i niko mu to ne može zabraniti“, kazao je njegov otac. Otkrio je da su sličnu zaštitu kao i njegov sin imali članovi porodice Borisa Tadića, bivšeg predsjednika Srbije.

Čak je obećao da će sve detalje uz vezi sa tim predočiti u današnjem specijalnom televizijskom gostovanju u emisiji „Ćirilica“ kod urednika i voditelja TV Happy Milomira Marića.

No, vratimo se u rane majske dane 1991. godine kada je postrojavanjem prvih četničkih jedinica na Romaniji rat (i) praktično zakoračio u Bosnu i Hercegovinu. Za Šešeljev dolazak u Sarajevo sarajevski bezbjednjaci su saznali koristeći takozvane „posebne istražne radnje“ prema njegovoj majci Danici koja je stanovala u naselju Grbavica.

Mnoge su korisne, operativne, ali i anegdotalne pojedinosti o njenom sinu („prvencu“) radnici SDB Sarajevo saznali „kačeći“ se na telefon Danice Šešelj. U jednom oštrom razgovoru Šešelj je jednom prilikom ukorio majku da ne prima u kuću komšinicu (nastanjenu u obližnjem Šopingu) Biljanu Plavšić.

„Ako je ja kada dođem nađem u stanu, bacit ću je kroz prozor“, prijetio je vojvoda. Na materine riječi da je „profesorica Biljana jedna fina i kulturna žena“, sin je zagrmio: „Kako može biti kulturna i fina žena ako je živjela sa Balijom, ona može biti samo balinkura i ništa drugo“.

ŠEŠELJ SE VRAĆA KUĆI

Drugom prilikom majka Danica je kazala sinu vojvodi da je bila sretna kada ga je vidjela na trebinjskom ratištu sa trebinjskim kabadahijom Božidarom Vučurevićem.

Sin joj je povjerio da se njegovi četnici spremaju da napadnu Popovo polje i tamo „pokolju ustaše“. „Ali, Vojo, sine, tetke ti žive u Popovom polju!“, zavapila je majka Dragica.

„I njih ćemo pobiti! Ako žive sa ustašama i one su iste k’o oni“, hladno je obećao četnički vojvoda.

Mjesec dana prije dolaska Vojsilava Šešelja u Sarajevo, praktično je počeo rat u Hrvatskoj. Početak je predstavljao oružani napad na patrolu hrvatske policije kod Plitvica, 31. marta 1991. godine.

Ubijeni policajac Josip Jović bio je prva žrtva brutalnog velikosrpskog projekta u Hrvatskoj. Vlasti u Zagrebu su za ovaj zločin optužile odmetnute pobunjenike iz Knina, pripadnike JNA, kao i četničke dobrovoljce koje je u Hrvatsku uputio Vojislav Šešelj.

Da bi bio siguran da ga policija u Sarajevu neće uhapsiti po potjernici iz Hrvatske, Šešelj je prije polaska pozvao svog zatvorskog prijatelja Hasana Čengića, visokog funkcionera Stranke demokratske akcije koji je nakon pobjede na izborima vodio proces „reforme policije“.

Čengić ga je umirio kazavši da se ne treba brinuti za svoju sigurnosti, te da će odmah zvati ministra RMUP-a Aliju Delimustafića da mu skrene pažnju da se Šešelju tokom boravka u BiH ne prave nikakve problemi. Vojvoda je kazao da su ga upozorili da se pričuva „nekog udbaša Munje“ (Munira Alibabića, načelnika Sektora DB Sarajevo primj. S. A.), ali ga je Čengić uvjerio da je i to pod njegovom kontrolom.

Petog maja 1991. godine, Vojislav Šešelj je nakon građanskih protesta u Sarajevu organiziranih zbog njegovog televizijskog gostovanja, prebačen na Pale u vatrogasnom vozilu.

Tamo se sreo sa predsjednikom Srpske demokratske stranke Radovanom Karadžićem i Vojislavom Maksimovićem, predsjednikom Kluba SDS-a u Skupštini Bosne i Herecegovine.

