„Teško je bilo kad sam morala otići iz svoje kuće“: Srebreničke majke Nura i Refija u staračkom domu

Majke imaju kuće u selu Bajramovići kod Srebrenice udaljene oko 300 metara, piše Radio Slobodna Evropa (RSE).

Od 2001. godine, kada su se nakon završenog rata vratile u ovo selo, ostale su njegove jedine stanovnice.

„Gledam ove livade na kojoj su se moji sinovi igrali, proveli djetinjstvo i svako drvo, svaka travka podsjeća me na njih. Zato sam se i vratila ovdje“, kaže Nura koja je u srebreničkom genocidu izgubila tri sina i muža.

U selu Bajramovići je do 1992. godine živelo oko 200 stanovnika u četrdesetak kuća. Polovina je ubijena u genocidu 1995. godine, a ostali žive u inostranstvu.

Selo su ovih dana napustile i preostale dvije stanovnice – Nura Mustafić i Refija Hadžibulić.

Već su u osmoj deceniji života i kažu da više ne mogu živeti same.

Iz porodičnih kuća su se preselile sedam kilometara dalje, u Centar za starija lica „Hatidža Mehmedović“ u Potočarima kod Srebrenice. Dom je dobio ime po ženi kojoj su u genocidu u Srebrenici, jula 1995. godine, ubijena dva sina i muž.

U domu su smeštene starije i bolesne osobe, među kojima su Nura i Refija.

Nijedna nema nijednog živog člana porodice. Svi su ubijeni u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine kojeg je počinila Vojska Republike Srpske.

‘Nisam se okretala’

„Kad sam neki dan krenula u Centar u Potočare, zaključala sam kuću, stavila sam ključ od kuće u rubac (maramu). U tom rupcu bili su i moja duša, moje srce i sve moje… Tim rupcem obrisala sam suzne oči i krenula. Nisam se okretala“, priča Nura koja ima 77 godina, dodajući kako joj je bilo teško napustiti selo, kuću i porodično imanje.

Tu je sa porodicom do 1992. živela 25 godina. Već 28 godina živi sama.

„Više godina sam sama nego što sam bila sa mužem i sinovima. Tuga je to… Teško mi je bilo da se odlučim da napustimo svoje Bajramoviće. Ja volim svoju kuću, imanje i svako drvo ovdje“, kaže ona.

U srebreničkom genocidu Nuri su ubijeni- najstariji sin Mirsad, koji je imao 24 godine, Alija 22, a Fuad 20 godina.

Dvojica sinova i muž su ukopani u Memorijalnom centru Potočari, a posmrtni ostaci sina Alije još nisu pronađeni.

„Želim da sam u blizini sinova i muža koji su ukopani u mezarju Memorijalnog centra Potočari. Opet smo zajedno, bar ovdje u Memorijalnom centru. Vidite ovo, jedan pored drugog leže muž Hasan i sinovi Fuad i Mirsad. Aliju, koji je imam 22 godine još nisu pronašli. Ostavljeno je mjesto za njega pored braće i oca, ako ga ikad pronađu. U nadi sam… Čekam… Čekam da ga pronađu, pa da i on i ja nađemo smiraj. Mnoge majke su umrle u nadi. Nisu dočekale da sahrane svoje sinove“, priča Nura Mustafić.

I Refija, poput Nure, priča sa koliko je tuge napustila porodičnu kuću u Bajramovićima.

„Teško je bilo kad sam morala otići iz svoje kuće, ali, svom selu ću se uvijek vraćati“, navodi ova 72-godišnjakinja.

Sinove Senada i Dževada, Refija je ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari 2005. godine.

„Znam da su mi Senada uhvatili negdje oko Kravice, jer su ga tu i strijeljali, a Dževada sam pronašla na Snagovu i nikad nisam saznala ni gdje se rastao od Senada. Godinama sam ih čekala, gledala hoće li doći, hoće li otvoriti vrata, a onda su mi javili da su ih pronašli“, priča Refija.

