Željko Komšić za Danas: Hrvatska, iako članica EU i NATO, u vrednosnom smislu sve bliža Srbiji

Pošto se u medijima saznalo se da je Šmitova pravna reforma zasnovana na tekstu koji je napisan u Zagrebu visoki predstavnik je 27. jula pod pritiskom javnosti popustio, i odlučio se samo za niz tehničkih izmena izbornog zakona.

Prema poslednjim informacijama, iako o tome još nije zauzet čvrst stav, predlog je da se Bonske ovlasti vezane za izborni zakon i Ustav upotrebe na dan posle izbora ili na sam dan Opštih izbora (nedelja 2.oktobar) kako političke partije ne bi mogle reagovati zbog izborne tišine.

Zvanični Zagreb je, početkom nedelje, priznao da je sa visokim predstavnikom “mesecima temeljno i diskretno” dogovarao izmene izbornog zakona.

Kada se u taj proces, naveo je premijer Andrej Plenković, “uključio predsednik (Zoran Milanović) i izvređao Šmita, onda je verovatno malo i splasnuo njegov entuzijazam da ispravi nepravde prema Hrvatima u BiH”.

U intervjuu za Danas, Željko Komšić, predsedavajući Predsedništva Bosne i Hercegovine i kandidat Demokratske fronte za još jedan mandat na funkciji, kaže da je potvrđeno ono što su već mesecima znali i javno govorili.

„Naravno, jedan značajan dio javnosti, pa i one političke nije vjerovao, ili nije htio vjerovati u loše namjere Hrvatske. Ljudi u kriznim vremenima, ljudi pod pritiskom, vole vjerovati da su stvari bolje nego jesu“.

Ono što je zaista ohrabrujuće, kaže, jeste da su građani i građanke Bosne i Hercegovine prepoznali dobro o čemu se radi.

„Potvrdili su svoje razumijevanje: oko sedam hiljada ljudi u julu je došlo pred Ured visokog predstavnika. Jasno je poručeno: ne želimo loša rješenja, ne pristajemo živjeti u aparthejdu. Republika Hrvatska vodi svoju politiku i ona je jasna“.

* Kakva je to politika?

– Dovoljno je pratiti samo izjave, da ne govorimo o ponašanju. Pa pazite, Hrvatska i Srbija već decenijama odbijaju s Bosnom i Hercegovinom potpisati sporazume o granici. Šta poručujete susjednoj državi kada joj ne želite formalno, u potpunosti priznati granice? Poručujete da imate nešto protiv te države, njene teritorije, njenog suvereniteta.

Plenkovićevo javno priznanje „diskretnih“ razgovora stavilo je tačku na sve te rasprave. Ovim priznanjem on svom glasačkom tijelu, Hrvatima u Hrvatskoj, poručuje da je eto on odlično radio a Milanović sve uprskao.

Možda i jeste tako. Ali ono što je sigurno: obojica dokazuju da im je Bosna i Hercegovina i tobožnja briga za Hrvate samo jedno od unutarhrvatskih političkih pitanja.

Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao i Srbi, samo su, na njihovu štetu, instrumenti zagrebačkih i beogradskih politika: od Pašića i Radića, preko Miloševića i Tuđmana, pa evo do Milanovića i Plenkovića te Aleksandra Vučića.

Dok se Srbija i Hrvatska igraju malih, komičnih kolonijalnih sila – Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini gube svoju autentičnu politiku, udaljavaju se od domovine, žive i ispaštaju tuđu politiku.

* Veliki broj ljudi je protestovao letos ispred OHR. Da li je visoki predstavnik, nakon priznanja Zagreba, u potpunosti izgubio kredibilitet kod građana?

– Šmit je ugrozio svoj kredibilitet i ranije, samim pokušajima da nametne rješenja koja su suprotna tekovinama demokratije i civilizacijskim vrijednostima. Svakako, protivna su i presudama Evropskog suda za ljudska prava, koji od nas traži da gradimo građansku državu a ne da cementiramo konstitutivni okvir, koji je rezultat genocida i etničkog čišćenja.

