Da li je moguće prelivanje konflikta iz Ukrajine na Balkan?

BiH: Rusija nasrće na BiH preko Dodika

Tim prije što je i ovdje granica NATO saveza: Bosna i Hercegovina je, naime, još 2009. godine pristupila MAP-u, a Predsjedništvo države nedvosmisleno potvrdilo opredjeljenje ka članstvu u Alijansi što je definisano i u Zakonu o odbrani BiH. Zanimljivo, potpis na dokumente tada je stavio Nebojša Radmanović, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, inače član SNSD-a Milorada Dodika. No, upravo je Dodik najvažnija ruska tačka na Balkanu i u BiH.

Vlasnik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, to se niti jednog časa ne smije zaboraviti, kontroliše granicu ka Evropskoj uniji. Samim tim i NATO savezu, s obzirom da se granica BiH prema Hrvatskoj zapravo najviše nalazi u ovom dijelu naše zemlje.

Ne treba sada ići u daleku prošlost i podsjećati na Dodikove eskapade sa ruskim vukovima po BiH, dovoljno je svakodnevno pratiti njegovo zaklinjanje majčici Rusiji i svako malo odlaženje u Moskvu da se pokloni caru Putinu. Koliko opet Dodik treba Rusima, zorno ilustruje podatak da je čak i nezapamćeni skandal koji je priredio Sergeju Lavrovu – kada mu je poklonio ukradenu ikonu – pometen pod tepih. Zapad, s druge strane, iako čvrsto podržava Ukrajinu, žmiri na jedno (balkansko) oko I još uvijek se pomalo pogađa s Dodikom.

Ovdašnji analitičari pak nemaju dileme: Rusija želi da Zapadni Balkan i to upravo Bosna i Hercegovina postane novo žarište, ne samo da bi smanjili pritiske na valjanje po ukrajinskom blatu, već i zato da bi dobili nove adute za pregovaranje.

– Ruska agresija na Ukrajinu se intenzivno, u formi neoružanog sukoba i krunjenja državnosti prenijela na Bosnu i Hercegovinu od samog početka tamošnjeg sukoba. Obzirom da pamćenje javnosti ovdje traje uglavnom ne duže od sedam dana, zaboravili smo da se sa početkom agresije Rusije na Ukrajinu podudario cijeli niz antiustavnih poteza vlasti Republike Srpske i da je praksa reduciranja funkcije države u području vladavine prava i sigurnosti od strane političkih predstavnika RS-a u vladajućoj koaliciji na entitetskom i državnom nivou konstanta njihovog djelovanja, kaže za Oslobođenje prof. dr. Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Dodaje da „tome treba dodati da je ambasada Ruske Federacije ovlasti članova Predsjedništva da vode vanjsku politiku proglasila neprijateljskim činom, smatrajući da bosanskohercegovačka vanjska politika treba biti podređena stavu Republike Srpske i ruskoj viziji globalne politike“.

Ovaj incident ambasadora Igora Kalabuhova, kao njegova reakcija na prošlosedmični odlazak dvojice članova državnog Predsjedništva u Ukrajinu, predsjedavajućeg Željka Komšića i njegovog kolege Denisa Bećirovića, tek je posljednja u nizu prijetnji ruskog diplomate u Sarajevu. Ima ih, pravo govoreći, svako malo, u saopštenjima koja nedvosmisleno predstavljaju miješanje u unutrašnja pitanja BiH.

– Ovakvi potezi dosad nisu nalazili na adekvatan odgovor liberalne divizije međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ona se u suštini iscrpljuje mikromenadžiranjem bosanskohercegovačke političke scene i koalicija, zanemarujući da se u široj regiji gradi jedna iliberalna osovina koja će preuzeti Zapadni Balkan. Obrisi te osovine mogli su se vidjeti na nedavnom sastanku u Budimpešti, podsjeća Turčalo.

Prof. dr. Jasmin Ahić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA, smatra da su sada ipak manje šanse da se destabiliziuju pojedine države Zapadnog Balkana, nego što su bile prije ruske agresije.

– Zbog dnevnopolitičke kakofonije koja u određenim periodima zahvati određena područja u BiH i u regiji, odnosno Srbiji, Kosovu pa i Hrvatskoj, nekako prođu ispod radara određene stvari koje se rade na sigurnosnom planu. Prvenstveno kad je u pitanju i sama operativa NATO saveza, kaže Ahić.

Narod se boji.

Srbija: Rizik postoji, ali su šanse male

Ruska invazija na Ukrajinu traje 18 meseci, što je bacilo u vodu nadanja svih onih proruski orjentisanih građana da će „osvajanje Kijeva trajati pola sata“.