Dževadovi posmrtni ostaci bili su kompletni, a Senadovi su pronađeni u tri masovne grobnice u okolini Zvornika.

„Senadove kosti nalazili su u Čančarima, Branjevu i Kozluku. Tri puta su vršili reekshumaciju, doturali kosti koje su naknadno pronalazili i još uvijek nije kompletan. Svaki put preživljavam tegobu, srce mi hoće da pukne i rekla sam ovim (članovima Instituta za traženje nestalih BiH, op. a.) da me više ne zovu. Ne mogu da podnesem da više gledam kako nanovo otvaraju mezar moga sina“, kroz suze priča Refija.

U genocidu u Srebrenici je, prema presudama međunarodnih i sudova u Bosni i Hercegovini, ubijeno više od 8.000 Bošnjaka, a u Memorijalnom centru do danas je ukopana 6.751 žrtva.

„Moji sinovi su bili tek momci od 18-25 godina. I umjesto da sada živim sa njima i radujem se unucima, dolazim ovdje u Memorijalni centar Potočari i tu ih gledam“, govori Refija.

Majke su u domu kao i kod kuće

Nura i Refija su druženje nastavile i u domu u Potočarima.

„Kako smo živjele u Bajramovićima, nastavile smo i ovdje. Zajedno sam u kući sa Refijom. Opet se družimo, pijemo kafu, tješimo se i skoro svaki dan odemo u Memorijalni centar, jer nam je to mjesto udaljeno oko kilometar. Samovale smo u svom selu, a ovdje imamo društvo. Medicinske sestrice nas paze, vode brigu o nama i hvala Allahu da ima ovako nešto, ovakvo mjesto da se neko brine o starim majkama“, kaže Nura.

Centar za starija lica „Hatidža Mehmedović“ je sagradio Međunarodni forum solidarnosti „Emmaus“.

U njemu su smeštene starije i bolesne osobe koje žive same.

„Ovdje nam je zaista dobro. Svi se brinu o nama. Prije nekoliko dana imala sam operaciju oka u Zvorniku. Osoblje iz ovog Emmausovog Centra me je odvezlo u Zvornik, brinulo se o meni i uskoro ću morati da operišem i drugo oko. Zato sad nudim ove zaštitne naočare. Kažu da mi je vid oslabio od dijabetesa. A kako i ne bi obolila od te bolesti kad pomislim koje sam sve muke predeverala… Dobro sam ikako živa“, kaže Refija Hadžibulić.

Prema procenama, u Srebrenici i okolini živi oko 100 žena koje su izgubile članove porodice u genocidu i žive same.

Reč je o osobama koje imaju 70 i više godina.

U Centru u Potočarima je trenutno smešteno 20 korisnica, a njegov kapacitet je oko 100 kreveta.

Centar čine dve apartmanske zgrade sa prostorijom za nepokretne buduće stanare i sedam odvojenih zidanih bungalova.

U sastavu Centra je i novoizgrađena ambulanta sa nekoliko savremeno opremljenih ordinacija različitih namena. U njoj će stalno ordinirati doktor opšte prakse.

Majke Srebrenice neće imati nikakvu obavezu za plaćanje smeštaja, već će se sredstva obezbediti putem stalnih donatora.

Projekt je vrijedan 4,5 miliona maraka (2,3 miliona eura), 50 posto sredstava osigurala je Fondacija „Proplan“ iz Holandije, a ostatak sredstava domaći donatori.

Nema preciznih podataka o broju žena koje su izgubile najuže članove porodica u srebreničkom genocidu.

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, oko 8.000 žena je bilo učlanjeno u tri udruženja koja okupljaju preživjele majke Srebrenice.

Oko 600 njih je umrlo ne dočekavši da pronađu posmrtne ostatke svojih sinova.