Bosni i Hercegovini je Visoki predstavnik potreban ukoliko će djelovati u okviru svog mandata, a to je provoditi civilni aspekt Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ako će Šmit provoditi stare zamisli Tuđmana i Miloševića, onda je njegov dolazak na tu poziciju zapravo velika podvala.

* Da li je ovo delom potvrda i da je politika koju je Zapad u BiH ali i na Balkanu vodio ili vodi faktički bila pogrešna (u Crnoj Gori su zdušno podržavali Abazovića, i dalje se povlađuje Vučiću, u BiH su neretko igrali na strani razarača države, potencira se “bošnjački demografski oportunizam”…)?

– Zapad vodi onakvu politiku kakvu može. A u globalnim kriznim vremenima, nakon ratova u Avganistanu i Iraku, nakon ISIL-a, pa pandemije virusa korona – da ne govorimo o ruskoj agresiji na Ukrajinu – ovaj region prepušten je ljudima koji nemaju potreban kapacitet.

Oni nemaju ideje, ne bore se za vrijednosti, njihov cilj je nešto riješiti, potpisati i onda to staviti u CV i napredovati dalje u karijeri. Često samo kopiraju stara rješenja.

Tako nama sada nude neku novu verziju Vašingtonskog sporazum, guraju banalnu ideju da eto kao treba ujediniti Bošnjake i Hrvate pa će time biti riješen problem srpskog separatizma.

Pa kao da nije prošlo skoro trideset godina, kao da ne živimo destruktivne posljedice loših rješenja.

* Građanska BiH, čini se, jasno pokazuje da ume i ima kapacitete da se otvoreno i argumentovano usprotivi svemu tome, zar ne? 

– Ako se takvim diplomatskim pa i političim oportunistima pa i konformistima popusti, ako se savije kičme – kao što su nama godinu dana pokušavali uraditi – onda loša rješenja prolaze. Dovoljno je malo pritiska, malo galame, pa i malo ucjena, slabi političari odmah popuštaju.

Naravno popuštaju i oni koji imaju oraha u džepu. U takvim situacijama borba protiv korupcije je obično sredstvo pritiska. Zato je korupcija veliko zlo, ne samo zbog gubitka novca, povjerenja i kvaliteta, nego i što se država otvara na ucjene, ponižavanje i rušenje.

Stranci, dakle, povlađuju onima koji su jači, koji se suprotstave, koji znaju šta hoće i koji na kraju krajeva imaju građane i građanke iza sebe. To smo dokazali ljetos.

Možete imati Hrvatsku, dobar dio briselske birokratije, ali kada udarite na odlučan otpor političara koje podržava većina, morate i vi poštovati tu većinu.

* Svedoci smo konstantne “predstave” na relaciji Vučić – Milanović – Dodik i dramatike onda kada oni procene da je njima nešto uskraćeno. Sa druge strane, vrlo složno deluju kada je reč o odnosu prema BiH – insistiraju na konstitutivnosti, slave zločince, negiraju genocid u Srebrenici, ne kriju svoj prezir prema „političkom Sarajevu“, potenciraju bošnjački nacionalizam. Zajedničko im je i to što su poslušnici Rusije. Kako gledate na to?

– To ste dobro primijetili, slabljenje i urušavanje Bosne i Hercegovine je jedino pitanje na kojem se sadašnje srbijanske i hrvatske političke elite slažu. Svakako, to znamo još od početka agresija.

Tako je, uz par godina oscilacija, evo, tri decenije.

Zanimljivo je i opasno da se Hrvatska, kao članica Evropske unije i NATO-a, sve više u tom vrijednosnom smislu približava Srbiji, umjesto da bude obrnuto.

Prije Zorana Milanovića nezamislivo je bilo da predsjednik Republike Hrvatske negira genocid u Srebrenici. Eto, njemu je i to pošlo za rukom, ostat će upamćen više po tome nego po nekim stvarnim državničkim uspjesima.

Ali ono što političke elite u Srbiji i Hrvatskoj nikako da nauče: ne možete podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Niste mogli u agresiji, ni poslije, kada nismo imali ni jedinstvenu vojsku, ni kontrolu granica, ni poreski sistem… Otkud im ta suluda ideja da danas mogu nešto?

