Što se to krije iza nedavnog požara i ekoološke katastrofe u Osijeku?

Tek nakon deset dana i to uz predanu, danonoćnu intervenciju više od 300 vatrogasaca, požar je službeno proglašen ugašenim, ali gusti oblaci crnog dima danima su raznosili otrovne spojeve i čestice plastike, tako da tek predstoji utvrđivanje pravih razmjera nastale štete, prije svega u svezi čistoće i plodnosti oranica, mikrobioloških aktivnosti štetnih tvari, zagađenosti voća i povrća, izvora pitke vode…

Izdimljavanje zgarišta oslobađalo je ogromne količine otrovnih plinova, ali zapravo se nikad neće moći precizno utvrditi o kojim se stvarnim količinama štetnih tvari radi(lo) budući su bačve napunjene zapaljivim materijalima stajale bez zaštite na otvorenom, a nagomilani plastični otpad se nije skladištio po propisima; dio se u nekoliko slojeva duboko zakopavao u zemlju kako bi se od inspekcijskih organa prikrile prave količine, ilegalno uvožene robe iz Srbije i BiH, naravno s ciljem prikrivanja njihova porijekla kako bi vlasnik tvrtke, Zvonko Bede od države izvukao što je moguće više financijskih potpora i to sve na račun proračunskih sredstava, dakle nas, samih građana.

(PO)RATNI PROFITER

Ipak, jedno je jasno: radi se o krajnjem nemaru odgovrnih, u širokom rasponu od aljkavih inspekcijskih službi, neažurnih izvida DORH (Državno odvjetništvo) koje nije adekvatno reagiralo na prijave ekoloških udruga o kršenju zakona o zbrinjavanju otpada i zaštiti okoliša, koje su se uvijek nekako (za)gubile u njihovim ladicama, do samog vlasnika, poznatog osječkog tajkuna Bedea, jednog iz plejade (po)ratnih profitera po modelu tuđmanovske pljačkaške privatizacije s početka 1990-ih godina; dakle početaka hrvatskog divljeg, kroni kapitalizma, koji je u brojnim firmama koje je (po)kupovao (tvornica papira Litokarton, tvornica žigica Drava, trgovačko poduzeće Nama, kasnije prodano Todoriću…) isisavao novac, rasprodavao njihovu imovinu, a potom ih gasio, ne plaćajući nagomilane dugove, ostavljajući tako tisuće radnike bez posla.

Naravno, sve što i kako je Bede radio, bilo je na rubu (ili mimo) zakona, ali uz moćne zaštitnike: od Tuđmana, Sanadera i Karamarka, do Glavaša i Šeksa, tadašnjih slavonskih gaulajtera koji su drmali istopkom Hrvatske, nitko mu ništa nije mogao.

Bez ogleda što se našao na „listi srama“ Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, zbog neplaćanja doprinosa za svoje zaposlenike; što je poreznoj upravi ostao dužan više od 20 milijuna, a bankama i dobavljačima oko 13 milijuna kuna; on je bez problema, uz pomoć Šeksa, u to doba potpredsjednika Vlade RH, mimo zakonskih procedura i administrativnih prepreka dobio kredite Hrvatske banke za obnovu i razvoj, preuzimao nove firme, otvarao nove poslove i sve tako u krug, beskrupulozno ostavljajući pustoš oko sebe.

Važno je napomenuti, kako požar u Drava Internationalu, nije prvi u Bedeovom poslovnom carstvu, dosad ih je već bilo nekoliko i svi su planuli pod krajnje sumnjivim okolnostima.

Tako i za ovaj posljednji, Bede tvrdi da je podmetnut: navodno je požar izazvala konkurencija, ali ako se zna da njegova firma ima monopol u tom poslu, teško da ova teza drži vodu.

Interesantno i župan osječko-baranjski Ivan Anušić, inače potpredsjednik HDZ i tiha oporba Plenkoviću unutar stranke, to također tvrdi, ali za podmetanje požara sumnjiči samog Bedea, podsjećajući kako su prije toga (iz)gorjeli Litokarton, Getro… na račun kojih je osječki tajkun pokupio znatne svote od osiguranja.

Ali, Bede ogorčeno poručuje kako mu Anušić, koji je nadležnim institucijama podneo protiv njega prijave, namjerno podmeće, a sve sa ciljem da ga se istisne iz ovog unosnog posla, u kojem se godišnje vrti više od 50 milijuna eura, odnosno da se izvrši poslovna redistribucija u korist županu bliskih ljudi, preko kojih kontrolira veliki dio slavonsko-baranjskih hadzeovskih struktura, koje su nezadovoljne odnosom Plenkovića prema regiji, koja iako jedna od potencijalno najbogatijh i strateški važnih za razvoj zemlje (proizvodnja hrane, nalazišta nafte…) sustavno zaostaje, iz koje se mladi ljudi najviše iseljavaju, a sve zbog jalove i neadekvatne politike koju šef stranke i premijer vodi prema istoku Hrvatske u cjelini.

