„Kazna za izdaju partijskog „oca“ nije ista za kćeri i sinove“: Nataša Nelević, autorka filma Šagargur za Danas

Film Šagargur je urađen prema memoarima Đune Markuš, te je svojevrsno svedočenje o strahotama koje je tamo preživela i odnosu prema logorašima.

Kako Nelević kaže, Šagargur je stari lokalni naziv za ostrvo Sveti Grgur.

„Na koji sam naišla dok sam čitala o ostrvu i njegovoj prošlosti. Dopala mi se zvučnost toga naziva. Ti tamni suglasnici koji se ponavljaju u slogovima, kao udari – zaličila mi je ta riječ na neku staru bajalicu, i to ne neku od onih dobronamjernih. Učinilo mi se da je duboka trauma tih žena, koja ne može do kraja biti integrisana u svijest zapravo upisana u taj stari naziv Svetog Grgura“, objašnjava naša sagovornica.

Ona kaže da je od početka jedina ideja bila upravo memoari Đine Markuš.

„Pročitala sam memoare Đine Markuš i pomislila da treba da napravimo film na osnovu tih memoara. Dakle, ne film o IB Rezoluciji, Golom otoku ili Svetom Grguru, ne čak ni film o ženama koje su bile deportovane u logore za vrijeme IB Rezolucije, već film o logorskom iskustvu jedne žene – Đine Markuš“, naglašava Nelević.

Naravno da možemo razgovarati o tome da li takav pristup dovodi u pitanja “objektivnost” koja podrazumijeva oslanjanje na više izvora, nastavlja ona, proveru činjenica i slične stvari kojima potkrepljujemo istinitost onoga o čemu govorimo.

„Ali, ovo je jedan subjektivan film, koji je zapravo i rađen sa namjerom da se rekonstruiše jedan ličan, najličniji doživljaj logora“, kaže Nelević.

Prema njenim rečima, to je samo jedan deo priče jer izvor mora zaslužiti poverenje ako ne želite da se bavite nečim što je incidentno.

„Dakle ako ipak pretendujete na neku univerzalnost. Memoari Đine Markuš zaslužuju to povjerenje. To je tekst koji ne dopušta sumnju. I upravo zato što je takvo, subjektivno i tako uvjerljivo, njeno svjedočenje ne trpi bilo kakvo “sravnjivanje”, provjeravanja ili uvođenje drugih izvora koji bi ga potkrijepili. Barem sam ja tako mislila“, ukazuje Nelević.

Kada je reč o tretmanu logoraša, odnosno logorašica, Nelević je mišljenja da tretman logorašica reflektuje kontroverze rodnog, emancipatorskog diskursa ranog socijalizma.

„Svuda u to vrijeme vidimo duple standarde, kontroverzni odnos prema emancipaciji žena kojima se, s jedne strane, priznaje jednakost dok se, na drugoj strani, one pokušavaju “vratiti na svoje mjesto”, čak možda i kazniti za ono što su postigle. U logorima u vrijeme IB Rezolucije vidimo to isto“, ukazuje ona.

S jedne strane, nastavlja Nelević, žene se i ovde tretiraju “ravnopravno ”.

„One se na isti način kao i muškarci fizički i moralno iscrpljuju do krajnjih granica. Žene, barem koliko je meni poznato, nisu bile pošteđene nijednog od oblika kažnjavanja kojima su bili izloženi muškarci. Ali, one su istovremeno bile izložene i nekim starim praksama patrijarhalnog posramljivanja neposlušnih žena, kojima se direktno atakovalo na njihovu ženskost i seksualnost, kao što su udaranje mokrim kanapom po zadnjici, nakazno šišanje samo pojedinih djelova glave ili javno prozivanje žena kao bludnica“, kaže Nelević.

Dakle, naglašava, “izdajnici” su bili su svi, ali, ni žensko ni muško “izdajstvo” nisu bili samo politička činjenica. Da jeste, kaže ona, ne bismo govorili o “izdaji”.

„Patrijarhalna ideologija bila je duboko upisana u taj događaj. Kazna za izdaju partijskog “oca” nije ista za kćeri i sinove. Revolucije proždiru i kćeri i sinove, ali ne na isti način. Muškarci su, kao neposlušni sinovi, još mogli da čuvaju neki obliki digniteta (iako je o tome zaista teško govoriti u logorskim uslovima), ali neposlušne kćeri, budući da im se i dalje osporava politički subjektivitet, nužno postaju – bludnice“, primećuje Nelević.