Sve dok u Bosni i Hercegovini postoji demokratska većina koja želi jedinstvenu, suverenu i demokratsku državu – Srbija i Hrvatska ne mogu ništa napraviti. Nažalost, mogu nas kočiti, usporavati, ne samo politički, nego i ekonomski i društveno.

Mi jako dobro znamo šta su ciljevi i namjere tih elita, ali isto tako znamo i šta je nama činiti. U Bosni i Hercegovini sazrijeva jedna nova politička svijest, ideja građanske Bosne i Hercegovine je sve jača. Ja sam oduševljen mladima, djecom rođenom pod granatama i u izbjeglištvu.

Ta djeca se ne boje Milanovićevih ili Vulinovih prijetnji, znaju šta hoće: ništa manje od onog što žive njihovi vršnjaci u Evropi!

Međutim, te svijesti još uvijek fali u politici. Previše je sitnih interesa, kalkulacija, zadovoljavanja kantonalnim uspjesima. Zato smo na ove izbore izašli s jasnom idejom, idejom koja traži višegodišnji ako ne i višedecenijski rad i borbu: hoćemo građansku Bosnu i Hercegovinu.

* Dodikova željena kombinatorika, kako je rekao, jeste izborna pobeda Željke Cvijanović i Borjane Krišto. Dakle, ovo je otvoreno priznanje da Dodik (SNSD) i Čović (HDZ) imaju jasnu zajedničku agendu – cepanje države BiH?

Milorad Dodik je četiri godine proveo u Sarajevu. Jedino što je uspio jeste da nauči da je za cijepanje države neophodan odnos snaga 2 naprema 1 protiv Bosne i Hercegovine. Ništa drugo nije napravio.

Ismijavao je naš čvrst stav po pitanja približavanja u NATO – mi smo na pragu ovog vojnog saveza. Prijetio je odcjepljenjem – država je jača nego 2018, a on je izgubio dvotrećinsku većinu u RS, što mu je bila jedina stvarna poluga.

Dovodio je harmonikaša u Predsjedništvo da eto kao ponizi najvišu državnu instituciju, a na kraju on ponižen bježi iz Sarajeva, ne usuđuje se ni pokušati obnoviti mandat. Vraća se na entitetski nivo, uvidio je da nije kalibar za državnu politiku, ma koliko ga puta Vladimir Putin primio.

Dodik svoje namjere nikada nije krio, Čović je jedno vrijeme pokušavao glumiti „nositelja evropskih integracija“, ali se nije uspijevao odreći grljenja s ratnim zločincima poput Darija Kordića.

Raskrinkane su te politike, djelomično smo i porazili. Cvijanović i Krišto bi naravno samo provodile naredbe Dodika i Čovića.

Ali mi se borimo za omjer 2 naprema 1 u korist države, u korist vladavine prava, demokratije, ljudskih prava i stvarnih evropskih vrijednosti, ne one koji neki evropski birokrati i skriveni fašisti propagiraju zajedno s Draganom Čovićem.

I moj dojam je, naročito tokom kampanje, jer svakodnevno pričam s građanima i građankama – da su ljudi sve to shvatili i da su odgovorniji od nekih političara u Sarajevu.

* Spomenuli ste Vladimira Putina. Ko želi da otruje Dodika pa, kako kaže, mora da nosi vodu i hranu kada dolazi u Sarajevo? Ili je reč o paranoji jer se previše druži sa ruskim prijateljima?

Nakon četiri godine neuspjeha i sramota u Sarajevu on svom glasačkom tijelu mora ponuditi neku zanimljivu priču. Moguće je i da su te ideje posljedica moskovskog zraka. U svakom slučaju to gluposti i očajnički potezi.

*Finiš je izborne kampanje u BiH. Oni koji su vas neretko kritikovali, danas otvoreno priznaju da ste sprečili raspad države BiH. Koje su još vaše prednosti u odnosu na protivkandidate?

Četiri godine vodili smo jednu drukčiju politiku – politiku okupljanja snaga koje su za Bosnu i Hercegovinu, za jaču državu, za ravnopravnost svih građana, za put u demokratske saveze a protiv ruskih interesa. Objektivni i pošteni ljudi to vide, neki i priznaju. Neki vide, ali se ne usuđuju priznati, zbog stranačkih interesa i kalkulacija. Razumljivo je i to.