POŽAR SE PRELIO U POLITIKU

Bilo kako bilo, požar se prelio i na političku razinu; naime mnogi upravo u Anušiću vide čovjeka koji bi na čelnom mjestu stranke trebao zamjeniti Plenkovića, kojeg „čvrsto, nacionalističko jezgro“ HDZ nikad nije iskreno prihvatilo za vođu.

A Anušić je sve ono (dragovoljac Domovinskog rata, stameni desničar) što Plenković, „briselski ćata“ nije (bio) i kojeg upravo zarad toga desna frakcija prezire; međutim dok pobjeđuje sve je u redu, ali mu se pamti i spočitava svaka, pa i najmanja greška i čekaju se rezultati skorašnjih parlamentarnih izbora, oko kojih su već počela unutarstranačka preslagivanja i traženja što boljih startnih pozicija u trci za izgledna mjesta na listama koje otvaraju vrata Sabora, Vlade, ministarstava, državnih agencija, diplomacije…

Anušić se prvi usudio javno „odapeti otrovne strijele“ prema nedodirljivom Plenkoviću, prigovarajući mu što štiti šefa Hrvatske elektroprivrede Franu Barbarića, inače mu bliska prijatelja i visokopozicioniranog HDZ-ovca u gradu Zagrebu, iako je državni inspektorat utvrdio da na rodnom Hvaru nelegalno gradi vilu, novčano ga kaznio i naložio mu da je sruši, ili će to učiniti država na njegov trošak, na što se potonji uopće ne obazire.

Barbarić, inače do balčaka umočen i u aferu (plin za cent) skupe kupovine, a potom jeftine preprodaje plina u korist moćnog tajkuna Pave Vujnovca, zarad koje oporba, s pravom sustavno proziva Plenkovića što iz (ne)poznatih razloga ne poduzima ništa kako bi rasvjetlio ove mutne poslove u kojima su zamračene desetine milijuna eura, već upravo suprotno, štiti svog pulena, koji očevidno ima „jake argumente“ kad odoljeva svim žestokim napadima oporbe i medija i usudi se u mafijaškom stilu, (ne)dvosmisleno prijeteći poručiti premijeru, „kako je siguran da će i dalje, narednih deset godina zajedno kartati“.

TRAGEDIJA POSTAJE FARSA

Dakle, između Plenkovića i Anušića već duže vremena su i više nego zategnuti odnosi, ali teško je, barem zasad očekivati žešće obračune.

Župan zna kako je trenutno premijerova pozicija čvrsta, a opet Plenković je svijestan da uoči izbora ne smije otvoreno zaratiti s Anušićem koji ima veliki ugled u stranci, ali i kod dobrog dijela Slavonaca i nosi sigurnih 15-ak saborskih mandata, bez kojih HDZ ne bi imao potrebnu većinu za pobjedu na izborima.

Za to vrijeme Bede jeca pred TV kamerama i uvjerava sve oko sebe kako nema veze s politikom i političarima, ali nitko mu u to ne vjeruje i to s pravom, jer bez pomoći politike nitko nije mogao ni primirisati, a kamo li sudjelovati u pretvorbenim procesima.

Stoga je prisilo svojih 500 zaposlenika (od kojih 115 Nepalaca) koji rade za sitniš da se „spontano organiziraju“ i koji su mu, u strahu od gubitka radnog mjesta, pružili javnu potporu tvrdeći kako on s izazivanjem požarom nema ništa, svaljujući svekoliku odgovornost na Anušića.

Velika se tragedija tako polako, ali sigurno pretvara farsu, lakrdiju, a Bede, svijestan da se našao u žrvnju hadezeovskih obračuna ne bira sredstva (prijetnje, ucjene) da se nekako, što je manje moguće okrznut izvuče iz ove priče.

I nema sumnje da će u tomu i uspijeti, opet će nastaviti poslovati, nekažnjeno varati i manipulirati i tražiti političkog sponzora kojem dakako neće, niti smije ostati dužan.

Iskusan je to igrač, baš po mjeri HDZ; čekati će da ova stranačka fertutma prođe, na koncu, što bi rekli Hercegovci – „što je bilo, bilo je, ljudi smo dogovoriti ćemo se“; ceh će platiti, kao i uvijek Bedeovi zaposlenici; dio će kao višak, dobiti otkaze, dio će nastaviti raditi za minimalac, ma tko im bio poslodvac, stari gazda, ili netko novi, ali princip je uvijek isti.

Građani Osijeka i šire regije živjeti će izloženi reakcijama otvornih tvari, a bez da će itko za to snositi odgovornost, a kamoli im nadoknaditi štetu. Jedino je važno da se u tom mafijaško-hadezeovskom hranidbenom lancu namire ključni igrači.