Za to vrijeme tokom popodnevnih i noćnih sati na Romaniji, ispred Novakove pećine, koja nosi ime po deseteračkom epskom junaku Starini Novaku sa svih strana slijevali su se ljudi kako bi tu, na izvorištu srpskih buna protiv zuluma i zulumćara dočekali i obilježili sutrašnji  praznik Đurđevdan. Još se snijeg nije otopio na planini koja, kako pjesma kaže, „razgovora nema“, osim oko logorskih vatri koju su bacale sablasno svjetlo na svjetinu koja je roštiljala, pjevala, pucala, zaneseno najavljivala ratove „ako bude sreće“.

Ispred jedne od logorskih vatri natiskali su se i Maja Gojković, ogrnuta u debeli džemper na raskopčavanje i njena sjenka i pratilac tih dana Aleksandar Vučić.

Nešto prije zore i bijela dana, oko šest ujutro ispred Novakove pećine su se ukazali najdraži i najviši gosti: Vojvoda Šešelj, Karadžić i Maksimović, a nešto ranije su stigli i pravoslavni svećenici predvođeni „ocem Pahomijem“. Njihov dolazak je pratila zaglušujuća pucnjava iz svih raspoloživih oružja: činilo se da niko ko se tog jutra obreo na Đurđevdanskom uranku nije došao „praznih ruku“, svako je imao neko oružje.

GOVEČE NA MOJE RAME SLIJEĆE

„Mi srpski četnici ćemo se boriti u Srpskoj Krajini, Srpskoj Slavoniji, Baranji. Niti pedalj srpske zemlje nećemo im dati. Neka idu Slovenci iz Jugoslavije, nikad nam nisu bili ni braća ni prijatelji. Nek idu i Hrvati, nek otcepljuju Hrvatsku. Ali mi im ne damo ni pedalj teritorije istočno od linije Karlovac, Ogulin, Karlobag, Virovitica“, govorio je Šešelj oduševljeno podržan pjevanjem i pucanjem.

Radovan Karadžić je čestitao Đurđevdan i kazao da su Srbi „u posljednjih godinu dana više uradili na jačanju svog nacionalnog bića nego u proteklim decenijama.

A da za cijelo to vrijeme nismo naškodili nikome“.

Operativac Službe državne bezbjednosti Sarajeva koji je bio na tajnom zadatku na Romaniji i cijelu noć i dobar dio jutra snimao događaje sa četničko-đurđevdanskog uranka, povjerio je mnogo godina kasnije ovom novinaru da ne zna je li više bio promrzao od zime, ili premro od straha od poruka upućenih tokom vatrenog orgijanja Šešeljevih pristalica.

U jednom trenutku neko je doveo bijelog konja i nekoliko ljudi iz Šešeljeve pratnje mu je pomoglo da ga uzjaše. No, vojvoda se vrlo kratko zadržao u sedlu: sa prvim korakom konja on se strmoglavio i pao na zemlju“, prisjetio se ovaj bezbjednjak. Njegov će snimak biti prvi nedvojben dokaz formalnih priprema za oružani sukob koje su zajednički vodile političke strukture iz Beograda i Sarajeva.

U jednom trenutku, pričao je ovaj obavještajac, cijeli njegov boravak i tajni rad bio je ozbiljno ugrožen, te je usred razuzdanog četničkog raspašoja pješke, trčeći napustio Romaniju i nije se zaustavljao sve do Pala.

Zato nije ovjekovječena ceremonija na kojoj je Vojislav Šešelj u četničke vojvode promovirao predratnog sarajevskog kriminalca Branislava Gavrilovića Brneta, potom Slavka Aleksića, radnika Pošte u Sarajevu, Darka Pešića, te biznismena sa Pala Stjepana Koromana.

Desetak svježe regrutiranih četnika, predvođenih Gavrilovićem ubrzo su otputovali u Bubanj potok pokraj Beograda, gdje se nalazio poligon JNA na kojem su se narednih nedjelja pripremali za odlazak na ratište oko Vukovara.