Meni je najvažnije da to vide oni zbog kojih sve ovo i radim – građani i građanke Bosne i Hercegovine, ljudi koji hoće da žive i napreduju u miru, jednaki i različiti sa svim svojim identitetima.

Niko u građanskoj Bosni i Hercegovini neće biti manje vrijedan zato što je Srbin, Hrvat, Bošnjak, musliman, katolik, pravoslavac, Jevrej, ateista ili bilo šta drugo. Samo građanska država, samo puna jednakost štiti pojedinca sa svim njegovim identitetima.

Vodimo jednu drukčiju kampanju, ne ulazimo u sitne čarke, prihvatamo samo ozbiljnu borbu i borimo se dostojanstveno. Naš cilj je okupljati političke, akademske, nevladine i druge društvene snage koje dijele našu viziju – građanska Bosna i Hercegovina. Zato smo i pokrenuli nadstranačku inicijativu „Milion ljudi za građansku Bosnu i Hercegovinu“.

*Jeste li zadovoljni odzivom?

U Briselu su se lideri svih političkih stranaka obavezali da će šest mjeseci nakon formiranja vlasti pokrenuti razgovore o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Mi u tu priču nećemo ulaziti bez ideje, bez plana i, na kraju krajeva, bez podrške građana.

Zato nam treba milion potpisa, jer ima najmanje milion ljudi u Bosni i Hercegovinu koji su za normalnu, funkcionalnu i naprednu državu.

Zadovoljni smo odzivom građana. Naravno, predizborna je kampanja, ne usuđuju se svi otvoreno stati iza te inicijative, ali tu peticiju potpisuju i članovi i simpatizeri i drugih stranaka, ne samo naše Demokratske fronte. Ta inicijativa će nakon izbora još više zaživjeti.

*Generalno, šta očekujete od izbora?

Očekujem da građani i građanke Bosne i Hercegovine izaberu one politike za koje vjeruju da će im donijeti dobro. Jer u konačnici, nakon svih anketa i predviđanja, broji se samo ono što građani kažu na izborima. Od političkih stranaka lojalnih državi očekujem više širine, više strateškog pristupa a manje kalkulacija i sitnih interesa.

Uveren sam da će se građanska Crna Gora izboriti protiv „srpskog sveta“

* Susreti reprezentacija BiH i Crne Gore pokazali su da je na stadionima viđeno mnogo više od sportske igre. Šta u biti drži čvrstim to istinsko prijateljstvo među dve susedne zemlje a na čemu bi možda druge države u regionu trebalo da porade?

Bosna i Hercegovina i Crna Gora nisu uvijek imali tako idilične odnose. Crna Gora bila je formalno dio struktura Savezne republike Jugoslavije, pa u zajednici sa Srbijom, u vrijeme kada je trajala agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Ali šta se promijenilo? U Crnoj Gori se promijenila politička elita, s tom promjenom došlo je i do promjene političke kulture pa i opće društvene klime. Ljudi rade ono za šta vjeruju da je dopušteno, da je prihvatljivo.

U Crnoj Gori nije prihvatljivo, ili barem nije u većem dijelu javnosti, negiranje genocida, ponižavanje susjeda, vrijeđanje ljudi. I onda u takvoj klimi iz ljudi izvlačite ono najbolje. A kada vi nastupate lijepo prema nekome, on vam uzvrati.

Ali, Crna Gora je građanska država, bez obzira na svoju etničku šarolikost, pa i složene odnose. Svi građani su ravnopravni bez obzira bili Crnogorci, Srbi, Albanci, Bošnjaci… I upravo u tome leži jedan od razloga agresivnih napada „srpskog sveta“ na građansku Crnu Goru, članicu NATO-a.

Uvjeren sam da će progresivne crnogorske snage istrajati u borbi za svoju, građansku državu. Jer i nama je potreban dobronamjeran, partnerski susjed. Navijači obje reprezentacije su pokazali šta jesu pravi komšijski odnosi.