Kao da se i dalje namerno zaboravlja da je ruski napad na Ukrajinu počeo, u stvari, 2014. godine, odnosno pre devet godina, ruskim anektiranjem Krima. Kao da i dalje namerno zaboravljaju da su pojedini Srbi išli dobrovoljno da ratuju na stranu Rusije, tada, 2014. kao što i 2022. i danas, 2023. odlaze. Mnogo ratovalo je i u ozloglašenoj Vagner grupi koju je vodio nedavno poginuli Jevgenij Prigožin.

Pored razočarenja u efikasnost ruske armije, raslo je divljenje hrabrosti ukrajinskih vojnika. Uporedom sa razočarenjem jednih i divljenjem drugih, čini se da se uvećavala strepnja od potencijalnog sukoba na Balkanu. Čitavu poslednju deceniju 20. veka ispečatirali su ratovi na ovim prostorima.

Rat u Hrvatskoj, u BiH, rat na Kosovu i bombardovanje SRJ. Bombardovanje je trajalo najkraće. Ostali sukobi, daje se utisak, kao da još uvek gladne u nečijim stomacima, pogotovo između Kosova i Srbije. Želja za sukobom, mogla se videti 24. februara 2022. godine kada su pojedini srpski tabloidi objavili da je Ukrajina napala Rusiju.

Isti ti tabloidi redovno pišu da „Šiptari napadaju Srbe“, da „ruše srpske manastire“ ili da „čitav Zapad mrzi Srbiju“. Iz svega gorenapisanog, logična je strepnja od prelivanja ukrajinskog rata na Balkan.

Sagovornik Danasa, Dragan Đukanović, predsednik Centra za spoljnu politiku, kaže da uvek postoji mogućnost oslikavanja ukrajinske krize kod nas.

„Prilike unutar BiH pokazuju da se tamo ide ka nekoj vrsti zaoštravanja odnosa između političkih elita. Odnosi Beograda i Prištine su takođe osetljiva tema. Treća je promena ustava u Severnoj Makedoniji, proglašenje Bugara etničkom manjinom. Tu je i problem konstituisanja vlade u Crnoj Gori gde se pokušava da pojedini akteri koji imaju izvesnu bliskost sa Moskvom budu deo te vlade, iako se to izgleda neće desiti“, kaže Đukanović.

Naš sagovornik kaže da za Rusiju eventualni sukob na Balkanu može koristiti za skretanje pažnje sa intervencije u Ukrajini, „dislociranje međunarodne pažnje i pokušaj osnaživanja vlastite pozicije kada je rat u Ukrajini u pitanju“. Za pojedine analitičare, poznavaoce međunarodnih odnosa, uticaj Moskve kroz Srbiju i SPC na zemlje u regionu, pogotovu na Crnu Goru, već je aksiom. Dragan Đukanović kaže da su vidljivi uticaji i kroz medijsku sferu.

S druge strane, Branka Latinović, ambasadorka u penziji i članica Foruma za međunarodne odnose, kaže da je veoma mala šansa za kopiranje ukrajinskog scenarija kod nas.

„Mogućnost ukrajinske krize, odnosno, prelivanja ukrajinskog sukoba na Balkan je nešto što se pojavilo kao jedna konstantna tema nakon agresije na Ukrajinu i sagledavanja mogućnosti da li bi sukob na Balkanu podstaknut od nekih krugova spolja, pre svega Rusije, mogao da im pomogne u vezi sa svim šo se dešava u ratu u Ukrajini koji se odužio“, kaže, dodavši da ne isključuje takvu mogućnost. „Ne mislim da su mogući ratovi poput onih ’90-ih godina, ali ne isključujem mogućnost nekog vojnog incidentna ili pobune“, kaže.

Ne samo što je drugačije geopolitičko okruženje, nastavlja Latinović, već su sve zemlje regiona sveobuhvatno integrisane u evropski sistem bezbednosti, pre svega kroz OEBS, kao i nizom dokumenata, koji sa sobom nosi mnogo obaveza. U krajnjoj liniji, podseća Latinović, mi smo okruženi zemljama NATO. „U tu vrstu sukoba ne verujem ni da je teoretski moguća“, tvrdi.

Balkan od početka 21. veka predstavlja liniju razgraničenja Zapada i Istoka. Đukanović kaže da od 2005. ili 2006. godine dolazi do razmimoilaženja Rusije i Zapada i po pitanju Balkana, te da Rusija jača svoj uticaj na ovom prostoru.

„Postoji ta vrsta značajnog uticaja Moskve na Zapadnom Balkanu. Oni će to svakako pokušati da to dodatno iskoriste, odnosno da zadrže ili osnaže svoje, gotovo pune dve decenije, ojačano prisustvo u regionu“, kaže Đukanović.

Branka Latinović kaže da je za Rusiju Balkan oslonac u Evropi, pored Belorusije. To je malo u odnosu na ono što je Rusiji neophodno da ostvari svoje ciljeve, pre svega za rat koji su počeli u Ukrajini, smatra Latinović, ističući da je politika Beograda zbunjujuća.