Na Romaniji je tokom đurđevdanskih bahanalija planula ljubav između Maje Gojković i vojvode Brneta Gavrilovića koja će trajati tokom narednih (ratnih) godina. Aktuelna ministrica kulture Srbije brinula se o Brnetu i nakon njegovog ranjavanja u maju 1992. prilikom pokušaja njegovih snaga da presijeku Sarajevo iz pravca Vraca.

U tome su ih spriječile policijske snage iz Novog Sarajeva kojima je zapovijedao Zlatko Miletić, današnji poslanik u Parlamentu BiH!

Aleksandar Vučić se ponovo vratio na brda oko Sarajeva, godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine. Tada je imao 22 godine, dakle tri godine manje od njegovog „deteta prvenca“ Danila Vučića tokom prošlonedjeljne njegove posjete Banja Luci i Istočnom Sarajevu. Odmah nakon što je rukovodstvo Srpske demokratske stranke napustilo Sarajevo i proglasilo Pale ratnom prijestonicom buduće Srpske Bosne i Hercegovine, Vučić je stigao iz Beograda i stavio se na raspolaganje propagandno-informativnom stožeru.

Pored njega taj su štab sačinjavali i novinari koji su do tada radili u sarajevskim redakcijama. Među najvećim autoritetima te družine bio je profesor Jovan (John) Zametica, misteriozni „ekspert za bezbjednost“, lobista  koji je na početku rata napustio Veliku Britaniju i došao na Pale gdje ga je Radovan Karadžić priključio svom savjetničkom timu. Sjedište ove šarolike informativno-propagandne družine bilo je u zgradi prije rata poznatoj kao „Kikinda“.

Posebno važni gosti koji su dolazili na Pale, a Vučić je bio jedan od njih, bili su smješteni u kući u naselju Kračule, koju je prije rata skupa sa farmom pilića na nelegalan način sagradio Karadžić zbog čega je hapšen i suđen, nikada i osuđen.

ČETNIČKA TROJKA U VIZITI

Radikalsko-četničko društvo koje inaugurirano 6. maja 1991. godine na Romaniji sa izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, posebno tokom opsade Sarajeva, preuzima važne uloge.

Tako je vojvoda Slavko Aleksić postavljen za komandanta srpskih snaga raspoređenih u okupiranom naselju Grbavica, odnosno na Jevrejskom groblju. Mladi radikal Aleksandar Vučić često se spuštao sa Pala na Grbavicu, navodno se nudio Aleksiću da mu se pridruži sa oružjem u borbi, ali je procjena bila da od njega ne bi bilo Bog zna kakve fajde.

Vojislav Šešelj je za predsjednika svoje Srpske radikalne stranke u Bosni i Hercegovini izabrao Nikolu Poplašena, svog nekadašnjeg kolegu sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Bivši zaposlenik Marksističkog centra Saveza komunista Sarajeva Poplašen je poromaknut u četničkog vojvodu.

Četnička trojka Šešelj, Poplašen i Vučić krstarila je tokom prve ratne godine po srpskim položajima oko Sarajeva. Tokom jednog takvog izleta njihov automobil je umalo pogođen protivoklopnim projektilom sa položaja Armije RBiH. Taj događaj su snimile kamere televizije sa Pala.

Ne može se pouzdano utvrditi do kada je Aleksandar Vučić boravio u propagandnom štabu na Palama. Najpouzdanijim se čini tvrdnja da se u Beograd vratio početkom 1993. godine.

Tačno trideset godina kasnije, u januaru ove godine njegov sin Danilo je odlučio krenuti na obilježavanje datuma na kojeg su bitno utjecali i doprinijeli mu svojim aktizmom njegov otac Aleksdandar i njegovi radikalski, predratni, ratni i poslijeratni drugovi.

Kako je ovih dana napisala novinarka Snežana Čongradin, kojoj je nedavno Vojislav Šešelj posvetio odvratnu i uvredljivu knjigu-pamflet:
„Kada se pogleda i ima jasan uvid u ‘detinjstvo Aleksandra Vučića’, njegov sin, ponovimo, uprkos jasnim dokazima o upletenosti u kontekst najdubljeg kriminala u Srbiji, ni ne može da dođe do izražaja.

A očevi su tragovi krvavi“, podsjetila je novinarka Čongradin.