Kroz film moglo se videti sebisvojstveno čutanje Đine Markuš. No, ona nije jedina koja je ćutala ceo život o užasima koje je prošla u logoru. Prema svedočenju mnogih, oni koji su preživeli i napustili logor nikad nisu „ni reč o tome rekli“. Povlačeći paralelu s tim i uzimajući danas politički nepoželjne, od kojih se „prave heroji“ usledilo je pitanje kako je došlo do takve krajnosti.

Nelević kaže da tu postoji više stvari koje treba razjasniti.

„Prije svega, logoraši u vrijeme IB Rezolucije nisu bili politički kažnjenici. To stalno treba imati na umu. Oni su željeli da to budu, preklinjali su da im se da takav status, ali im nisu dopustili. Vi ste banda – rekli su im. Dakle – ljudi bez ikakavih političkih prava, uključujući pravo na neposlušnost, pa i na poltičku kaznu kao posljedicu te neposlušnosti. Niko iz logora nije izašao kao heroj“, kaže Nelević.

Znamo, dodaje, za ljude koji su tamo bili humaniji ili izdržljiviji od drugih.

„Ali, da li ih doživljavamo kao heroje? Mislim da ne, ipak. Dovoljno je naći se na takvom mjestu i biti osramoćen. Znam da se nekima nije dopalo što se u filmu ne pravi etička razlika između logoraša. Pogotovo se to ne dopada njihovim potomcima, među kojima sam i sama“, ističe Nelević.

To je, kaže, bio moj politički stav. Mislim da ljudi ne smiju da budu iskušavani na taj način, da razgovrajući o tome ko je tamo bio loš, a ko dobar – zapravo dajemo legitimitet logorskom nasilju.

„Zašto moramo da znamo koliko bismo gladi i nasilja mogli da podnesemo prije nego što pljunemo nekoga? Ja to ne želim da znam. Mislim da imam pravo da to ne znam. Mi živimo uz jedan temeljni konsenzus da nećemo jedni drugima iskušavati granice dostojanstva, da te granice nikada nećemo preći da ne bi sve otišlo dođavola. U logorima u vrijeme IB Rezolucije, ali i u svim logorima – te granice su narušene. Logori se i prave zato da bi bile narušene“, primećuje Nelević.

Kako kaže, logoraši i logorašice su ćutali jer su se prilikom izlaska na slobodu morali obavezati da će sarađivati sa UDBOM i da neće govoriti o stvarima koje su se tamo dešavale.

„Ali, to je samo jedna strana ‘medalje’ Oni su prije svega ćutali jer su bili posramljeni, jer su tamo morali da rade stvari koje ljudi ne rade, jer su bili na mjestu na kojem ljudskost prestaje. Nedavno mi je jedan čovjek ispričao da mu je njegov rođak, bivši logoraš na Golom otoku, na pitanje o tome zašto ne govori o Golom otoku, odgovorio – Kada bih ti to ispričao, možda mi više nikad ne bi pružio ruku“, zaključuje Nelević.

Kako kaže, možemo Goli otok posmatrati kao neki jedinstveni istorijski događaj koji ima veze sa istorijom jugoslovenskog socijalizma, komunističkim autoritarizmom i poratnim sukobima u Istočnom lageru.

„I on to svakako jeste, ali mislim da moramo o tom događaju razmišljati i u tom biopolitičkom ključu koji predlaže Agamben, dakle posmatrati ga kao logor među drugim logorima, koji uvijek, u bilo kakvom ideološkom obličju, uključujući i ‘demokratsko’, umože da se ponovi“, kaže Nelević.

Kako dodaje, verujemo da živimo u pravno uređenom društvu i da su naša ljudska prava zagarantovana.

„Ali, isto to su mislili ljudi u vrijeme nastanka fašizma – o tome je pisala Hana Arent čudeći se kako su mogući nacistički logori u vrijeme kada je izgledalo da je ljudski život suverenije nego ikad ranije. U to su vjerovali i ljudi u Jugoslaviji 1948. godine. To je takođe bilo pravno ustrojeno društvo koje je garantovalo suverenost ljudskog života. Ne vidim zašto bismo vjerovali da smo danas zaštićeniji od tako drastičnih oblika kršenja naših prava od ljudi u doba pojave fašizma ili u vrijeme IB Rezolucije“, ukazuje Nelević.