„To vidimo u izjavama recimo Ivica Dačića, koji nastoji da umanji značaj učešća premijerke na Krimskoj platformi. Kada imate takve izjave to može da zbuni. Šta je u ovoj zemlji preovlađujuće, proevropska politika ili politika u interesu Ruske Federacije“, pita se naša sagovornica.

Na pitanje kako bi Evropa reagovala na mogući novi sukob na Balkanu, Đukanović kaže da je teško dati ocenu kako bi to moglo da izgleda.

„Verovatno bi reakcija bila jaka, od ekonomskih sankcija, do potpune izolacije. Kasnije bi, možda, došlo do promene međunarodnog položaja tih pojedinih aktera“, zaključuje Đukanović.

Crna Gora: Članstvo u NATO-u štiti Crnu Goru

Rat u Ukrajini traje već 18 mjeseci i ugrožava stabilnost na Zapadnom Balkanu, na šta konstantno upozoravaju zapadni partneri koji region smatraju ranjivim na ruski uticaj.

Nedavno je Odbor za strano uplitanje u Evropskom parlamentu (EP) objavio izvještaj u kojem je naveo da Rusija i dalje ima značajan uticaj na Zapadnom Balkanu i moć da se miješa u regionalne pokušaje pomirenja, integracije i reformi u pravcu demokratizacije. Kako su ocijenili, miješanje Rusije u Bosni i Hercegovini (BiH) ide preko Republike Srpske (RS), u Crnoj Gori preko prosrpskih osjećanja u zemlji i Srpske pravoslavne crkve (SPC) i na Kosovu – eksploatacijom i zapaljivanjem postojećih sporova na sjeveru.

Profesor međunarodnih odnosa na univerzitetu u Bostonu i bivši ambasador Crne Gore pri NATO-u Vesko Garčević kaže da, kada je riječ o Crnoj Gori, NATO članstvo se pokazalo kao najbolja zaštita za stabilnost najmanje države u regionu.
Navodi da nakon 18 mjeseci od početka invazije na Ukrajinu može se govoriti o dva potencijalna scenarija kada je u pitanju mogući uticaj na Zapadnom Balkanu.

„Da je invazija Ukrajine protekla onako kako je Moskva prvobitno planirala (brza smjena vlasti u Kijevu i uspostavljanje režima koji bi bio naklonjen Putinu), to bi vjerovatno ubrzalo postojeće negativne trendove u našem regionu. Moskva bi bila ohrabrena da koristi svoje političke saveznike u regionu, prije svega Beograd i Banjaluku, i ohrabruje ih u namjerama da prodube nestabilnost kako bi se mogli inscenirati sukobi“, rekao je Garčević za Vijesti.

Smatra da bi Kosovo i BiH platili posebno veliku cijenu. Beograd bi, kako je kazao, kroz koncept „srpskog sveta“ pokušao da dalje ohrabri centrifugalne sile u BiH (Republika Srpska) i isprovocira jos veće incidente od onih koji su se desili proteklih mjeseci na Kosovu. Crna Gora bi, kako je rekao, takođe bila na udaru jer je dio „srpskog sveta“, ali se NATO članstvo pokazalo kao najbolja zaštita za stabilnost najmanje države u regionu.

„Drugi scenario je mnogo optimističniji i volio bih da vjerujem da će se ostvariti: invazija u Ukrajini bi mogla da ubijedi skeptike u EU da je proširenje Unije pravi i najbolji odgovor na nestabilnost u istočnoj Evropi. Proširenje Unije je dakle ne samo u interesu država Zapadnog Balkana, već je to u najboljem bezbjednosnom i eknomskom interesu Francuske, Njemačke i ostalih zapadnih članica EU“, kazao je Garčević.

Prema njegovim riječima, postoje neke indicije da u Briselu (EU) ovakvo razmišljanje nije više incident, već se o tome razgovara kao mogućoj opciji.“Refleksije prvog scenarija smo mogli da osjetimo tokom prošle i ove godine i gledaćemo ih u narednom periodu, nadam se da će vrijeme za ovaj drugi scenario doći uskoro“, zaključio je Garčević.

Crna Gora ima usklađenu spoljnu politiku sa spoljnom politikom EU i redovno donosi odluke o produžavanju restriktivnih mjera (sankcija) usmjerenih protiv određenih osoba, subjekata i organa s obzirom na situaciju u Ukrajini. S obzirom na to da je u Crnoj Gori u toku proces formiranja nove vlade, iz EU su više puta poručili da od novih vlasti očekuju da nastavi prozapdni spoljnopolitički kurs.

Pitanje usklađivanja spoljne politike EU i Crne Gore definisano je obavezama iz poglavlja 31 u pregovorima o pridruživanju Crne Gore Uniji.